WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Marko Đonović Pokojnica i znak Svoje ime neću da pomenem - ono ništa ne kazuje. A bila sam žena mlada i zelena, vitkonoga, žilave dojke - sve to zakopaše. Sama sam kriva što nijesam živa: ovo je moglo drukčije da se izvede. Nego ko će tajne bitisanja dokučiti - gazih kroz njih kao kroz zelenu travu. Trava je sumnjiva: ako tu zec zaboravio da pokupi dlake sa legala, tamo je zmija izgubila šarenu košulju. Plašeći se zeca, nagazih ono drugo - dosta da oboli košćela u korijenu. Nada mnom pobodeni kamenovi - ni na jednom znaka. Dobričine bili voljni da zapišu, da uklešu - a šta, sudbo moja? Posmrtno slovo kad je usmeno tad je i šareno - u klesavini toga biti ne smije: ona bladna koliko vrste glavodizanja. Ni tožnja za hvalisavošću nije - zar ona treba ljepuškastoj! Znak na ploči nedostaje pokojnici - pogodite zašio. Da se kupe oko njega kao oko mene žive. Manu imam da se mazim ako me žale prijatelji i drugovi - iz oblaka plače rosulja; zapliću se u mekoj tuzi od pamuka - da zbog toga oplemene i obole. To je pola mene - drugi dio njivim za dušmane. Njivim želju da se spotiču preko nadgrobna kiljana - da im smeta što nijesam sva u jami. O, meleme, značilo bi to da je smrt mimoišla: koliko te jedni oplakuju, toliko drugi psuju. No melema nema - trebalo ga za života spravljati. Za života ja bila lijepa i čitala knjige. Jedinica u majke - držali me bolje no drugi sina. Otac, tih i pogodičan, o svemu razgovara s mališankom - kao da sam odbornica. Majka, željna sina, svu ljubav u curicu investira: suzu pusti kad prut na me spusti. Ipak, u roditeljskoj školi glavni predmet dobi središno mjesto: ljepota duše. Nije, rekoše, važno da ti njedra budu napredna, koliko da ono ispod ne kuca lažno; i nije glavno koliko ti noga vitka - mnogo važnije da li te u krađu nosi ... Ali stari i više znavahu: u malim grudima ne staje mnogo dobrote, kriva noga nezgodno nabada pa to narav nagriza. Zato me rano naučiše da skačem u zelene vode - dno ne vidjeh, naučih da plivam. Kupiše žensko biciklo - uljepšaće moj fizički razvoj. Vođahu curu u hladovine bez prašine - da se zdravlja nadišem. Mijenjahu mi zubne paste da gleđ jače blista, primah vitamine iz svježa voća i povrća, jednom mjesečno morala sam stati na vagu - sve po katalogu. Jedino ne postupiše po uputstvu o njezi grudi: ako ih trljam u studenoj vodi triput dnevno, biće jedre, stajaće same. Ta ti vježba sad ne treba, reče mama, a kad okrilatiš - vidjećemo. Kad okrilatih, vrgnuh ćurak naopako: dojke po katalogu, a ostalo koliko se stigne. Imala sam mladolika ratara, ne zapamtih mu ime. Njemu nije smetao bijeli luk, niti debela noga - samo da ono što rukom stisne bude čvrsto. Prvi me štipnu za lijevu zdravicu, ja mu odmah ponudih desnu: golopočetnicu zanio vrani brčić. Kasnije mi kazaše knjige i drugarice da ne treba zinut na svaki zalogaj koji kosmata ruka pruža. Tu se sjetih majke i oca: ono što posijali klija u dubini mene - valjda će nešto nići. Mora da nikne, jer već pričaju po selu kako mogu staviti mali prst u nos; kučki su nozdrve široke. Tata i mama prave se da ne čuju: zlatno je naše dijete pa oni čija su derišta srebrna bi da ga potamne. Zato dobro ako djevojka koja ne vlada sobom dok raste nađe stablo uz koje će se viti. Posmatram vinovu lozu ispred kuće: korijen se po zemlji vukao dok se kriva jasena dohvatio. Snašla se, znači, beznožnica - kako neću ja koja imam dvije. U početku, knjige me upućivahu kraljevom sinu: leži na parama, može objesiti čovjeka za sitnicu, a klanja mu se svaka glava u kojoj ima pameti. Druge knjige, kasnije, nadadoše dreku: kakvi ćosajlije od čokolade, kakva zlatna telad, i prinčevi, baš takvima ne treba nazivati božju, no okretati leđa, neka vide da su sami. Treće knjige podigoše glas kao da me bude: u boj protiv nepravde, i muško i žensko, nek se zbije pruće u ljese, neka i u vlasti zadrhte ćese, naša ga je, naša će ga biti, nema druge! Na kraju, sveznanje među dvije korice bio je život: učaše da udarim glavom u tvrdo, pa ako me zaboli da to ne učinim drugi put; kad, reče, budeš sva kvrga, sva čvoruga, to jest kad knjigu dokrajčiš, osposobljena da živiš po receptu - vrijeme biće isteklo. Pa šta da radim, pitam sveznajući zboroslovku, a svaki list mudruje: gledana iz tog i tog ugla stvar ima tu i tu boju, ali kad mijenjaš ugao boja ti se ruga... Izvuče me Miodrag iz te zbrke. Doduše, već imah nekoliko ožiljaka po tijelu - on kazivaše ispod kakve se haljine mogu skriti. Gledam ga sada sa visine i hladno: nit me rukom opasuje, nit mu igram uz svirište. Zato mogu kazivati nepristrasno: nije delija bio niti potonji u koloni. Imaše nešto znanja, ljubljaše tišinu, savijaše glavu gdje ne treba isturati. Zborahu da je najnačitaniji seljanin - drugi bi od toga pravio kapital. Ja rasla na drugoj strani mjestašca i prezivah se drukčije - zato mi bijaše bliži. Kad rekoh da je Miodrag lijepo ime, on se smješkaše: sladunjava hvalisavost ne služi na čast dobronamjernom krstitelju kumu, nije život za maženje, već za borbu koja vodi cilju, a cilj je da ne umreš potpuno, neki trag da ostane iza. Mišljah da taj trag može biti dijete - kazah sagovorniku kako sam spremna da se žrtvujem. On pokaza zube pa usta pokri šakom: ja, sele, nijesam tamo ciljao. Bi povrijeđena moja sujeta - sama istrčah na čistinu. Umjesto da ustrijeli, ovaj diže pušku i gađa u nebo: šenluk. Kako i neće: pečena mu ševa sama pada na ramena! Miluje mi perje, hrani iz ruke - ja zapjevaj. Između pjevanja i milovanja žubore ozbiljni problemi: nije obraz ono što ljudi štave, dobro djelo najljepše za jelo, ljubav prava ne može da spava, no stražari da ko ne prevari... Velim tada: prevariš li ti kada i kada, Miodraže - ma ruku na srce! Prizna da vara sebe i svjetinu na dohvatu - to se mora. Sebe obmanjuje kako umrijeti neće: gazi kroz glinu, ostaće šara sa gumače. Strašljivcu drži predavanje o kičmi: ako ti je bog ne podari, zapni i napravi sam, beskičmenjaci nijesu talični. Starici na samrti šapuće: blago tebi što ćeš na počinak, ja da valjam potrčao bih priječcem i ostavio te iza sebe. Ljenčini čestita: pametno, kuro, otac radi za obojicu, selo uživa što u bundevi na tvojim ramenima vidi kuriozitet. A meni kaže da sam rekorderka svoje vrste: e šibljičasta, e lijepa, e čista duha, e, veli, mogu da kažem i više, ne košta me, a tebi milo čuti. Takav on - ima u rukama sve karte, poteže kad mu koja treba i obično dobija. Kroz čitavu igru, ipak, poraženi ne osjeća zavist prema pobjedniku: potrefi doktor koji kaže "popij ovaj otrov" i ti kad popiješ osjetiš da je to lijek. Održa mi čitavo predavanje o braku: on štetna institucija, glupo vezivanje u lance, ograničenje slobode čovjeka kao jedinke, srce kuca za sve dobro i lijepo a to podijeljeno po ženama, nema je koja sve ima, zar da kradem ono što život pruža, zar samo jedna da u meni ima muža, dijete možemo zamijesiti na jeftiniji način pa opet da raste i bude debelo kao but, brak je kasarna, momaštvo civilada, luksuzni auto bez prikolice, zar ograđivati bodljikavom žicom ja tebe, ti mene, da nam tuđa gubica ne bi zarinula u zabran, jedna žena brzo zasiti kao i jedno jelo, makar bilo ono najskuplje, treba jelovnik da je podebela sitna knjiga zvana imenik... Moram da skratim ovo sabiranje, uzbuđena ustajem, okrenuh mu šunku koja zavrcka demonstrativno: prema tome, neženjo...? Prema tome - uozbilji se Miodrag - nije humano da ubuduće na sličan način prezentiraš karlicu meni koji smatram... (ustade, baci kapu, i tiho)... da ću uskoro postati zakoniti muž one koja njome sada demonstrira. Sigurno zafrkava, uhvatio me u tjesnoći pa može - to tamno kao noć. Ali nada sviće kao zora iza dalekih planina i stidljivo pita: a reče li nešto protiv braka, ili se učinilo? Draga moja, ne vjeruj nikada riječima - djelo je metar za istinu; stavljaće ti na glavu vijence-šarence: svaka ruža biće riječ birana, ma se čuvaj jer ćeš i u najsrećnijem slučaju izvući glavobolju. Od velike radosti udarih u mali plač, zatim navalih da prosca lomim - on dug vrati tako da zaradih paru na paru... Dobro to momče, samo opasnu vjeru vjeruje - reče tata. Ljepša od njega na svakom pazaru - reče mama. - More, ljepota momku više smeta no pomaže - primijeti tata. - E, a ovome može da odmogne i pamet i ružnoća - slućaše mama. - To nije isključeno - složi se tata. - U toj porodici ima bogalja, s higijenom ne stoje najbolje - opet mama. - E, ali ovaj dosta uredan spolja, no ne znam kakav je iznutra, možda krivuda - ispravlja tata. - Mora dijete mi tamo da radi, hoće li znati - pribojava se mama. - Dobro što samo roditeljima, biće snašici lakše i šire - vedri se tata. - I što je taj Mio dobrodušan, iskrenokast - vedri se i mama. - Na svadbi bili oboje kao nebo bez oblaka - tako izgledalo kad svatovi napuniše kuću i posjedaše. A kad svatovi napuniše kuću, posjedaše, kad izmijenjaše čaše i flaše - umiješa se piće. Piće otključava bravu na grudima: utamničene misli izmaljaju na vidjelo, crven nos se baš oko njih vrti. Poče ozbiljno: ova trpeza puna, bik je ne može rogovima prevrnuti, manje nas koji sjedimo i kusamo no ovih koji prinose i poslužuju, kad li će doći vrijeme da svi sjednemo, svi budemo siti, a ako neka mora gladovati, onda nek to budu oni koji sjede a ne oni koji poslužuju. Ovo reče jedan od svatova - Miodrag birao svoje društvo, bunđije. Odgovori jedan od svadbara - i tata birao sebi srodne. Onamo učitelj, ovamo pop, onamo student, ovamo pisar prve klase, onamo nema debelih, ovamo malo mršavih. Isprsi se tatin izabranik, rastopi zlatni zub: tu pjesmu lijepo slušati zato što raste iz bajke, ljudima nije dano mijenjati strane svijeta, niti suncu da određuje gdje će isplivati, gdje potonuti. To ne, umiješa se drugi svat, ali da se raskoračiš između mene i maloga i sunca sjajnoga - zar je to pravo pa da si od oca staklara! Ako jedna strana ne popusti, može doći do bručice - umiješa se tata i zabrani utuk na utuk. Tata volio crvenu boju uvijek kad na tu ljubav ne mora što da plaća - on se muči, i nema dosta, te u ovima što se javno bunevidi neku bar daleku svojtu. Vidi pa i od svoje supruge traži da gleda tako - majka ulaže trud. Trudi se, ali bez krupna uspjeha: ovi đaci i golaći ljuljaju bogu nogu od prijestola, misle da škrkalicama počine junaštva, to glavolomci koji mogu jer u pogledu imovine nemaju šta drugo da slome. U mladosti majka bila paunica - imalo se. Spremana za kneginju ili banicu - kad dođe vrijeme bračne trgovine, neko povuče iz opticaja knezove i banove. Zinu duboka rana, treba kakav-takav zavoj - prista da je tata prstenuje; tat mrkoput, gladiženac: zaprijeti da će uzeti na se jedno zaduženje samo (da radi), a da će izabranici natovariti dva (da jede i leži). Zato se mama i dalje kočila, raspitivala o modi, odahne kad joj zaviđaju vrsnice na pazaru. Sve neiživljene, pohađam modne seminare, gura me k visokim školama, tutka knjige u ruke, određuje jedinici vrijeme za gimnastiku, vrijeme za kozmetiku... I opet se snovi porazbijaše: mrdnu život ramenom, toaleta s ogledalima i bočicama pretvori se u gomilu slomljene staklarije. Ja, nezauzdana, okrenuh majci leđa, zagazih u vrtloge života: koliko su opasni i zeleni, toliko privlače. Negdje skvasih noge, negdje se okupah - negdje bilo i davljenja. Tako otkrih Miodraga - danas se javno utapamo jedno u drugo, da budemo ista rijeka. Možda će nam se smiješati boje - manji izvor u veći uvire. Miodrag tankojed - ali savremen - zna da očara. Ja ranjavana, možda reckana, ali tankovrha - savijam se kao mlada kita. Zato svatovi bezbrižni, orni - kod domaćih manje toga ima. Svatovi računaju da su na dobitku: jedna srednjačka sišla u niži sloj. Pa pucaju zdravice, škrope rakijom, vade jabuke ispod pečenih, ovnujih repova, sudaraju laktovima, grlo grlu ne da izdušiti, plava izmaglica pada na oči da bistra lozovača i bistri um grgolje istim koritancem. Neko iz kućnog kruga osili ili mu uteče riječ: kako mladoženja dobija premiju. To odjeknu: ima raznih premija, prijatelju, mlada je izabrala onu koja na vašoj lutriji ne igra, no ne zbori više ništa. Onaj da objašnjava, da se izvlači, ovaj zapapričen: nikad ne puhni stražnjicom onome koji takođe ima puhalicu. Ovo preko-jego, uzvuča drugi rođak: daš mu da loče, a on prevrne korito! Sad gosti uzbučaše, a jedan glas zašestari orlovski: more, taj misli da smi svinje, zato što se gologuzi nijesmo valjali u šećeru kao on kad je bio mali, zato i danas mnogi tvrde da mu je pozadinska obrazina slatka... Sukob čaša i riječi ne bi kršten krvlju jer tata diže obje ruke: ovo moja kuća, ovo moji gosti, niko od vas koji pomažete u dočeku nema pravo da se s njima ovdje obračunava! Sukob tako bi samo ublažen - peckanja se nastaviše. Jedni o izborima, drugi o vrećama brašna za glasove - treći glupo pokušavaju da sastave komadiće veselja. Da bi dokazali kako su parajlije, svatovi pobacaše sitninu i krupninu, uzeše me đeveri u područje - odoše s barjakom pjesme o pravdi i slobodi koju radni narod voli. Kotac seoske sloge već se rasplitao: ide svako za svojom mišlju koja vodi istočno ili zapadno; sredina ne postoji: sklizaš se u jedan od dva kolotoka. Tako moj tata dođe gdje nije planirao: pliva niz maticu opasnu i crvenkastu; a mama ga prati na odstojanju - mlatara rukama i nogama, pita što pod starost udara u maniti lik, što će magarcu da se druži s pastuvima i ciganskim konjima... Međutim, kad puče ratna puška, niko ne reče da otadžbina nije u opasnosti: gotovo smiješaše dimove. Kad bi jasno da je to ćorak - nikom drago. Ali kad ubojni ustanički metak progorje koprenu noći, ustalasaše se duhovi - svako prizva svoga boga. Poče rešeto da podrhtava: jednu stranu brašno, drugu trice, u brašnu crvić, u tricama zrno. Naziru se junaci i kukavice, izmalja jedna smješa iz druge smješe - tvoje da prepoznaš. Na boračkim kapama plamte zvijezde - dušman ih tuli iz svih cijevi. Ustaničko drvo cvjeta, miriše - u proljeće plod se zameće. Iz okupatorske larve polijeće leptir četništva, oblijeće oko voćke: saveznik crv u jabuci. Prije li zrene, crv ne naudi - čisto cvijeće daje zdravi plod: nastradaše niže grane koje se kasnije oplođavaju - te obljubi šarena leturica izdaje. Nasta sudar misli, sudar riječi - odmah zatim stupiše u akciju noge i ruke. Ja bila s Miodragom: prilog za ratnike, govorim na konferenciji, dižem parole da se bolje čitaju, zaboravljam na privatne stvari i odlično se zabavljam. Izgledaše, u početku, neće biti mnogo posla: otrsićemo stvar pjevajući. I gotovo opet počeh da vragolijam, uvijam u hodu, mladi puškonosci neka to vide: njihova velika buna dobija smisao više. Tada prvi moj kliktaj bi obojen krvlju: ode tata i mama. Nebeski gusari bombe na trošne seoske kuće - danas pogode tu, sjutra ondje. S početka, stravljene žene, djeca i neki ljudi - potom oguglaše. Tako i moji stari: rade nešto u bašti, zagovaraju, ne vide razlog zašto da se skriju, to što drže u rukama nije oružje no alat. Dvonogi pas s brda zalaja na avion, ovaj zalepeta krilima - ja od radosti poskoči i zavikni, možda ga dohvatio zubom. Tada vidjeh crna jaja, padaju pravo na me - legoh i zažmurih. Grom riknu trista metara dalje - u ogranak gdje sam djevovala. Kad gromovnik odletje i odjek zamrije, diže me nešto da potrčim u rod: možda umirući traže okom što se gasi. Kako se zove rastanački - nijesam čula; kako se gasi oko - ni to da vidim. Vidjeh samo zadimljenu jamu pored zida - malo dalje razvaljen tata i mama. Isječeni komađem, zaprašeni zemljom, smanjeni kao da pogodila sunčanica, okrenuti u dva pravca - svako svoju brigu brine. Takvi su u životu bili: leđa jedno k drugom i onda kad se dodiruju trbusi. Koliko danas, smrt će ih pomiriti: dva stričana već kopaju grob širok koliko bračni krevet. Evo prilike da isplačem oči svoje čarne - prva sječa najteže se prima. Postah siroče, kasnije bi lakše: umnožene sestre. Nekoj pogibe brat, majka, nekoj muž - tu metak, tamo iz topa, ovo na položaju, ono u buđaku. Začestiše skupovi pred crkvicom, a mali: nema živih da ponesu nosila. Prestaše glasne žalopojke i zadržavanja oko krstača: čelične ptice baš tu slijeću da kljucaju. Jednoj pogibe muž - ona se na sahrani zakle da će pušku o desno rame. I posta partizanka - možda prva ali ne potonja. Rugaju se oronuli starci kroz bolesni i krezubi smijeh: a, silnija hajdučica koje mogu stići i uteći, brzonoge, ne smetaju ih mošnje... I ja bih da se opašem, objesim bombe o pojas - to dopuštaju. Ali ne puštaju u bojeve - Miodrag kaže da sam nježna. Ja jesam nježna koliko srna: na svaki šum dižem glavu. Ali malo sam hrabrija u potonje: često noćim sama među četiri zida. Često se nešto prizre pa stegnem pesti: zagledam i ono nestane. Tako učio Miodrag - sada ga rijetko viđam pa moram sama. Rijetko ga viđam jer skače s čuke na čuku - treba na više mjesta. Uželim ga često, ali što je bolje: kad naiđe, ozbiljne stvari proždru nam vrijeme, za ljubavne ne dostane; a meni kao siročetu treba više njege - dođi mili, da se gladimo. Ja od djetinjstva razmažena pa to izbija - uzalud grubošću hoću da potisnem. Jednom sam pokušala da pucam puškom, ne ide: popušta kažiprst na okidaču. Drugi put uspijem, no to neprirodno - štrecam u snu. I bivam nesrećna na svoj način: neće mi se ukorak s ratnom modom. Zato gledam iza zapećka - mlada, zelena i očuvana. Nešto mi je otud sumnjiv Miodrag: prelijepo mu stoji uniforma. Prava nije, komesar nije, ali primiče se tome: visi uz bok kožna torbica, na plećima laka mašinka, kad govori partizanke prve kliču. Sumnjivo to klicanje: u borbi za mene rđav znak. Još kad čuh povlačenje za Bosnu - izgubih glavu. Miodrag je ponovo učvršćuje na ramenima: nije, ženo, za tebe Golgota, ove što idu koščate su i otvrdle, ostaćeš jer kompromitovana mnogo nijesi, de raspremi postelju da malo razmatramo akta "strogo pov". Ljubavni val crknu prije no udari u stijenu - vještačka kiša zar je prava. Ali i to moglo biti dovoljno za blagoslov - da nijesam jalovica. Ja ovo odavno krijem i od sebe - treba ženu razumjeti. U stvari, sama sam kriva - malo Miodrag. Trudnoća, reče, deformiše ženu - no to sporedno; glavno da čovjek danas nema sreće - čemu patnik više na svijetu! on to izriječi, a dijete mi posija - ja kod babe dok nije ižđikalo. Baba nema diplomu, ali kuva trave i zna rukama - ja pusti da me skube. Tu izmuči trudnicu, aparaturu išteti - ostah nerotkinja. Sva nesrećna povjerih mužu, on poblijeđe u licu pa se snađe: more, nije važno, nijesmo kučići, ovako manje briga, inače kad hoćemo da se zabavljamo bojimo se posljedice, sad možemo otvoriti česme, ne treba se plašiti poplave... Peta kolona o svemu obaviještena pa i o tome - kazaše mi kad uđoše u selo. Uđoše s Talijanima, u buljucima - postaviše straže po brežuljcima. Okupiše seljane na široko guvno među kuće - drže policijski čas. Određuju prostor i vrijeme za kretanje, postavljaju kmeta, popisuju imovinu. Tu vidjeh našu sitnu i krupnu stoku, što pase gradsku travu: puške nose, panjoke primaju, na crveno pljuju. Dođoše i njihove porodice - udruženo i javno vagahu ko gdje rama. Elita predveče zakrči glavnu raskrsnicu: sjednu oko točka gdje žene vodom pune vjedrice. Ja nailazim, glavu dolje, svi me pilje: zdravo, partizanko, jesi li ištetila stidnu stvar radeći udarnički za ciljeve komunizma; onaj što izabran za kmeta, čak se i zagoni: kurvetino jedna crvenorepa! Mlađi pokazivahu više milosrđa: ljepuškasta je, post joj ćaćin, pazi noge, paz podgrlje, gdje baš u partizane da zaluta, za takvu nije selo i kamenjar no varoš i debeli tepih. Izmišljali pozive - da me talijanska komanda ocijeni: Kalabrezi na ručku odložiše kašike. A gore po šumi trojke i dvojke - stvara se pozadinska četa. Udružene vojske gone ih danonoćno: pretražuju jame i pećine, pentraju po drveću, hvataju busije s grmenime. Formiraše specijalne leteće čete: momci brzonogi, stručnjaci za čuke i jaruge. Svakog dana ulovo nešto: povećava se regimenta mrtvih zvjezdonosaca. Ali te zvijezde ne gase no sijaju jače: šapat javlja kako koji pade - Marko bombu pod sobom, Janko se zamijeni, Branko hvata nož za sječivo, Nikola koga uhvatiše na spavanju drži govor na strelištu, prijeti da će nečiju kožu drijeti... Gotovo sve terence istrijebiše - pa k Bosni okrenuše. Otud se mnogi ne vratiše, to prenu vjeru našu - biljka bila sparušena od suše. Osipamo se ipak im što čekamo odavno - vrijeme stalo iza daleka šanca. Dosta već naših peciva - kad će već jednom ražanj za njihova! Edo, djelju ga negdje iza gora: puca ratna sjekira u susjedstvu. Novo proljeće donosi nove zvijezde samoniklice - to vjesnici. Selo se talasa, savjesti mnoge nemirne - ko zna šta se iza brda valja. Na Partizanski domovi gluvi, potuljeni - sad se bude. Na licima iskušenica treperi živa vatra - to teško skrivamo.Leteća četa zeleni se od ijeda - tjeraju u kasarnu, na bičevanje; ukidaju trebovanja, bez hljeba smo - njiva ne rađa sama. Glad zijeva na sva usta - povija se duh. Ja na te muke nijesam navikla - pitam kukove mogu li što pomoći; to i batinaša opitomi: spušta toljagu a zavlači ruku u torbu da mi da cibok. Pokajah se kad napunih crijeva - zatim poče savjest da ih grize. Grižnje nesta kad se isprazniše - šta tu mogu. Šta mogu kad nijesam jaka - krivo buržoasko vaspitanje. Zato mislim da je život kratak - treba ga bar proživjeti. Kome korist da lipšem na pragu - kakvi to principi! Ja lijepa žena, žudi me i đavo protiv koga dižem ruku - zašto da to ne unovčim! Eto otud dolažahu kod mene s poklonima - u namjeri da će uzeti više. Ja svakog primim sa smiješkom, mogućnost mu nagovijestim - dalje od toga bože sačuvaj! Istina, to je igranje vatrom, a šta mogu - nešto treba da me grije. Naši gledahu iza stakla - izbrisaše sa svog spiska. Rekoše da brukam muža i borbu - ja to ne čujem no njušim. Ako se pitaju za dokaz - pokazivahu miris u vazduhu. Ne bi, zborahu, džabe slali pakete u kuću - no skinula gaće, izdaje sobu pod kiriju; koji serov - potpali ga: ne veže dobro kad hoda, pidžama cijepa do pupka, udara nogu na reklamu, napinje sisu; jalovica pa joj dobro došlo: a po njoj, a prutom po vodi - ne poznaje niko ništa; nju su one gimnastike i bogatluk izopačili, poslije ni Miodrag nije mogao ništa dobro nakalemiti... Ja primjećujem da mrko gledaju neke prijateljske oči - dijelom se dosjećam jadu. Ali mislim: bože zdravlja i da dođe sloboda, otklonićemo nesporazume. Zato višak hrane koji imam nudim komšijama: neko uzme, neko srdačno zahvaljuje i laže da ima zakopano u skrivnici. Mijenja se boja i kapa - dolazi neosjetno godišnje doba. Život je, znači, pogana stvar: čas te mije, čas te mnogo prlja. Ali: ni za šta na svijetu ne bih ga prodala. Nek drugi dobije medalje i tako dalje, nek žive poslije svoje smrti, đikaju u spomenike - ja nijesam toliko neskromna. Pokušah da budem, na knjige pela da porastem, oslanjala na jaka muža - ništa. Život se svemu tome smije - poziva na gozbu dok nije kasno. Jer, nema zagrobna života: nosite se s religijama, dosta uzda i uzdica, neću gladna da umrem... Ipak ne zinuh koliko mogu, samo rastvorih usta - koliko žeđ da utolim. Primah pozdrave i poklone mladih četnika koje i prije poznavala, ali oni odlaze od mene sve natmureniji: praznoruki. Zaključiše da sam u dosluhu s partizanima koji uče kako da izdajnike za nos vučem - možda i darovi preko veze stižu u vučja usta. Zato se polako odbiše od mene, na scenu stupi Veljko i jedan Jagoš. Veljko pouzdano nosio četničku pušku: laka mu, draga mu; ali ne zato što politički obojen: politika za njega nepoznati sumnjiv kontinent, Kolumba naziva smetenjakom. Od starih čuo da "političarenje" jeste igra visokoškolaca: jedno ti zbori, drugo tvori, gledaj ko će koga, a čitavo varakanje odvija se u ružnu osmijehu. Veljka činjaše pouzdanim ljubav prema svežnju lira, raznovrsni šareni džačići u naturi i štavljen obraz. Taj kopilanski dio lica crven i mlad kao u zdrave djevojke: izgledaše krasi ga stid zato što zbog sitnice zarumeni. Tek zamomčio, a već se pričaše o njegovim afericama: ovdje uzdisao, tamo kidisao. Uzdisao jeste, ali kidisanja nije bilo; teško da golotrb iziđe na strašni sud, ne uzda se u pušku. Imao u stvari manicu jednu: šuplja cijev nije funkcionisala kako treba pa se jurišlija uvijek na prilazu rovu kinio, kanio... Nezgodica nije poznata kolonelu - zato ga uputi na mene. Budući da ti, reče, lice djevojačko i jabučasto, i znaš kako se cvrkuće sa ženama - ajde, izmami joj takozvano srce na čistinu. Ono će ti kazivati mnoge tajne o partizaniji. U tom slučaju, mogu da kažem, tvoja gozba poći će i nama po brkovima: uvećaćemo i politički kapital i materijalnu prevlast nad crvendaćima. A i tvoje će se oružje proslaviti više ako se ne zadovoljiš samo time što ćeš da je izgaziš i opaseš. Ja ne znam kako ti gledaš na tu stvar, ali stoji činjenica da nema ožiljka - makar joj čapru zgulio - ako nijesi bar dodirnuo dušu. Doduše, starija od tebe desetak ljeta, ali to ništa ne smeta: od zrela voća manje trnu sjekutići; a tvoje godine neće njoj biti smetnja jer zna da su slatka prijetnja od koje se i dama grči, i baš zato što se grči u susret ti sama trči... Počni sa njom ne kao sivonja, no vješto i na slatkiše, to će je nadajmo se okrenuti, jer je, mogu ti reći, vaspitana u građanskom duhu gdje su nazori labilni a gimnastika i busanje u prsa samo znak da hoće da se dopadne i nogom i dojkom što su sve, kažem ti, čista posla za momčinu tvoga kova i zadatka... Tako Veljko poče da mi se primiče po zaduženju: gazi bojažljivo, to godi. Ja znam njegovu manu - žene jedna drugoj brzo prenesu. Opasan redenicima, pištolj, nakrivio mrtvački znak, brada - valjda to treba da zanese. Pita kako sam, nosi li me misao na muža - ja kazujem. Nosi želja, od krvi sam i mesa - to je jasno. I ja sam, veli, od istog materijala - no nemam kome da se požalim. To mi nije drago, saučestvujem u nuždi - a širim usta. Ti si se meni svidala i prije rata kad je bilo svega dosta - podsjeća me. To, Veliša, nije bilo teško: cura ne baš ružna, ti momčina. Hoću ti povjeriti jednu tajnu, reče na odlasku: nije mi krivo što navijaš za crvene. Sjutradan povjeri drugu tajnu: da i on crven u duši; ponavlja laž dok posta istina - žena je lakovjerna. Ali na žalost kako ću mu pomoći: pozadinci se ne javljaju svakom. Ti sumnjaš u mene, zato ne kazuješ - on se ljuti. Ljuta i ja, a on jedno isto: glumi to kome drugom. Lijep kao žensko, to pamet muti: zovem da mane politiku. Kiduckam dugme, češem se iznad koljena - njemu neprijatno, bježi glavom suprotno. Možda istinski voli kad je tako nesiguran - loš znak je ako riječi teku same. Pripeklo ljeto, on u domu mome - uporno čeka vezu s partizanima; uz to: da kažem ko su jataci, gdje skrivalište, kakvi planovi, čuje li se što. Ja čujem klackalicu u njedrima: ubrzano šeta, kao da tu zakoniti. Krv mi pjenuša slično mladu vinu - opasna plima. On se povlači da ne skvasi noge - biće zbog one mane; treba vidjeti ima li lijeka: vješta žena može više nego ljekar, sigurno kad dobija profit. Istina, ja mužu vjerna do danas - ali sve ima svoje granice. Kad njega odavno nema, teže gledam kako se drugi muči pored mene. Još kad taj drugi pati iskreno i želi me - bez samilosti otkinuću dio sebe i dali! Vidi čovjek tuđeg psa kako lipsava - baciće kost. Pogotovo ako je taj pas naše čeljade - njemu ljubavna pustolovina s jednom, da kažemo, partizankom dočarava blagodati i svijetlu sjutrašnjicu epopeje za slobodu. No i da nije toga, gladan čovjek želi ukrasti, iako zna što je lijepo - ja moram... Ovaj Veljko mnogo se nešto vrti oko veza i jataka, ispituje savjesno - u mene skrivenu neće da zaviri. Nikad pod momka ne lijegam samoinicijativno - obično on napada da slabija strana u časnoj borbi časno podlegne. A kad se ovaj samo crveni i skuplja noge - toliko ja svoje širim; udri me pa da ti zahvalim - ili - bjež, mišiću, imam mačku. Znoji se, jadnik, moli da ućutim, nesigurno obećava da će me smiriti - ako kažem ko sve za crvene... Ne možeš ti, jado, nikog smiriti - jedan si mlakonja, invalid i po! Zabranih da dolazi - nek se bezuje preko baba. Slomljenim korakom ode, kamen za sobom - prizna kolonelu da iz pečene partizanke ne može izvući nikakvo obavještenje, stisnula i ne pušta. Tada Jagoš isprsi: idem ja da je rastavim na sastavne dijelove. Jagoš nije zagonio put mene - uvijek se prvi javi. Korak podmuklo odmjeren - ko će znati da se tako bolje smišlja zlo. Kad razgovara, ne gleda sagovornika no sebi u kljun opanka: smjera nešto pa savjest nije mirna. Muž njegove majke ne može repa vući, diše teško: izlizani kapetanski znak nosi na prsima kad hoda i kad lijega. Na njegova junaštva selo plaća porez: moraš slušati kad ga tupi, kad se busa. Nešto od toga pređe i na sina: bi da uđe u oficirsko libro; ali ne radi klanjanja, već zbog uklanjanja: ideš putem a smrtnici se svjesno razmiču da ti bude šire. To je ono: život kratak, treba ne samo primiti dar koji nudi već i otimati ono što ne daje. Prema Jagošu škrt bio: to što želiš nije u magacinu, mijenjaj trebovanje. Na skladištu bile i žene, raznih boja i kvaliteta, no kakva vajda: ovoga ta roba ne interesuje. Pa se čudi bijeli svijet: kako izraslo momče i delija ne nastupa u pravcu gdje ga dočekuju cvijećem! Ja osobito ne mogu da shvatim, možda će ljekari: ima sve što treba za viđenje sa drugaricom, a neće sastanak, mrzi ga. Pogana mašta narodna dade glasu drugi prizvuk: neko ima dosta hljeba, dosta smoka, ali nema apetita, pa ne smoči nego posti; neko ima muške grudi u dlakama a želi da su one koje mlate pri pokretu... Možda zbog ovoga Jagoš i sveo obrve više no kapetan ostavio u nasljeđe. U svojim kritičnim godinama zapazih njega prije no Veljka: iako devedeset i devet ovaca trči na pruženu slanu ruku, voliš radije onu stotu što se izdvaja... Još više privuče njegovo tropatanje kad korača - taj namjerno lupa nogom da čujemo. Navuče crveni džemper kad ču pjesmu o komunizmu i žandarmima - poče kokoćenje tamo gdje bilo manje opasno. Prostodušci staše da ga sokole, on se u trenutku zaboravljaše: zaturi glavu preko ramena i psovkom lomi prozor opštinskog ćate. A meni godilo: ako ga volim - to je zbog ideje koju nosi ispod džempera, omastiću i ja svoju bluzu, zvijezda nas zbližava. Kad ga, međutim, dva-tri puta udariše, on se opameti i povuče u korito... Danas je, vi živi, u modi potpetica, suknja do koljena, haljina do članka, frizura maca, tifus šišanje - žurnale dobro rasprodaju. A u moje zelene dane savremena bijaše ona koja zna da izveze srp i čekić, zapjeva opasnu pjesmicu ili da korpu gospodinu kome država pegla pantalone. I tu postupanje po žurnalima - samo tajno ih rasturasmo. Danas je, vidite, u modi da se drugarica od druga razvodi, gričke vještice, biskanje na mjestu nedovoljno zaklonjenu - sve to možda ima zlatnu podlogu. A u moje zelene dane ukrivala se ljubav iza gušće grane: čak i gričku vješticu kopkaše da sazna šta to propovijeda bradati Karlo Marks. Učasmo kako da stisnutu pesnicu prinesemo sljepoočici - koja ne zna, služi za porugu; koja neće, ta jo ovca od gubava oca. Učismo da igramo na binama, vicovi o buržoaziji - smij se narode, režim plaća! Smijao se i Jagoš dok bijaše besplatno. Kad izmjeri kojom brzinom duvaju vjetrovi, posluša roditelja: savij se bar malo, koliko da te ne slome. Tako pogrbljen ode iz moje mladosti - izgubih šelju da ga istražujem. Dobro što se nijesam izblejala: on pljuje u sramotni brk ženi koja ga zavodi o svom trošku. Ali sada nije bilo tako - prošle godine. Sada Jagoš i ovom stazom tropoće kad korača: završio obuku: osilio i nosi iskustvo - sigurno se negdje vježbao... Ne pita ni kako sam, ni hoću li - naređuje da otpašem suknju. U prvi mah to drago čuti - nijesam odavno. Ali se nećkam iz poznata razloga: neka mi pomogne. On čeka smrtnu, ništa ne bijeli - prosto neprirodno. Svetom vatrom ne gori mu lice - no nešto zvanično. Počeh da se i ja vještački cerim - strah osvaja. A kad jurnu i htjede silom da se posluži, pogodih da ga mržnja vodi: ruka gruba, prsti grebu, dimi na rakiju. To ohladi u pravi čas: zviznuh mu šamar, pazi ti Jagoša, pazi ti junaka, šteta što precjenjuje svoje moći! Dok smišljaše kako da odzvizne, izmigoljih u dvorište. Divljačino jedna zadrta, idi svojim poslom - ovo nije tvoje zanimanje! Poslušno savi rep i pođe otkud došao - kao prebijeni mrkov. Gotovo mi žao, htjedoh viknuti - nešto spriječi. Otada počeh opet da gladujem - na moja vrata ne kucaju. Ako i neko zaluta - to nije Veljko, nije Jagoš. Selo u nedoumici stalo pa nagađa: il je varka, il odbranih glavno? Ponovo se javlja staro društvo - novo izbjegava susret. Između, nešto se kuva u vazduhu - kuvari me ne gledaju. Baš zato što ne gledaju treba da sam na oprezi - dugove svako lako pamti. Možda zato Veljko i Jagoš jedan s drugim - šale se i žale na me. Istu ranu nose, ne traže dva lijeka - ko zna kakvi će melem spraviti. Bolje da se smirim - pričekajmo da se odmota; nadoknadićemo užitak kad sloboda grane - i ja sam zaslužila. Važno je sada sačuvati glavu - danju grakću gavrani, noću sestre njihove. Ja sve bolje pipam da se nešto sprema - mnogi naslute zemljotres i kad nijesu pernata živina. To je predosjećaj koji posluje na principu radara: tvoja misao emituje talase koji u dodiru sa mnom odjeknu. Ovom prilikom isti slučaj: nešto mi se mnogo drijema. Drijemež hoće da sastavi trepavice, ja se branim: treba plijeviti vinograd. Vinograd ispod sela - u zavjetrini. I dobro rađa ko ga dobro pazi - čitave zime vino na trpezi. Lozostruk pohađam i njivim, mada ne znam ko će cijeđ piti - treba vjerovati. Treba vjerovati da grom može sve sagorjeti - a on samo ponekad. On samo ponekad digne lelek - ostali se plati strahom. Biće tako valjda i ovog puta - možda mi se malo spava. Sanjiva ustajem i nešto doručkujem - nema hrane pa imam apetit. Komšije vide da se tromo krećem - niko ne pita snijevam li ružno. Idem goloruka, za pljetvu prsti dovoljni - sunce prije pozlati ovršine. Vinograd modar od zeleni, takmiče se čokoti koji više grozdova drži. Navalila pa grabim - Miodrag neće okasniti na berbu. U blizim gusta šuma - ko bi da krade prvu nju osvoji. A bilo ovdje lupeštine: saminja pa manje opasno. Ja pojačavala ogradu, bivala kiselica, a muž šećer: pusti, mila, ne bi da nijesu gladni, kad budu siti ograde će smetati, treba razumjeti sirotinju... E, moj golobradi svješteniče - šteta što nijesi na ikonostasu. I tako, ražali se smrtnu stvoru: suze brišem, vinograd plijevim. Iz gustiša izviri glava, viknu po imenu - to je Veljko. Štrecnuh ženski - stomak spade niz koljena. Koliko juče, bijaše slobodniji; ima vlast, a ja nemam pušku - sada neodlučan. Pripeklo sunce, žaropek ispod saća - možda bi da rashladim, krv za njega voda. Možda mi vidio raskriljeno njedro - daj da ukrijem bjelinu... Dođi ovamo, viknu crvenota - treba nešto da pretresemo. Uhvati me poznata nesvjestica: njemu nužda, meni veća, dijete mi neće načiniti. I Miodrag govoraše da glad nema oka - ja zaista odavno postim. Podvezah kosu, ruke na kuke, iskrivih pogled, tobože neću: a šta to imamo da pretresamo udvoje ja i ti Velimire? Nije Velimir sam, no ima druga - poznaješ li me? Još jednom štrecnuh, smiješah crijeva: to Jago. Valjda nećete dvojica na jednu - ja kao u šali. Bože zabrani, odšali Jagoš, iako se ima gdje - Veljko potvrdi. Nego šta ćete, smije li se znati - drhti mi glas. Traže te u komandu, neko saslušanje - promrmlja Veljko. Neko te optužio da zboriš ružno, treba provjeriti - pripomogao Jagoš. Primiču se polako do prve loze - Veljko zadnji. Pogledaju u stranu jer nesta riješi meni i njima - zlu prilika. Dobro izgledaš, sjeti se Jago - da zavara. Nikako da stariš, no kao vila, doda Veljko - da ne zaostane. Odgovorih, ali ne znam šta - tamni oblak zamrači mi pamet. Čistim ruku o suknju, popravljam nabore - i to izvan moga znanja. Izlazeći iz redova, zatvaram prijelaz - Veljko požuri da sam navalja draču. Jagoš reče "hm" i pljunu u stranu - tomu se žuri. Idemo, nečujno: ja platnene, oni gumače. Utonusmo iza okuke - ne vidiš nebo od gorja. Ukršćen brijest i dubovina - između grablje i jasenje. Tu sjenovito usred podna pa neki ne prolaze sami - može samac da se pomami. Mjesto stvoreno za tajnu presudu - zemlja se uzalud kune raju. Sluh me opominje, ne koračaj prva, ova dvojica vode - moje da im u stope pogađam. Predložih da vodiči zauzmu mjesta, a oni oba: bože sačuvaj, dama ima prednost, mi kavaljeri, samo gazite. Gazih do prva sunčana prozora koji bljesnu između grana - tu stadoh. Stadoh jer iskoči peta iz ležišta - hoću da nazujem. Tada sjen puščana pade ispred mene - jedan je poteže. Hitro se okrećem, ali zar su oni lijenci: dva debela ražnja su uše kroz pleća, probudiše me konačno. Prvi više užaren i brži - drugi zakasni. Udarih glavom u veliku škalju, zatim u odbranu: raspraćah se rukom i nogom. Što učiniste, momci od ženidbe - ja mislila da će silovanje: to se oružje ne diže na žene, nego drugo - kako teško shvatate; radije lovite medalje no ribe, treba drukčije baciti udicu; što trošite ubojne metke - ja sam slaba žena koja može samo da legne. Crvenko i Crnac obezglavljeno ćute - drugi manje. Sašaptavaju se u brzini, škljocaju zatvarači - zalaze mi iza. Bila sam se predala kad upraviše još dva metka: izvrtješe lobanju. Uplašili se da ne umrem kasno: može ko naići, sleđenu usnicu odgonetnuti. To su znali, ostalo zaboraviše: da leš sklone, čaure pokupe. Treba ih razumjeti, jer prvo ubistvo najteže pada - gubitak nevinosti nikad nije lak; ni med, prvi put kad kušaš, nije sladak. Zato potrča Jagoš, potrča Veljko - utekoše glavom bez obzira, kidaju dijelove odjeće, polomiše sitnogoricu, zahuktani staše daleko od sudnice. Misli Jagoš kako je daleko oficirovanje: ljuljaju se planovi i ideje, vjera zaštitnica pliva kao na vodi šuplja tikva, čudne ptice dozivaju kroz ove grmene. Veljka trese groznica, cvokoću ruke i oči: neće biti spavanja doveče, može neko i meni da presudi iza grma, u grudnu košaru zec udara čelom, kod žive bih vazda našao obrok, mogla bi mrtva napućkati sudbinu na mene... Bijah topla kad put nanose strinu nepismenu i kratkovidu: breme trave na glavi, gleda pred sobom. Zamalo nagazi na šarenu vreću - valjda neko izgubio. Pripogleda, pade breme: to žena, pala trbuhom, glavom među ploče zarila, zubima izvlači toliko svojski da se i kosom poslužuje. Prikupi hrabrost da utvrdi koja sam, ne bi dovoljno: kad savi ruku, na vrijeme trže. Prepozna me po suknji i marami - prva uska i za selo kratka, druga šarena i tanka pjena sapunova. Ko strinu vidi, zabezeknut stane: ženo jesi li na sugreb nagazila? A žena priča, selo na priču natiče: neko ubio lijepu ženu, eto svoju krv loče, nikad da naloče. Ljudi su pametni, takvo vrijeme, pa razmišljaju: ovu je vlast makla na dušu, kako bi bilo da se pazi svoj posao, možda hoće da utvrde ko koga voli, kako bi bilo da se padne u postelju. Selo uskomeša, odmjeravanje snaga: četničke oči potajno igraju, sve druge gledaju u stranu, pada ćutanje; ćutanje odnese pobjedu: kakva bila da bila, čeljade jeste, grijeh ostaviti na putu i govedo, tome i tome kad se slomi krava došlo u pomoć pola sela, i strah ima svoje granice, budimo nekad ljudi, majka mu stara! Naniza se grivna: dosetak starih opaljova i žene neke - dugo me gledaju nepomično. Izvališe ljesu od vinograda, na nju odnesoše. Sklanjaju se muškarci namjernici - žene rukavima brišu oči. Neko pokuša da zaljulja zvono - stidljivo, stidljivo; umiješaše drugi: o glavu će ti se razbiti, ona komunistica, budalo! Poče da se šapuće: glavna za naše selo, trebalo da ide u Bosnu s drugovima, ovdje ostavljena po zadatku, da izdaju minira iznutra, da navraća vodu na partizanski mlin, služeći se svim motikama, u korist firme radila i rukama i nogama i između nogu, pitanje hoće li biti dopušteno da takvu zakopamo u sjenu crkovnu. Bi dopušteno, jer iste noći dođoše Jagoš i Veljko - da opasnim nagađanjima daju drugi tok. Čusmo u bloku da poginula - laka joj zemlja. Tamo se razne verzije pronose - ne znaš sve koje. Talijani ćute i naši u komandi - možda znaju nešto. Kruži glas da se Miodrag četvorici zamjerio - njegova žena vraća dug na ovaj način. Po drugima nije tako, nego sukob na ljubavnom području: ubistvo iz ljubomore, ili mu znala manu političku - pa smetenjak baš po danu! Najvjerojatnija biće treća glasina: kao partizanski špijun nije obavila sve kako treba, možda pridobio koji od naših - dovoljno da joj njeni zavrnu šiju. Inače šteta što se to desilo: iako obilježena, zavedena je samo. Mi ne volimo ovakvu likvidaciju i zato što pokojnica bijaše po prirodi dobrodušna, širokogruda - kad bi koji od nas pao u partizanske kandže, pružila bi ruku da ga iščupa. Prema tome, sahranu obavite bez kompromitovanja, reče Jagoš, doreče Veljko - žalite po običaju. Tada starac iz sredine: more više žalbe ima tu od vas koji ustajete iz kreveta na treću nogu, no od nas kojima se rep odavno vuče po dolini. Jurišlije shvatiše aluzije i bi im drago: sumnje, dakle idu krivim tokom. Odmah opaziše, rano je za draganje: djeda niko ne sokoli. No svako gleda u zemlju ili ćuteći klima glavom - tako bezbožnici na prisilnoj liturgiji. Mora da nas čitaju, trepće Veljko - druge nam boje glasovi. Riječ nam nesigurno hoda, priznaje Jagoš sebi - mrgodan psuje očeva sina. Trebalo možda i da pogledamo, misle obojica - ali gdje smoći toliko junaštva. Krupni seljanin dobro pogađa, pa se diže: hodite malo da skupa gledamo, svjedočićemo bolje ako ko službeno pita. Veljko se vrpolji. Jagošu nezgodno - ali mora se. Prinesoše svijeću mome licu: jedno oko zalazi u donju trepavicu, drugo diže gornju. U stvari nišanim dva hrabra momka - oni osjećaju, oni strepe. Razmrskana brada i podnosje - preko čela crno mazivo. Usta raskomadana - ako čudom oživim, neću moći ljubiti. U smoli od uha do uha trunje i prašina, poginule dvije-tri mravlje. Pleća mi zakrpljena košuljom - tu progorjela na oba mjesta. Istu sliku i grudi vjese: platno pocijepano da pokaže ono što se krilo. Glas iza leđa pita toči li krv još - rekoše mu da ne zna ništa. Neko pita hoćemo li kupati - to neka žene riješe. Žene se izmiču i gube redom - nijedna da zasuče rukave. Neće, jer danas nije vjerovati: jedno ti zbori, drugo kuje. Strah i lukavstvo smjenjuju se na usnama: prvi ćuti, drugi se snalazi. Ko je da je, svinjarluk napravi - kreše Jagoš. Ženu bez zaštite nasred puta - dokresava Veljko. Samo vi krešite i svirajte fino - svevidljivo mnoštvo pohvataće greške u notama... Sahranjena tiho, sirotinjski: tri lopate, dvije motike. Žene što jedna uz drugu dođoše svaka na grob drugi pade - suzama koje ja mamim zalivaju nadglavlje davno upokojenih srodnika. Neokupanu položiše u postelju vječnu - mene kod koje na visokoj cijeni bila higijena. Sve se, vidite, tumbe okreće: danas jesi otrov, sjutra cvijeće, prekosjutra zaborav. Plaše se grešnici da ih moja kob ne pozna - zavlače lice u duboke skrivnice. Nije se jelo, niti pilo, popa nije bilo - rijedak običaj u našem kraju. Graju tim povodom četnikuše, klopoću krilima i žvalicama - zbilja, kad ženu svrab nahvata, češagija ne pomaže. Zato što muško oko na mene odmaralo - njih mrko gledalo. Ni mrtvoj ne mogu da mi oproste - odoh sita one stvari koju i smjerne povučenice stalno u mislima prebiraju i mjere spicama. Trebalo bi samo zbog toga da rastem ispod zelena pokrivača pod košćelom - to ženska sreća. A ja srećna nijesam. Vitka noga i žilava dojka za žednoga gube se u zemlji crnici - slatki život ostaje gore. Ali to nije uzrok mome nemiru - drugo nešto. Svoje ime ne mogu da pomenem, jer ništa ne kazuje - to je boljka. Nema kiljana da se dušmani preko njega spotiču - to pola mene. Druga polovina svojti namijenjena: zašto ne plaču, zašto tužno ne skaču! Eto sloboda, živ Miodrag drugu našao, Jagoš poginuo, ali Veljko se snašao, od milovanja i dobri moju travu gaze, kako će da paze kad nema nikakva znaka - zato mi zemljica nije laka. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us