WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Voja Čolanović Nezgoda Sve do sedam i dvadeset Kaja se ponaąala nehajno i komotno kao da neće ni krenuti u "Pergament". Natenane je ustala, umivala se duľe nego ikad, bez ľurbe ispila čaj od treąnjevih peteljaka, i na putu do burekdľinice u nekoliko mahova zastajala da gleda kako uľareni ("ganc-novi", ąto neko reče) buldoľeri nadmeno i samosvesno razgrću sneg. Mimo običaja, mrljavila je i sa nevelikom kriąkom bureka s mlevenim mesom, a kad je, joą ľvačući, razgrebala noktom ledenu ąaru na izlogu, i kroz uzani prorez konsultovala časovnik na Trgu, umalo da nije viknula od zaprepaąćenja. Te istrča na ulicu. Studen je oľeľe po očima i usnama. Jednim srpastim krajičkom svesti uviđala je da je sve to igra. Doduąe, ni njoj samoj ne skroz razumljiva, ali bar ne ostade u sumnji da su podjednako laľne i domaločaąnja njena leľernost, i ta iznenadna, preuzrujana ľurba. Ona se pridruľi redu za trolejbus, i, sa rukama u dľepovima (stare rukavice već su se raspadale, a nove je joą uvek plela), poče da se premeąta s noge na nogu. Pet-ąest vozila prođe a da se i ne zaustavi. Iz jednog je virio karirani peą nečijeg kaputa uhvaćen bezubim ustima automatskih vrata, a iz drugog se na čekaoce sebeznalo isceri riđa spljoątena glava tapkaroąa kojega je Kaja viđala gde "ordinira" pred "Kozarom". Zakasniću, pomisli ona, ali ne oseti niąta ąto bi sličilo na istinski strah. Njom u stvari stade da struji, u isprekidanom kolu, drhturava slutnja vezana za iąčekivanje nečeg neodređenog, nečeg ąto bi objektivno moľda i bilo neugodno, ali ąto bi za nju lično imalo sasvim suprotno značenje i dejstvo. Kazniće me, reče u sebi. Ili će me samo ispreskakati. Za ąefa Sluľbe isečaka, koji je vaľio kao notorni neľenja, zuckalo se da je sasma neotporan kad su u pitanju ľene (a njegovo odeljenje, za razliku od svih ostalih u "Pergamentu", bilo je sastavljano isključivo od pripadnika neľnijeg spola, te je u ąali pominjano kao Sluľba Amazonki s makazama), i Kaja se zaista ne mogade da seti nijednog slučaja gde je ovaj pribegao kakvoj drastičnoj meri zbog prekrąaja radne discipline. Tako je, ispreskakaće me. Pred svima. Ali, i to je viąe nego ąto sam u stanju da progutam. Naposletku, čitavih desetak minuta posle početka smene u njenom preduzeću, ona se pope u trolejbus koji je, nekim čudom, naiąao gotovo poluprazan, i, usled trzaja kad krete sa stanice, zanese se i zamalo ne pade na leđa. Pa se pridrľa za jednu od stativa na pragu između platforme i prostorije sa sediątima. - Majčice - prenerazi se Kaja. Samo ąto joj se prsti ne prilepiąe za studeni metal. - Šta je - podbode je kondukter - ne dopada vam se? - Devojka zavrte glavom. - Što niste čekali drugi? - zapita on, i povesmo pare iz njegovih usta nakri mu podrugljivu minu. - Onaj sa polivinilom? Izbrusiće me, konačno poverova Kaja, silazeći na Terazijama sa trolejbusa. Kao u nemilostivo beloj elipsi pozoriąne svetlosti, ona vide svoju skobaljastu priliku, oljuąteni nos, nabubrelu guąu, i bezbojnu, ispoąćenu kosu ("Dika plava, bljutava ko trava", začikavali su je, koliko li je već otada proąlo, u Obrenovcu), pa joj dođe da izglasa zarida. Kad bih izgledala bar malo, malo drugačije, pomisli ona, verujem da bi me poątedeo. Ovako, nema nikakvog izgleda. Na pasja kola će me izgrditi. U poneąto izafektiranom nastojanju da sklopi primirje s tom neizbjeľnoąću, Kaja minu pored radnje sa sportskim priborom, pored bioskopa, poslastičarnice, knjiľare i apoteke, i sa zadovoljstvom pomisli da je juče načinila dobar pazar kupivąi suknene cipele sa đonom od izbrazdane gume koja se ne kliľe. Jeste da u njima deluje trapavije no inače, ali na ciči kao ąto je ova, kome je do doterivanja. Iz prodavnice radio-aparata zavodljivo joj se osmehnu prćeusnat, holivudski ąarmantan momak, i Kaja mu, nesvesno, odvrati smeąkom punim podavanja. Ali se izraz na njenom licu, poput ąare u prodrmusanom kaleidoskopu, već pri sledećem koraku rasturi i izobliči u oporu grimasu. Oh, kako sam naivno nasela, prekore se ojađeno, stiľući u kapiju preduzeća. Neki ljudi su upravo ulazili u lift, i zatvarali za sobom vrata. Ona polete k njima dignutih ruku. - Stanite - zavapi. - Joą jedno mesto se mora naći. Ko je taj ko bi mene istinski poľeleo, pomisli ona, tupo motreći kako na mlečnom ekranu promiću tamne, po ivicama zamućene, pruge spratova. Mene, ovakvu drljavu i kukavnu? Momak u pitanju bio je, naravno, obična kartonska reklama, doduąe, u prirodnom rastu i sveľe izbrijana, i u odnegovanim prstima drľala je pravu gramofonsku ploču. Moram li baą svaki put da ispadnem budala, zapita se Kaja, prizivajući sa setom neodoljivi sintetički osmeh, koji je podjednako pripadao svim prolaznicima. Međutim, lift se zaustavi, i nju zaokupiąe druge brige. Sad, ąta mi bude, odluči ona. Ali kad pritiąte kvaku, i zakorači u Sluľbu isečaka, iza uąiju joj zakrcka kao prosuta sačma. Ona dovoljno glasno pozdravi, ali ne ču da joj je iko odgovorio. Šef je sedeo za pisaćim stolom, neveąto kljucajući po dirkama maąine za računanje (one iste, zbog koje je, proąle nedelje, doąao u zavadu sa Računovodstvom), a ľene su, kao i obično, sekle novine i rđogrizale. Kaja sleľe ramenima, bez reči skide kaput i odmota ąal s glave, pa se posle kratke nedoumice da li da prekine ąefa i objasni kako je doąlo do zakaąnjenja, ipak uputi svom mestu. Tamo ju je već čekao posao, i ona odmah stade da nalepljuje isečke na zelene etikete s natpisom "Pergament - Sluľba isečaka". (Celokupan njen rad i sastojao se u tome da ono ąto njene koleginice u toku smene naseku, u istom vremenu snabde nalepnicama s odgovarajućim datumom i nazivom lista, i ona je tu duľnost obavljala savesno, spretno i relativno brzo). Obrazi su joj joą brideli od hladnoće, a zbunjenost je nije napuątala: očekivala je grdnju, a nju, evo, takoreći nisu ni primetili. Dobro je, pomisli ona bez stvarnog zadovoljstva. Ispalo je ne moľe biti bolje. - U plićak, kaľeą? - iskreno se iznenadi Irma. Kaja je pogleda ispod oka. Ovo se nastavlja, reče u sebi, i poverova da za svoje spasenje moľda treba da zablagodari upravo razgovoru koji je prekinula. - Tako je - reče Dubravka. - S krova od kupatila bacio se naglavačke u plićak. Moľeą misliti kako se svrąilo. Prebio je kičmu. - A ąto je morao da skače lastu? - zapita Nada. - Jer je to najotmeniji skok - objasni Dubravka. - Naposletku, to je od njega traľio i fotoreporter. - Kakav fotoreporter? - prenu se Irma. - Kako kakav? - brecnu se Dubravka. - Pa, taj ąto ga je snimao za turistički prospekt. Malo je čudno da mi ąef nije zamerio, pomisli Kaja, čerečeći ekserom zapuąać u novoj boci s lepkom, koji se, čist i prozračan, ľuteo kao lipov med. Da je bar zapitao "Gde si dosad?" ili "Mislią li ti i dalje ovako?". Apsolutno niąta. A ne mogu da verujem da nije primetio kad sam uąla. No to njeno nejako ľaljenje stade najednom da obrasta sve ľilavijim ljubopitstvom za udes o kome se tog časa u Sluľbi govorilo. Mada nije znala da li je posredi neko ovdaąnji i sadaąnji, ili je Dubravka prosto prepričavala neąto ąto se bogzna kome i bogzna kad dogodilo (jer ona je umela da i najbezazleniju dogodovątinu dramatizuje i pribliľi trenutku njenog ponovnog oľivljavanja), čitava stvar ju je ozbiljno draąkala. - Taaaako ąta - reče Irma. - A koliko mu je bilo godina? - Dvadeset i četiri - izgovori Dubravka saľalno. Dve godine mlađi od mene, sračuna Kaja. - A je li mu iąla krv na usta? - zapita Mrvica. - Nije - reče Dubravka. - Zaąto mislią da je trebalo da mu pođe krv na usta? - Onako - pocrvene Mrvica. Znači, neko ovdaąnji, uzbuđeno zaključi Kaja. Jer to su već pojedinosti koje su dostupne jedino očevicima. Do nesreće je moralo doći letos, na Paliću, gde je Dubravka provela godiąnji odmor. Jezero je, kaľu, do ispod pupka. Ali, otkud da to nikad ranije nije pominjala? Ona je bar prodrta vreća, i da se uzdrľi od tako nečeg isto je ąto i da dragovoljno odustane od blistavog provoda. Kaju spopade nesnosna ľelja da utvrdi ko je postradali. Ipak, ni na kraj joj pameti nije padalo da zapita. Ona se nikad nije meąala u razgovore svojih koleginica, sluąala je samo i ćutala, a neko je jednom kazao: - Mora da se naklopala gumiarabike. - Je li vikao? - raspitivala se dalje Mrvica. Ona je bila vapijuće neiskusna, i, prema Kajinom računu, joą nije videla čoveka u hropcu. - Vikao? - ponovi Dubravka s visine. - Urlikao je, zlatna moja. Četiri vratna prąljena bila su mu potpuno smrskana. To su jezivi bolovi, moľeą biti sigurna. Morali su da mu ubrizgavaju morfijum da ga smire. Dodaj mi one makaze, Saveta. - To će ići poteľe - reče Saveta, koja je bila u drugom stanju. - Irma, drľi ih, molim te. Pa joj ti dobaci. I to mi je neka majka, pobuni se u sebi Kaja. Ona bi mirne duąe pustila da se trudnica isteľe preko stola. Pfuj! Kaja se poplaąi da će zaplakati, jer joj kroz glavu prostreli da je i sama već poodavno ľrtva jedne drugačije nepaľnje, koliko posredne, toliko i nehotične, čija je omča neugodnije zatezala od svega ąto se dalo zamisliti. Zbog toga ąto je vazda ćutala, s njom gotovo niko nije saobraćao, i, mada nije bilo razloga da je ne vole, jer je marljivost i brzinu svakodnevno dokazivala, te su joj u proąlom novembru i platu povećali, ona je stalno, čas jače, a čas slabije, osećala da je ne primećuju, da je prosto podrazumevaju, računajući s njom nonąalantno i nasigurno, kao sa bilo kojim od numerisanih sefova za sakupljanje isečaka. Da se ąto čestitije otme iskuąenju suza, ona poče da misli o Postradalom, izostavljajući s uspehom, jedini strahotni događaj za koji je predstava o tom mladom čoveku bila na izgled neraskidivo vezana. Vide ga nasmejanog i raspoloľenog, veoma nalik na onog momka iz prodavnice radio-aparata, gde oko nje obleće, udvarajući joj se i teąeći je: - To guąa? Oprostićete, ali onda vi pojma nemate ąta je guąa. To je najprirodnije ispupčenje, Kajice, koje vam, uostalom, sasvim lepo stoji.- Ona se dodirnu prstima po vratu, i zaista joj se učini da je njena zabrinutost bila neosnovana. Onda joj pogled pade na razdrobljeni zapuąač, koji je maločas jedva bila izvukla pomoću savijenog eksera. - Vi se mučite bez ikakve potrebe - reče Postradali. - Dopustite da vam pokaľem kako se to radi.- On sastavi mrvice pluta i zapuąač kakav je pre toga bio, utisnu ga u grlić boce s lepkom, pa zatim izvadi prekrasan poniklovani perorez, spiralnom spravicom, uz mek, priguąen prasak, oslobodi bocu zapuąača; nataknutog na gvozdeni ąiljak, prikazivao ga je sad, likujući, celoj Sluľbi isečaka, i Kaja poče da se nadima od ponosa. Čak i ąef diľe glavu od maąine za računanja, blagonaklono se nasmeąi, pa i ustade. Čestitaće mu, s ushićenjem pomisli Kaja. - Sluąajte, kćeri moje - reče ąef. - Ja sad izlazim. Ako me neko traľi, recite da sam u Akademiji nauka. Treba da zaključim neke pretplate. Kaja se razočara. - Niąta se vi ne sekirajte, druľe Frndiću - reče Dubravka. A kad ąef navuče kaput, zaveza pod bradom pertle sa krznenih uąiju svoje zimske kape, i iziđe u hodnik, ona dodade sniľenim glasom: - Kakva Akademija! Otiąao je taj u Mali Maľestik. Na kleku i girice. - Ko zna ima li u tome istine, posumnja Kaja. Kao ąto je teąko dokazati i druge stvari koje je Dubravka pripisivala ąefu. Da čupa obrve, i da ne izostaje ni sa jedne utakmice u ľenskoj koąarci, na primer. Ona je znala da drug Frndić nije baą noka cvećka, ali joj je isto tako smetalo kad bi čula kako ga Dubravka, zajedno s joą nekima, na sva usta otrcava. Pa ipak, zbog jedne osobine veoma je uvaľavala Dubravku. Za razliku od ostalih Amazonki s makazama, čije su se sve priče svodile na iznoąenje uzbudljivih činjenica - da je taj i taj dobio na tomboli Saveza gluvih emajliranu grejalicu, da je nekome pronađena belančevina u mokraći, ili da neko ima zeta koji je u stanju da svakog ľivog stvora ubaci na magnetofonski tečaj francuskog jezika. Dubravka je kazivala zaokruľene istorije, nasićene ukusom ľivota i smrti, prave pravcate drame od kojih su mnoge poticale iz njene kuće, deąavale se njoj ili njenima. Kaja se ne bi nimalo začudila kad bi se ispostavilo da je i sam Postradali niko drugi do glavom Dubravkin sestrić. Bila je Kaja upućena i u neke povesti koje ľena u "Pergamentu" nisu imale, niti će ikad imati sreću da saznaju, jer ih je čula od Dubravke u vreme kad je ova joą stanovala na Kalenićevom Gumnu, odakle su zajedno svako jutro odlazile na posao, i jer Dubravka nije običavala da istu stvar dvaput priča. Ona se seti tog čudnog drugovanja, u kome je njena koleginica bila aktivni, a ona pasivni partner, Dubravka govornik, a ona sluąalac, i to toliko podređen i bezličan, da je Dubravka, govoreći, morala imati osećanje kao da se obraća čitavom taąmajdanskom stadionu. Treba li moľda tome zahvaliti ąto joj godinu dana u drugim odeljenjima preduzeća ni ime nisu znali? Što su je među sobom, pominjali u negativnom obliku. "Ona ąto nije Dubravka"? - Ali, ni mi nismo lude - reče Dubravka, namigujući. - Mrvice, uskači u kaput. Meni četrdeset dinara bureka. Sa sirom. Jesi ukopčala? Hajde, prijavljujte se, gladni. Nastade silna graja. Žene stadoąe da vade sitninu, i da ispisuju imena i dvocifarske iznose na cedulju, koju zatim utrapiąe najmlađem članu kolektiva. Kaja se takođe zapisa. Uopąte nije bila gladna, ali potajno odluči da od danas pa dokle god bude trebalo, dvostruko doručkuje; ako se zaobli, delovaće ľenstvenije, to je viąe nego sigurno, a i začetak guąe će se u tom slučaju manje primećivati. Samo, zaąto stalno ąalju Mrvicu, zapita se ljubomorno. Zar ne bih i ja bila u stanju da kojiput skoknem do "Zdravljaka" i donesem tih nekoliko piąljivih paketića? Uostalom, nije vaľno. Njoj ponovo dođe u glavu Dubravka, i ona se gotovo zagrcnu od zavisti. Čak i kad bih imala naviku da pričam, reče u sebi Kaja, ąta je to čime bih druge mogla da zabavim? Meni i mom ocu niąta se ne deąava. Ni on, ni ja, izgleda, ne zavređujemo da se na nas viąe od dve rečenice utroąi. Koga bi ľivog moglo zagolicati to ąto je moja majka, ubrzo posle porođaja sa mnom, umrla od zapleta creva, ili ąto moj otac ume (jedino to, uostalom) da opravlja bilijarske takove? Moľda bi mogla da iznese na videlo kojekakve detalje o ocu, ali u njima nema ničeg istinski tragičnog. U tome, na primer, da zaspi usred razgovora, svejedno da li je pre ili posle podne, i da li je tema zanimljiva ili ne. Hronična pospanost, posledica, po svoj prilici, zapaljenja mozga koje je joą kao mladić, ne znajući, izdrľao na nogama, dovodila ga je svaki čas u nepriliku, i ona ga zamisli u već klasičnoj pozi naivne odbrane od mogućne optuľbe ili poruge: sa novinama dovoljno raąirenim da mu zaklone lice; taj njegov dremeľ bio je veoma tanak, i čim bi mu do uąiju dopro kakav sumnjiv ąum, ili uobičajena reč aluzije, on bi se trgao, protresao novinama da pokaľe kako je budan, i, zazviľdavąi, neąto u priguąenom stakatu, nastavljao da "čita". Kaja se gorko nasmeąi. Ne, taj veą nećemo prostirati. Ali mi ga je i ľao, pomisli ona. Mada me gotovo ničim nije zaduľio. Žao mi ga je ąto je laľljivo razmetljiv (onomad je pred nekim tvrdio kako je ni manje ni viąe nego dva puta pročitao enciklopediju "Sveznanje"), ąto nema svoje ličnosti (kao ni ja, uostalom), i ąto svakome aminuje. Ona se bezmalo zastide pri pomisli u čemu njen otac nalazi najviąe duąovno zadovoljstvo. On je, naime, smatrao da je propao dan ako se nije rukovao s nekim od ljudi koje ceni, po pravilu onih sa lekarskim ili inľenjerskim titulama. Ne sedeo ili razgovarao s njima (jer oni, kao ni njegova kći, nisu nalazili za mogućno da s njim razmene bilo kakvu misao), nego baą rukovao. Tako bi i kazao Kaji: "Sine, danas sam se u dva maha rukovao s inľenjerom Lovrićem" ili "Jutros u jedanaest stegao mi je ruku doktor Aćimović". Grozno! Kaja se strese na mogućnost da Amazonke s makazama saznaju iąta o njenom roditelju. - Tog Protića - reče Nada - moj muľ je upoznao u skloniątu za vreme bombardovanja. - Kog Protića? - zapita Irma. - Pa, tog s isečka - ubaci se Dubravka. - Kritičara. Što piąe o problemu domaće pripovetke. - Taaaako - reče Irma. Kaja pogleda isečke koje je tog časa nalepljivala na zelene etikete. O ovome govore, zaključi ona, pročitavąi pomenuto ime u dnu teksta. Ali istog časa upade u kljuse jedne davnaąnje uspomene, i neko vreme ne iąčupa se iz nje. Da, to je zaista tragedija sa početkom i krajem. Mogla bih im opisati, reče u sebi, kako je izgubio ľivot tatin polubrat. Zacelo bi ih zgranulo i potreslo. (Desilo se to strika Stanku pred sam rat, na odsluľenju vojnog roka u Sarajevu. Dobio je, kao i obično, nedeljni popodnevni izlaz, dobro se oprao i kicoąki izbrijao, uglačao koliko god je mogao cokule, utegao koporan, i krenuo u čarąiju. Najpre se ljudski zasladio kadaifom i sudľukom sa ćetenalvom, a onda otiąao na glavno mesto vojničke zabave, pod vrteąku. Gledao je valjda čitavih pola sata one ąto su se vozili, i, u magnovenju, poąto se bio suviąe pribliľio letećim stolicama, nečija cokula ga je pogodila tačno u slepoočicu, i na licu mesta usmrtila). To je neąto, reče u sebi Kaja. Ne zaostaje ni milimetar iza onoga ąto je malopre ispričala Dubravka. Ali se naprečac rashladi. U tom slučaju, pomisli ona, valjalo bi stegnuti petlju pa reći i kako je do svega toga doąlo. Reći da je tatin polubrat oblaporno i bestidno zavirivao pod suknje devojkama na ringiąpilu. Ne, ja to posigurno ne mogu! - Pročitala sam - reče Saveta. - Istina, priličan sam dunster za te stvari, ali mi se članak sviđa. Strika Stankova smrt, nastavi u sebi Kaja, sramna je i nikakva prema načinu na koji je zavrąio taj Dubravkin. Leteo je ko galeb kroz vazduh, svet je bio pod njim dok nije ni slutio ąta ga na dnu tog junaątva čeka. Tatin polubrat je, međutim, skončao kukavički, gledajući svet odozdo. Obe nesreće su, naravno, straąne, ali zar sam ja kriva ąto se ni onim ąto je straąno u naąoj porodici ne mogu da podičim! Činilo joj se da to i ne vodi unutraąnji razgovor, nego da hoda, pod moranje, po ćilimu koji joj uporno izmiče ispod nogu, i ona se najedared zateče u nedopuątenom priľeljkivanju da joj i taj bezvredni otac ąto pre ode s ovog sveta. Najveća usluga koju mi moľe učiniti, ąaputala je drhteći od poročnosti svojih misli. Tačnije, prva i poslednja. Nekoliko dana bila bi u srediątu paľnje, Amazonke bi se oko nje vrtele, zapitkivale je ovo i ono, i bar na izgled s njome saosećale. - Htela sam da kaľem - reče Nada - da taj Protić svaki čas neąto kunja. Kad ga pogledaą, Žan Mare mu nije ravan, ali iznutra truo kao muąmula. Krajem ovog meseca, kaľu, opet će na Golnik. U nagonskom strahu, Kaja diľe ruku od "zaraznog" isečka. Moľda bi se tom svom glupom reagovanju već sledećeg trenutka nasmejala, da nije bila do guąe u jednom posebnom, koliko sloľenom, toliko i pomračenom raspoloľenju, i da joj pri silovitom pokretu uzmicanja sa četkice nije doletelo na uho nekoliko gustih i debelih kapi lepka. Glupača, promrsi na svoj račun Kaja, i potraľi maramicu. No briąući se, ona utvrdi da joj je nastradao i čitav pramen kose nad slepim okom. - Šta to radią? - zapita je Dubravka. - Niąta - odvrati ona. - Umazala se gumiarabikom. - Pravac kupatilo, zlatna moja - naredi Dubravka - pa to operi kako treba. Devojke - nastavi izmenjenim glasom - meni creva već odavno ne daju mira, a Mrvice joą nema. Bogzna gde se ta sad smuca. Vala ćemo joj oduzeti mandat za donoąenje bureka. Kaja ode u kupatilo, u stvari u tesnu prostoriju sa lavaboom i neispravnim tuąem; nad umivaonikom odvrte slavinu sa crvenim kruľićem, ali se iznenadi kad i otud poteče potpuno hladna voda. Opet kvar, pomisli ona viąe utvrđujući stanje, no ľaleći ąto je tako, pa, čudno uzbuđena, opra ruke. Radila je to neľno i paľljivo, kao da je strahovala da će naruąiti kakvu svetinju ako zbrza i smurdari. Mada je tu, u kupatilu, bilo neugodno studeno, i mada je tom osećanju joą viąe doprinosio veliki pravougaoni prozor zastrt arabeskama ledenih kristala. Onda poče, ne menjajući niąta u načinu, da pere umazani pramen. Iskrivivąi oči, ona zaviri u ogledalo nad lavaboom, i zadrľavąi dah, zastade da ispita svoje lice iz jednog ugla koji joj je otkrivao potpuno nove vidove njene ruľnoće. Gledana s te strane, imala je zastraąujući naborano čelo, otromboljene podočnjake i usne, i neprijatno izduľeno, gotovo kao vreteno, lice, na kome je bezmalo čitavu trećinu zapremao oljuąten i cigličast nos. Beznadeľno, proąaputa ona, i loptice ąto iz te reči poiskakaąe kao iz čarobnjakovog polucilindra, stadoąe da joj zaptivaju jednjak. Beznadeľno ruľna. Joą proąle godine na neąto sam i sličila, ali sad sam ordinarna rugoba. Kojoj nikakve pomoći nema. Uobraľavala je da će joj biti lakąe ako se i dalje bude kinjila tom istinom (ili je, moľda, krijući od same sebe, računala da će se i na te, dosada nepoznate, vidove ruľnoće navići, i prestati da ih primećuje), pa se pred ogledalom skameni u nemogućnom pokretu, sagnuta, i očiju iskrljeątenih do bola. Izvana dopre otegnut tutanj, od koga Kaji ustrepta dľigerica. Nekontrolisano pritrča prozoru, razgreba ledenu skramu, i nad uąćem Save vide golemu dimnu pečurku. Srce joj je divlje udaralo. Na beloj plohi pod kojom je suľnjevala reka, primeti majuąne ljudske prilike kako se pomeraju u usporenom trku. Sad razumem, reče u sebi rastreseno. Vojska razbija led. Izgledalo je to veličanstveno, smeąno i dirljivo, i Kaja poput posekotine iskusi preneseno značenje te presudne scene, koja je istovremeno bila i izlazna kapija i ćorsokak, i spasenje i prokletstvo. Te se u nespretnom skoku vrati lavabou, otvori slavinu do kraja, i pod studeni mlaz poturi celu glavu. Razbijaju led, kikotala se i ąkrgutala zubima, a voda, koju je kao plameni jezik osećala svuda po ranjivoj lubanji, slivala se kao raso niz ąest ili sedam pramenova, pa joj je glava morala sličiti na tek ulovljenu hobotnicu. To led razbijaju, grcala je Kaja zatvorenih očiju, saľivljujući se sa svojim novim poloľajem, sa tim neumitnim točenjem iznad temena, i odlučujući da tako provede sav ostatak ľivota. Ridala je i smejala se, ali je između dlanova čuvala čist ľiľak nade da će pre ili posle neko morati da bane na ta nezaključana vrata, neko iz Sluľbe isečaka ili (joą bolje) iz drugih odeljenja, gde su je čitavu večnost nazivali "onom ąto nije Dubravka". For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us