WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Ujak naše varoši. Odbrana varoši od veštica Neočekivana svadba in3/4enjera Petra bila je prvorazredni događaj u našoj varoši. Na tu svadbu se dugo čekalo. Bilo je potrebno da prođu četiri godine od rata pa da se in3/4enjer Petar, najnametnija glava našeg kraja, drug i saborac kapetana Vuka i legendarnog Filipa, već jednom nakani na 3/4enidbu i konačno stavi tačku na sve planove o svojoj budućnosti, koje mu je čaršija u izobilju iza leđa kovala. Vest o svadbi prvi je, kao i uvek, proturio ujak, staro spadalo koje je bilo u dosluhu sa svim 3/4ivim i ne3/4ivim pod kapom nebeskom. Kasnije se, brzoplet, kajao što je vest morala baš od njega da procuri. Koliko li je samo ta vest pokopala devojačkih snova? - pitao se ujak. - Koliko je otela teških uzdaha? Koliko prolila suza? Koliko zavila u crno onih koji su za mu3/4a, zeta, šurjaka i rođaka 3/4eleli tako naočitog, pametnog i uva3/4enog čoveka kakav je bio in3/4enjer Petar? Prvo pitanje koje su ujaku postavili - kad su shvatili da se staro spadalo ne šegači - bilo je: Ko je ta 3/4ena? ("Srećnica!" ispravljao ih je ujak.) Najčuveniji svirač naše varoši nije morao da se muči da odgovara. Ujna, za koju se svet već godinama pru3/4ao od kuće do pijace, i od pijace do kuće, isprve je pogodila. - Ona - koja bi druga!? - podsmešljivo jo rekla. - Lela? - upitao je ujak. Ujna je ovlaš klimnula glavom. Ujak se iznenadio. Po ko zna koji put se pokazalo da ujna zna o svemu više od njega, skitnice i kafanskog čoveka. Sve čaršijske priče imala je u malom prstu. Ujak je to pripisivao njenoj, nadaleko poznatoj, kuvarskoj veštini. Ko sve nije svratio kod ujne bar na tanjir čorbastog pasulja i sendvič s pršutom i kiselim krastavčićima!? Tako to obično biva: dok neko skitara, u potrazi za svetom i društvom, drugom taj isti svet dolazi u kuću. Na kraju krajeva, bar što se tiče saznanja, sve se svodi na isto - tu3/4no je zaključivao ujak. Jedina i mala razlika je u tome što ujak, kao ni nas (ah, otrcana poređenja su bila njegova boljka!), nije voleo kuću. Harmonikaš je uveravao svoju 3/4enu da bi istu devojku izabrao da je kojim slučajem momak i da je na in3/4enjerovom mestu. Ne zato što je Lela kći Petrovog druga i ratnog komandanta, sada jednog od uglednih građana naše varoši, čoveka koga će sjajna politička karijera uskoro odvući dalje, u glavni grad i u veliki svet. I ne zato što je lepotica završila visoke škole - likovnu akademiju; za tu školu u našoj zabačenoj i zaostaloj varoši verovatno da je malo ko čuo, i ona nikad ne mo3/4e da bude na glasu kao medicinski i tehnički fakultet, koje je varoš, u svemu praktična, smatrala za dva najveća hrama ljudskog znanja. Ujak, ovejana skitnica bez prebijene pare i d3/4epu, poslednji lirski pesnik naše varoši, uvek je odvajao ljubav od prizemnih i krajnje prozaičnih stvari, kojima je čaršija, pa i ujna kao njen reprezentativni deo, pridavala posebnu va3/4nost. Najprostije rečeno: harmonikaš je smatrao da je devojka lepa kao vila (ovo poređenje je bilo za ujnu), odnosno da tako izgleda kao da je istog trenutka sišla s filmskog platna (ovako je govorio u kafani, u svojim čuvenim predavanjima). Ujak je lepoticu retko viđao, ali kad god bi je sreo na ulici, dah bi mu se presekao i krv sledila u 3/4ilama, a glava iznenada i ljuto zabolela. Na jednu jedinu pomisao, na jednu jedinu činjenicu da u ovoj varoši postoji i 3/4ivi tako lepa devojka, koju, poput sunca, nikad ne mo3/4e, osim u snu, čak ni vrhovima svojih vrelih prstiju da dodirne po dugom mekom vratu (za svirača je bio to početni izliv ne3/4nosti i ljubavi!), ujaku bi pod šeširom, usred vedrog i belog dana, počele da sevaju munje i pucaju gromovi. - Majčice mila, pomozi ako mo3/4eš, kad si me ovakvog rodila! - vapio je ujak. Nije bilo leka ni melema njegovoj ljutoj glavobolji. Čak ni u 3/4estokoj rakiji, koja se pokazivala kao obična, trenutna varka, pa ju je ujak, iz inata, nemilosrdno sipao u sebe, sedmoglavu a3/4daju. Ujna je, pet para ne dajući za ujakove priče (kao što, uostalom, ni on nije mario za njene), naslućivala ("imala je u sebi šaptača i savetnika") da će ta mala lepotica unesrećiti Petra. Ona je nije mnogo zagledala (nije imala ni vremena ni prilike; i nju glava mo3/4e da zaboli samo od kuhinjske pare), ali je u očima te vajne lepotice primetila nešto staklasto, ledeno i nadmeno, kao da ne 3/4ivi u ovom našem tamnom vilajetu, u ovoj prljavoj i zagušljivoj ju3/4njačkoj varoši, na čijim ulicama se još uvek suši goveđa balega. - Tako gazi ulicom kao da je ona oslobodila ovu varoš a ne kapetan Vuk! - znala je da ka3/4e ujna. Čuvenoj kuvarici bilo je krivo što Petra, koji ne di3/4e glavu s projekata i ne ustaje s bezbrojnih sastanaka, nije uspela da dovede na tanjir čorbastog pasulja, i da mu, tom prilikom, otvori zaslepljene oči: da njegova izabranica nosi, kao oblaci kišu, samo nesreću i zlo. Ujak se izbezumljivao. On nije bio veliki prijatelj s in3/4enjerom, pošto je ovaj retko navraćao u kafane, ali se u ovom trenutku ponašao kao neko ko uprste poznaje Petrovu dušu i smatrao je da ovaj u izboru svoje buduće 3/4ene nije pogrešio. Lela je - objašnjavao je ujak - rođena pod srećnom zvezdom: celoj varoši je poznato da se ona, ispavši iz čamca na našoj reci, nije udavila iako nije znala da pliva. Kako sve to svojoj 3/4eni nije mogao da utuvi u glavu, ujak je raspravu prekidao naglo i be3/4ao iz kuće, dobacujući s vrata da za ujnu ceo svet počinje i završava se u loncu. - Na glavu mi se popeo taj tvoj pasulj! - besneo je ujak. Sva sreća što ujna nije često izlazila iz kuće, što se nije pojavljivala na korzou, u bioskopu i na pla3/4i, gde se Lela obično mogla sresti, inače bi još grđe pričala o budućoj Petrovoj 3/4eni. Sva sreća što nije znala ni delić onog što je znao ujak! Lela će u drugom delu antihronike naše varoši, koju je ujak već godinama pisao naliv-perom dobivenim od Filipa, obećavajući da će je po svaku cenu izdati, makar i na toaletnom papiru, dobiti prilično prostora, čitavo malo noglavlje: biće zabele3/4ena kao devojka koja je jedno celo leto šetala korzoom jedine i prve najlonske čarape u našoj varoši; biće upisana kao prva koja se na našoj pla3/4i pojavila u bikiniju, što je uticalo da sportovi na vodi uzmu neslućeni razmah i izazvalo učestalo be3/4anje vojnika iz kasarne, da je u jednom trenutku zapretilo da naša varoš ostane bez ikakve odbrane; zlatnim slovima (blesastog li i brzopletog ujaka: zlatna slova na toaletnom papiru!) biće ubele3/4eno da je rekla, javno, u poslastičarnici prepunoj sveta, da se za nju nije rodio "dasa" u našoj varoši, što su svi uzeli za nečuvenu drskost i strašno svetogrđe prema zavičaju i svojim ljudima, a ludi svirač za veličanstveni gest hrabrosti, za pravi šamar čaršiji, koja je oduvek htela svakom da kroji kapu no svojom meri; biće ispričano da se prva pojavila s ogromnim vučjakom, koji joj se pribijao uz bedra i provlačio kroz noge, u čemu je bilo sasvim određene i prepoznatljive simbolike, da su varoški mladići ceptali od besa, smatrajući da su, u vreme kad su ulične d3/4ukele ubijane na svakom koraku, na taj način strašno poni3/4eni; biće istaknuto da je prva ponela naziv "strašna mačka" u godinama kad je taj izraz bio neviđena jeres za umiveni, krasnorečivi govor čaršije, što samo pokazuje da ujak ima nesumnjivih zasluga za afirmaciju varoškog 3/4argona. I svadba se u mnogo čemu razlikovala od naših, uobičajenih. Mladenci su se venčali gotovo krišom, uz prisustvo nekoliko najbli3/4ih rođaka. Ujak nije bio na venčanju, a samim tim nije na ulici, pred opštinom, odsvirao uobičajeno kolo, koje je, nakratko, zaustavljalo čitav varoški saobraćaj. U salu za venčavanje nisu pustili ni fotografa (r)iku, tvorca svojevrsne istorije u slikama naše varoši. Priliku da ovekoveči ovu nesumnjivo istorijsku svadbu dobio je neki bradonja sa strane, koji je pet puta vraćao mladence da se poljube kako bi, jednim od mnogih aparata, uz pomoć nekoliko reflektora koje je pridr3/4avao jedan varoški besposličar, napravio neki vajni snimak, koji niko nikada nije video. Naš fotograf je bio strašno posramljen i utučen. Zar on, u čijem su izlogu fotografske radnje započeli i najavili osvajački pohod u svet toliki mladići i devojke, zar takav majstor da ne bude pozvan!? Njegovi portreti se nimalo ne razlikuju (ako čak nisu i bolji!), ni po uglu snimanja ni po oštrini linija, od fotografija čuvenih svetskih glumaca koje krase zidove našeg bioskopa. Zahvaljujući neobično velikoj ljubavi Foto-(r)ike prema svom poslu, naša varoš je mogla postati rasadnik filmskih talenata, samo da je imao neko da izvestan broj njegovih fotografija pošalje na pravo mesto i pravom čoveku. Svadbeni ručak odr3/4an je u Petrovoj kući, za trideset i dve zvanice, ako je verovati ujni, koja je, kao i obično, insistirala na tačnim podacima. Po ujinim proračunima, Petrova kuća, odnosno kuća jednog predratnog trgovca, ogroma i prostrana, u najlepšem delu varoši, među mladim jasenovima i kestenovima, mogla je, za tu priliku, da primi tri puta više gostiju, a tek koliko da je u dvorištu bio postavljen šator, kao što je to, za svadbe, bilo i uobičajeno u našoj varoši. Mnogo šta je na tom svadbenom ručku smetalo ujni, od pozivnica štampanih zlatnim slovima do unajmljenih kelnera i kuvara. Ujnu je u srce pogodilo što se nisu setili nje, kraljice kuhinjekog lonca, koja bi im drage volje napravila pitu tikvenjaču, svoj čuveni specijalitet, za koji je odnela prvu nagradu na takmičenju za najbolju kuvaricu naše varoši. A mogli su, isto, da se sete tolikih, ionako besposlenih, varoških devojaka koje bi oko stola poslu3/4ivale tri puta bolje od plaćenih kelnera. Lepe reči ujna je jedino imala za Filipa i Vuka. Filip je doveo neku skitnicu, pijanog pobratima sa ulice, i taj odrpanac je bio jedini koji je bez pozivnice ušao u Petrovu kuću, zahvaljujući, svakako, ovom mokrom drugu, kome se, kao 3/4ivoj legendi, onom koji je retko navraćao u naš kraj, ni u ovoj prilici nije smelo ništa prigovoriti. A Vuk je - i tu je ujna bila dobro obaveštena, u njenom loncu, kao u nekom radio-centru, sabirale su se sve varoške vesti - sve vreme bio ćutljiv i uzdr3/4an i prvi je, inače stari veseljak, napustio to "uštirkano" slavlje, koje je pre ličilo na sahranu nego na svadbu. Ujak se, kao i obično, 3/4estoko suprotstavljao ujni. ("On ne bi mogao da 3/4ivi kad ne bi sve na svetu, a naročito moje reči, izokrenuo naglavačke", govorila je ujna.) Pozivnice je, kao nesumnjivi predznak modernih i kultivisanih vremena, odmah sklonio u pisaći sto, tamo gde je dr3/4ao jedan deo građe za svoju odavno obećanu a nenapisanu antihroniku naše varoši. - Konačno jedna prava svadba! - uzvikivao je harmonikaš, dodajući da su mu se smučile prostačke svadbe, na kojima se ne zna ni ko pije ni ko plaća, gde je uvek gledao kako da izvuče čitavu glavu od izopijanog sveta, te "stoke koja obično bljuje u tanjire iz kojih jede". Gosti, po ujakovom mišljenju, nisu mnogo za3/4alili što nije bilo ujnine čuvene pite. Jela je bilo u izobilju, a za neka je on, svetski čovek i poznati sladokusac, prvi put čuo. I zašto da devojke poslu3/4uju? odbacivao je redom ujak sve ujnine primedbe. Takve šeprtlje su mu upropastile bar tri-četiri odela sipajući mu supu u krilo, kao da se tamo nalazi tanjir. I tim malim namigušama obično nije stalo ni kako će ni koga da poslu3/4e: oni im lete s momčića na momčića, probajući svaku priliku kako će s njima šmugnuti u mrak, u šupu. Na toj svadbi ujak je, na veliko zadovoljstvo neveste, odsvirao nekoliko kompozicija velikih klasičnih majstora. Ujak je bio presrećan što je na pravom mestu umeo da poka3/4e da on daleko nadmašuje mogućnosti jednog kafanskog harmonikaša. I tu mu niko nije na čelo lepio upljuvane novčanice niti mu, lupajući ga po ramenima kao po vreći slame, prekidao zalogaj i gutljaj i bezobrazno, poput predratnih gazda, govorio: "Ajde, sviraj! Nisi plaćen da sediš!" A to što je Vuk prvi otišao, ne znači da se na svadbenom ručku nije prijatno osećao - kako to ujna misli. Vuk je odvajkada bio - objašnjavao je ujak - na svoju ruku, nema tog mesta na kome bi mu bilo lepo i na kome bi mogao da se, sav od nesanice, skrasi bar za dva-tri sata, on jedino mo3/4e i da 3/4ivi ako je stalno nezadovoljan, ako je stalno u pokretu, ako mu u ušima neprestano zvoni bat njegovih teških cokulčina. Dalje - sipao je suprotne argumente stari prosipač magle i prašine - atmosfera nije bila nimalo "uštirkana" i "mrtvačka": čak je i Filip ispalio nekoliko hitaca kroz prozor, valjda na mesec. Stari ludak hteo je da puca i u bele leptire koji su, kao oko sveće, lepršali oko nevestinog venca. Mlada se strašno uplašila da su je jedva, prebledelu i zanemelu, smirili i povratili k sebi. - Beli lentiri? ! - rekla je ujna i zagledala se u jednu tačku na tavanici. Ujakova priča ujnu više nije zanimala. A i sam ujak, čim bi njegova 3/4ena upiljila oči u luster, prekidao je priču. Stari čarobnjak je pokušavao da otkrije ko to čuči na tom delu tavanice i s kim to njegova 3/4ena, ne trepćući po desetak minuta, vodi nemi razgovor. (Mora da je taj nevidljivi mnogo strog i opasan, mislio je ujak, čim ga nesrećnica pokorno sluša, ne izgovarajući ni reči, ali nikako nije mogao da dokuči da li je to bog, đavo ili neka druga nebeska sila.) - Znači tako: beli leptiri! - prekinula je ujna razgovor s nepoznatim na tavanici i okrenula se ujaku. - Eh, da sam se setila da ranije pozovem Petra na pasulj! Priče o Leli i Petru, oko kojih su se ujak i ujna 3/4estoko prepirali, nisu prestale ni dugo posle svadbe. Ni dolazak na svet Petrove i Leline kćeri, Ane, nije bitno izmenio stav i odnos nadmene slikarke prema našoj varoši. Lela, čijeg su oca va3/4ni društveni poslovi konačno odvukli u glavni grad i u veliki svet, stavljala je do znanja da je, i po poreklu, i po bogatstvu, i po moći i po lepoti, iznad te prljave i večito pijane varoši, koja joj, dorasla do kolena, mo3/4e samo pljuckati ispod prozora. Ona je dobro osećala da je varoš, kao i sve drugo što drsko pomalja glavu iz mrtvog mora prosečnosti, strahovito mrzi i istovremeno se pribojava; svi bi hteli da je bace pod noge, da je vide poni3/4enu i bespomoćnu, da iz njenog tela osete zadah balege, rakije i belog luka, zadah kojim su oni sami silno zaudarali, i svi bi hteli - iako to izgleda paradoksalno - da budu na njenom mestu, da 3/4ive njen 3/4ivot pun raskoši i sjaja. Između lepotice i naše varoši naglo je izrasla neprobojna pregrada, kao što se oko kuće bivšeg trgovca, sada Petrove i Leline, za jedno leto izgradio visoki kameni zid, s gvozdenim šiljcima okrenutim u nebo. A i jasenovi i kestenovi - po ujninoj, očigledno, zlobnoj priči - šikljali su kao iz vode i svijali se oko krova stare zgrade, potpuno je skrivajući od očiju sveta. U dvorištu su se igrali sna3/4ni vučjaci, spremni da iskeze zube i na vetar koji se ne bi sviđao nadmenoj i oholoj gazdarici. Anino rođenje bilo je presudno da se Petar i ujak više zbli3/4e. Petar - inače stari trezvenjak - nije mogao da odoli da taj događaj ne proslavi u kafani, po našem varoškom običaju: naručio je piće za sve prisutne, dok su mu najbolji prijatelji cepali i gazili šešir - za zdravlje i sreću kćeri. U jeku terevenke, Petar je za3/4eleo da vidi vodu reke Morave, stotinak kilometara udaljenu od varoši, i da na samoj obali otpeva pesmu posle koje bi - kako je, nenavikao na piće, govorio - mogao iz čista mira da umre. Dok je in3/4enjer lupio šakom o sto, ispred kafane je zabrundao d3/4ip, u koji su se, pored srećnog oca, strpali Filip i ujak. Čim su stigli do široke i plavne reke, Petar je sve naterao da zagaze u vodu do pojasa. Ujak je raspalio po harmonici, a Filip i Petar su slo3/4ili glasove: "Oj, Moravo, moje selo ravno ..." Ujak je na mnogim mestima svirao, na stolu, konju, drvetu, krovu, u krečani, ali nikada usred ponoći, gazeći obučen i obuven do pojasa u hladnoj i brzoj vodi. Kad su otpevali "pesmu in3/4enjerovog 3/4ivota", ponovo su se strpali u d3/4ip i, promrzli do kostiju, vratili se u varoš, gde su primetili da im se Filip, nevidljiv kao i uvek, uz put izgubio, najverovatnije u jednoj gustoj šumi u kojoj je nameravao - kako je ranije govorio - da uđe u trag lovokradicama divljih svinja. Stresajući se od zime, Petar i ujak našli su spas kod ujne. Na svu sreću, od ručka je bilo preostalo dosta čorbastog pasulja, koji je ujna odmah podgrejala, dodavši, za ovu priliku, pola čaše vinskog sirćeta. Pasulj, topla peć i suva odeća povratili su dvojicu suludih nesrećnika iz mrtvih. Dok im je ujna sušila čarape, pantalone i cipele, oni su sišli u podrum, gde je ujak, vidno uzbuđen, otkrio novom prijatelju svoje malo carstvo: dobro opremljenu radionicu i laboratoriju. Ujak nije bio samo čuveni svirač. Stalno imajući na umu svestrano obrazovanog i potpuno ostvarenog čoveka, ujak je svoj, nesumnjivo obdareni, duh usmerio u više pravaca, pojavljujući se pred svetom i u varoši kao potpuna, celovita ličnost, ona koja je, manje-više, uspešno 3/4ivela svoj sto i jedan 3/4ivot. U tom pogledu, ujak je nesumnjivu slavu stekao i kao pronalazač. Nauka, posebno njeni primenjeni vidovi, neobično ga je zanimala, i on je dobar deo slobodnog vremena provodio u podrumu, nad mikroskopima, epruvetama, grafikonima, tehničkim priručnicima i leksikonima. Ujak nikad nije stigao da patentira sve svoje pronalaske, čiji se broj penje na stotinu. Između mnogih pronalazaka, od kojih su neki poznati samo kao projekti, ujaku se pripisuju i ovi: 1) Rasterivač zmija. U našem kraju, naročito pored reke, ima dosta šarki, koje zadaju grdne nevolje čobanima, ribolovcima i ljubiteljima divljih pla3/4a. U vreme velike potrage za zakopanim blagom, koja je jedne godine zahvatila našu varoš (o čemu će biti reči u jednoj od naših narednih priča), stotine nedu3/4nih mladića stradalo je od zmijskog ujeda. Od zmija se jedino nisu plašili oni koji su nosili sa sobom špric i serum, ali, s obzirom da je to bilo i skupo i komplikovano, takvi su se mogli izbrojati naprste. Ujakov rasterivač zmija bio je vrlo jednostavan i jeftin: to je par zvončića, koji se ve3/4u ispod kolena, i koji, pri svakom koraku, zvone, plašeći zmije i na udaljenosti od pedeset metara. 2) Tajni d3/4ep. Ljudi muku muče kako da sašiju poseban d3/4ep koji bi bio obezbeđen od d3/4eparoša i drugih nepo3/4eljnih prstiju (lukavog li ujaka: kad ka3/4e "nepo3/4eljni prsti", on, uglavnom, misli na ujnu, koja mu uvek, u potrazi za parama i ljubavnim pismima, prekopa sve d3/4epove!), a koji je na dohvatu ruke, da mo3/4e poslu3/4iti u svakom trenutku (za razliku, recimo, od već poznatih ali nepraktičnih tajnih d3/4epova u cipelama, čarapama, gaćama ...). Ujak je tajni d3/4ep smestio u šešir, ispod postave. Ni jednom d3/4eparošu - smatrao je genijalni pronalazač - neće pasti na pamet da tra3/4i pare u šeširu. Doduše, mnogima nije bilo jasno šta će ujaku, čoveku bez prebijene pare, taj tajni d3/4ep, osim ako nije u njemu čuvao pertle, 3/4ilete, dugmad, pikavce i mnoge druge sitne predmete koje je, kao strasni i neobični kolekcionar, skupljao na svakom mestu. 3) Pokazivač pravca za pijance (projekt). Mnogi pijanci, vraćajući se kući, izubijaju se u rupama i jarugama, što je i sam ujak nebrojeno puta iskusio. Neprilika takve vrste bilo bi manje kad bi na neki način pijancima jasnije bilo naznačeno gde se završava put a gde počinje jarak. Ujak predla3/4e da se na svakih pedeset metara pored puta postave svojevrsni odašiljači (elektronske stanice), koji bi, kad se pijanac onasno pribli3/4i ivici puta, davali zvučne i svetlosne signale. Odašiljači bi reagovali na talase alkohola, koji pijanci - hvala bogu! - šire i na stotine metara oko sebe. Detaljnu realizaciju ovog projekta ujak je poverio vodećoj fabrici elektronskih uređaja u našoj zemlji, koja još nije počela s proizvodnjom odašiljača, verovatno zbog uobičajene sporosti njihovog istra3/4ivačkog odeljenja. 4) Kontrolna lampica za šlic. Kao već star i rasejan, ujak se na jednoj svadbi propisno obrukao svirajući više od pola sata s otkopčanim šlicom. Ljudi često zaborave da zakopčaju šlic, tako da se mogu naći u vrlo neugodnim i neprijatnim situacijama. Jedan ujakov prijatelj, naučnik svetskog glasa, profesor doktor Petar Gec, do3/4iveo je u našem planinskom hotelu, u kojem je boravio nekoliko dana, da mu se, zbog otkopčanog šlica, pakosno podsmevaju sobarice i kelnerice, kao da imaju pred sobom neku najobičniju protuvu a ne uglednog naučnika. Ujak je pomoću običnih baterija od 1,5 volti, nekoliko izoliranih 3/4ičica i male sijalice, obojene u crveno, rešio ceo problem. Čim bi šlic bio otkopčan, uspostavilo bi se kolo struje i sijalica, koju je ujak namestio kod sata na ruci, počela bi naizmenično da se pali i gasi. 5) Kako se šešir mo3/4e upotrebiti za uništavanje muva. Našu varoš, od ranog proleća pa do u kasnu jesen, preplavljivali su rojevi muva, koji su se skupljali na gotovo svim mestima, a najviše u javnim nu3/4nicima, na pijaci i u kafanama, oko polica s jagnjećim pečenjem. Muva je bilo u tolikom broju da je 3/4ivot u izvesnim trenucima postajao nesnosan (Lela je varoš nazivala "leglom primitivaca i muva"): prozori i ogledala crneli su se od njihovih usrotina, ljudi su bili puni modrica i plikova od njihovih ujeda, a u svakom čorbastom jelu plivale su, kao neki obavezan začin, najmanje po dve-tri muve. Da bi se oslobodio tih nesnosnih i gadnih stvorenja, koja su, padajući mu na lice, ometala njegova čuvena predavanja iz 3/4ivota i fantastike, ujak je spreda na šešir prišio crveno platno, namazano lepkom i medom, na koje su muve obavezno sletale. Posle Filipove zamerke da se u kafanama ne mo3/4e 3/4iveti od tolikog broja muva, kada se za pedeset uhvaćenih sitnih zujalica dobijalo besplatno piće, ujak se, zahvaljujući svom pronalasku, grdno opijao a da ni običnu čašu rakije nije platio. Čuveni pronalazač je predlagao da se u svim kafanama na zidove postave crvene lepljive table, s većim brojem jednakih kvadrata obele3/4enih brojevima, tako da bi te table, pored svoje osnovne svrhe (uništavanje muva), mogle da poslu3/4e i za zabavu gostima, kao neka vrsta ruleta: svako bi birao svoj kvadrat, a u kojem se za određeno vreme zalepi više muva, taj dobija od svih besplatno piće. 6) Kako sprečiti znojenje nogu. Noseći i leti i zimi teške cokulčine, ujak je, i pored toga što su mu one bile nezašnirane, stalno imao znojave noge, čiji se smrad osećao na nekoliko koraka. Ne 3/4eleći da se odvaja od svoje omiljene obuće, ujak je u cokulama, na obema unutrašnjim stranama, zašio male vrećice i u njih smestio slepiće, koje je nalazio u mračnim i vla3/4nim pećinama. Te zmijice, čije je telo bilo hladno kao led, ujak je u toku dana samo jednom zapajao mlekom, sipajući ga pravo u vrećice. Dugačak je spisak ujakovih pronalazaka, koje je on, kako ga je 3/4ivot bacao tamo-amo, kao kamion vreće lubenica na krivinama, u svojim vrlo teškim i mučnim 3/4ivotnim situacijama izmišljao, iako ga ti genijalni izumi i dosetke najčešće nisu izvukli iz neprilika i spasli najgoreg. Na velikom podrumskom zidu ujak je naslikao projekt o uređenju i razvoju naše varoši, svoje 3/4ivotno i najveće delo. Na ogromnoj površini, naslikana iz svih perspektiva, kao kod naivnih slikara, pru3/4ala se čudesna ujakova vizija naše varoši. Ceo prizor je bio kao iz bajke: sve je bilo nestvarno a na svom mestu. Videle su se lepe kuće, bašte, široki asfaltirani putevi, škole, kafane, biblioteke, koncertne i sportske dvorane, bolnice. Veliki broj fabrika, uslu3/4nih radionica, robnih kuća i kancelarija bio je smešten pod zemljom, a iznad varoši, na visećim terasama, bila su sportska igrališta, bazeni i šetališta. Kafana je bilo u znatnom broju, i to onih malih, stvorenih da se nešto popije s nogu, na brzinu, i bile su - što je ujna, stara zlobnica, odmah primetila - uglavnom poređane u ulicama koje su od centra varoši vodile k njihovoj (ujakovoj i ujninoj) kući. U stvaranju vizije varoši, ujak nije zaboravio na svoje legendarne prijatelje, Filipa i Vuka: za prvog je u samom centru bio predvideo visoki osmatrački stub, poput televizijskog tornja, opremljen najsavremenijom optičkom tehnikom, odakle bi naš nevidljivi junak u svakom trenutku video ceo kraj kao svoj dlan, a za drugog je bio zamislio brza kola, nalik na sportski dvosed, ali s gusenicama, kao na tenku, i sa sirenom na krovu u obliku harmonike, te bi, u takvom vozilu, kapetan Vuk mogao vrlo lako i brzo da obilazi i nadgleda varoš. Pored varoši pru3/4ala su se polja zasejana 3/4itom, voćnjaci, vinogradi, pašnjaci sa stokom, šume. Velika hidrocentrala u klisuri napajala je strujom varoš, nad kojom je, poput drugog sunca, visila ogromna sijalica, koja je tako jarko osvetljavala ulice da se izgubljena igla i u pola noći mogla naći. Dva tunela išlo je isnod naše najveće planine i povezivalo varoš najkraćim putem sa morem. Na nebu su krstarili avioni, helikopteri, sateliti i kola vučena krilatim belim konjima (ujak je nacrtao konje radi uverljivosti svoje priče o vili Jezerkinji), na putevima su tutnjali kamioni i automobili, po reci plovili brodovi, u polju huktali vozovi. Između varoši i vrha naše planine, čuvene po lepotama, pru3/4ala se moderna 3/4ičara, tako da se u svako doba, pa i kad su putevi bivali neprohodni zbog velikih nanosa snega, moglo stići do planinskog hotela. - Ovo je sjajno! - uskliknuo je in3/4enjer, oduševljen ujakovom vizijom, a onda je dodao tišim glasom: - Ali kako da se to ostvari? - To sam upravo hteo tebe da pitam, dru3/4e in3/4enjeru! - rekao je ujak. Petar i ujak su se, po izlasku iz podruma, rastali kao stari, nerazdvojni prijatelji. Ujak je poklonio Ani veliki kaleidoskop, svoj dugogodišnji ručni rad. Otad je Petar sve češće dolazio u našu kuću, obično u dane kad ujak nije bio na svadbama i na drugim proslavama. Nije bilo sumnje da in3/4enjer i ujak zajedno rade na ostvarenju veličanstvenog projekta. Satima su se zatvarali u podrumu, iz kojeg su izlazili samo na ujnin pasulj. Po praznom loncu koji je iza njih ostajao, moglo se zaključiti da ih posao na projektu grozno iscrpljuje. Slika na podrumskom zidu do3/4ivela je dosta izmena i dopuna, zbog kojih je morala da se proširi i na susedne. Petar je na svakom uglu ulice predvideo mali kiosk, u kome bi se prodavao čorbast pasulj. Ne mo3/4e jedan grad da ima budućnost ukoliko se meštanima ne omogući da brzo i jeftino dođu do svog omiljenog, tako reći nacionalnog jela - smatrao je in3/4enjer, imajući na umu svog prijatelja Filipa, koji je naterao upravnike svih naših luksuznih hotela da u jelovnike kao svakodnevnu hranu obavezno ubace čorbast pasulj. A na svakom koraku, na svim oglasnim tablama, u hodnicima, autobusima i vozovima, biće istaknuto ujnino uputstvo za spravljanje pasulja. To uputstvo, kao velika mudrost koju prvo treba naučiti u 3/4ivotu, već je bilo ispisano pri vrhu podrumskog zida. Uputstvo za spravljanje čorbastog pasulja. Elementi: pasulj, suvo svinjsko meso (rebra, kolenice, nogice, uši), slanina, crni i beli luk, crvena (sušena) paprika, brašno, ulje, biber, so. Kuvarska operacija: pasulj se prebere, opere i potopi u oveći sud, u kojem odstoji jednu noć. Zrna isplivala na površinu izbace se kao kvarna. Pasulj se, uz povremeno dolivanje vode, kuva na tihoj vatri pet časova, a posle toga se prelije zaprškom. Napomene 1) najbolji pasulj - tetovac. 2) meso da ne bude i suviše masno. 3) najbolji luk - slatki, jabučasti. 4) paprike nabaviti u selu, one koje su sušene iznad nadvratnika, tako da će se miris divljine osećati i u samom jelu. 5) pasulj, po mogućnosti, kuvati na štednjaku koji se zagreva drvetom. b) najbolji je pasulj iz zemljanog lonca. Ispod uputstva, sitnim slovima, u kojima se razaznaje in3/4enjerov rukopis, pridodato je: "Najva3/4nija napomena. Najbolji pasulj, ipak, sprema gazdarica ove kuće. Pronađite sto i jedan način da budete njen prijatelj." Nema sumnje da je taj naknadni zapis nastao posle neuspelog in3/4enjerovog i ujakovog pokušaja da sami, u odsustvu ujne, naprave svoje omiljeno jelo. Petar i ujak nisu znali odakle da počnu ostvarenje svog zamašnog i velelepnog projekta. Ujaku je palo na um da bi njihov posao bio u mnogome olakšan ako bi konstruisali mašinu koja će, brzinom od pedeset kilometara na čas, izbacivati za sobom široke betonske i asfaltne trake. Bez dobrih puteva, nemoguće je bilo zamisliti brzi razvoj varoši, koja je imala da postane centar sveta, pa nimalo nije čudno što je in3/4enjer, uviđajući da se takva mašina mo3/4e upotrebiti i za izbacivanje betonskih blokova, neophodnih za izgradnju mnogih objekata, prihvatio taj predlog i odmah se s prijateljem bacio na posao. Dvojica naučnika došla su do genijalne ideje da bi kao materijal koji bi se ubacivao u otvor mašine trebalo koristiti kamen i zemlju, čega ima u izobilju gotovo na svakom koraku. Samo je trebalo pronaći vezivni elemenat, materiju koja bi tu zdrobljenu i kašastu masu pretvarala u nešto poput betona i asfalta. In3/4enjer i harmonikaš su izvršili bezbroj opita: mešali su i mućkali razne tečnosti u epruvetama, izlagali ih niskim i visokim temperaturama i podvrgavali strahovitim pritiscima u bezvazdušnom i vazdušnom prostoru, ali do te vezivne materije nisu mogli doći. Činilo im se da bi pre pronašli čarobnu formulu za pravljenje zlata nego taj novi i svestrani cement. Dvojica istra3/4ivača su zaključila da je neophodno zatra3/4iti pomoć od naučnih ustanova i uglednih fizičara i hemičara širom naše zemlje i sveta. Usledila su pisma na raznim jezicima, poslata na sve četiri strane sveta. Odgovori ili nisu stizali ili su bili pora3/4avajući: niko od poznatih naučnika nije bio ubeđen da će ta materija ikad biti pronađena. Sve je to delovalo strašno obeshrabrujuće na dvojicu istra3/4ivača: ceo posao na ostvarenju projekta iznenada se prekidao. Petar i ujak su gorko uviđali da bez širokih, modernih puteva nema ni razvoja varoši, bar ne onakvog kakav su oni zamislili, a jedini način da se putevi brzo i jeftino naprave, kao i čitav kompleks javnih i stambenih zgrada, bio je upotreba te čudesne mašine koja bi, u svakom trenutku, izbacivala na tone cementa i asfalta. Celom njihovom poslu ujna se iz potaje podsmevala, smatrajući da je to čista besmislica i ludost. Doduše, to im nikad nije otvoreno rekla: za nju je bilo bolje da ujak luduje tu, u podrumu, nego da se vucara po kafanama i razbija glavu u jarkovima. Godine su neosetno prolazile ("kao reka ispod mosta" - voleo je da ka3/4e ujak). Lela se, odmah po Aninom rođenju, naglo osušila i poru3/4nela (lice joj se zbrčkalo, a i zabrkavila je, kao muškarac), još više se povukavši u ogromnu raskošnu kuću, odvojenu od varoši visokim kamenim zidom, gustim jasenovima i kestenovima i čoporom uhranjenih vučjaka. Više nije bilo tajna da joj svakog trećeg dana naš brijač brije noge, koje su postajale sve dlakavije, nalik na noge našeg poznatog fudbalera Zvrkija. Njena kći rasla je i iz godine u godinu bivala sve lepša, nalik na majku iz devojačkih dana. Za svaki rođendan, Ana je dobijala od ujaka čudnovate poklone, remek-dela njegove mašte i njegovih zlatnih ruku: bicikl od drveta bez ijednog metalnog dela, sanke s automobilskim upravljačem, kašiku za cipele od volujske kosti, ljuljašku na električni pogon, prsten od belutka, maketu naše varoši. Ana je sve to brzo lomila, ili je bacala u podrum, među starudiju, jer je bila okru3/4ena najmodernijim igračkama, koje su, zahvaljujući upornosti nadmene mame i vezama moćnog dede, iz dalekog sveta redovno stizale u našu malu i zabačenu varoš. Ujak je Anu, kao i njenu majku, retko viđao. Već ostareo, ujak više nije kao nekad, sedeći ispred najveće varoške kafane, dizao glavu na svaki bat 3/4enskih potpetica, niti je do kraja pogledom ispraćao njihanje 3/4enskih kukova, ali je, po uznemirenosti drugih, po rukama koje bi se, s cigaretama i čašama, iznenada ukočile u vazduhu, po usnama koje bi zanemele na pola rečenice, po 3/4estokim psovkama, po iskolačenim očima, no mirisu cveća i dahu proleća, osećao i znao da ulicom gazi lepa Ana. Ujaka bi ponovo počinjala da boli glava, na šta je on radosno lupao šakom po stolu i naručivao duplu ljutu, usklikujući iz sveg grla: - (r)iv sam još, majčice mila! Lela se nekoliko puta, u vreme praznika i drugih dana kad je varoš bila krcata svetom, pojavljivala sa svojom kćeri na korzou, uzdignute glave, nadmena i ohola, likujući što po njenoj lepotici, po njenoj krvi, pljušte, kao prolećna kiša, po3/4udni pogledi bezmalo svih varoških mladića. Stara svojeglavka i usamljenica je pokušala da tim nekolikim promišljenim šetnjama varoši stavi do znanja da njena kći još manje pripada tom svetu, u kom je ona, Lela, silom prilika 3/4ivela, posle jedne nepromišljene i brzoplete ljubavi s nespretnim i šonjavim in3/4enjerom, koji od svojih crte3/4a i grafikona ništa drugo nije video. A i Ana se, bar po nekim spoljnim obele3/4jima, vidno odvajala od varoši. Umorni ujak je odavno bio prestao da piše svoju antihroniku, ali da ju je nastavio u njoj bi bar jednu stranicu posvetio lepoj in3/4enjerovoj kćeri. Samo ujaku svojstvenim rečeničkim obrtima, biranim rečima najčistijeg varoškog govora, u stilu njegovih čuvenih predavanja iz 3/4ivota i fantastike koja je dr3/4ao u našim kafanama, bilo bi opisano da je Ana prva u varoši, dok još sa svih ulica nije bila skinuta kaldrma i balega, provozala sportski dvosed italijanske proizvodnje, da su sneg naše planine zaparale prve kristalne skije na kojima su bile Anine noge, da je među prvim devojkama u obli3/4njem selu jahala divljačne konje, ostavljajući za sobom izga3/4ena polja trave i 3/4ita. Svi ti slučajevi, va3/4ni za ujakovu antihroniku, bili su, u osnovi, slični slučajevima po kojima se proslavila Anina majka, samo što su im vreme i drugačije okolnosti davali novi, savremeniji oblik. - Iver ne pada daleko od klade! - znao je da ka3/4e ujak, poznati sakupljač poslovica ovog kraja. Ujna se na sve to blago smešila, što je značilo da je ubeđena da ujak greši. Ona je smatrala da Ana, na svu sreću, nema ništa zajedničko sa svojom majkom. Ujna je dovoljno nije poznavala, nije znala da li bi je sutra na ulici, u mnoštvu devojaka, mogla izdvojiti, ali je dobro pamtila po, na oko, neva3/4noj nojedinosti, što je - po njenom čvrstom ubeđenju - pokazala pravu prirodu Aninog bića. Na stočnoj pijaci jedna devojčica se čitavih desetak minuta igrala s prašnjavim jaganjcima, koji su je lizali po licu i rukama, ostavljajući joj na novoj bluzi i suknji tragove blatnjavih no3/4ica i balavih gubica. Zajapurena od igre, devojčica se, na prvi poziv, pridru3/4ila dvema seljankama koje su u3/4inale sir, luk, slaninu i crni, seljački hleb. Posmatrajući njeno lice, koje je sijalo od zdravlja i radosti, i krupne blistave zube ispod kojih su prštali zalogaji luka i hleba, ujna nije mogla da izdr3/4i a da se ne raspita ko je ta umiljata devojčica (tako je doznala da je to in3/4enjerova jedinica). Da je ujna bila u pravu, ubrzo je potvrdio glas o tome (ovog puta nije ga proneo ujak) da se Ana zagledala u nekog siromašnog, potpuno nepoznatog mladića, zvanog Pikaso. Začas su, kao da se radilo o opasnom kriminalcu, u ujninom kuhinjskom radio-centru bili poznati svi podaci o toj novoj varoškoj zvezdi, a njegova fotografija, veličine 89 x 59, već je pokrivala središnji deo izloga čuvene firme Foto-(r)ika. Ujna je već sve znala o Pikasu: bio je to visok, riđokos mladić, s potkresanom bradicom, sin neke raspuštenice, sobarice u našem hotelu, s kojom je 3/4iveo u natruloj baraci, u jednoj ovećoj sobi i maloj kuhinji. Mladić je školu napustio u drugom razredu gimnazije i odao se skitnji i besposličarenju, snalazeći se za d3/4eparac kako je znao i umeo, najčešće sitnim krađama, u kojima nikad nije bio uhvaćen, mada se sumnjalo da je u njih bio umešan. Majka mu je (pakosnici su govorili da ona, za razne svoje usluge, od hotelskih gostiju dobija velike bakšiše) kupila gitaru, u koju je, sedeći na mostu u letnje večeri svirao okru3/4en vršnjacima. A šta se desilo između dvoje mladih, kako je do ljubavi došlo, čime je to mali d3/4eparoš osvojio bogatašku kćer, šta joj je rekao a šta ona njemu, koju je pesmu odsvirao i otpevao, na kom mestu su se prvi put poljubili - to je ostala velika tajna za varoš i zadugo izvor najčudesnijih i najneverovatnijih nagađanja. Čaršija je likovala: konačno se našao neko ko će doskočiti omra3/4enoj Leli. Visoki mladić zvani Pikaso postao je preko noći idol i zvezda naše varoši. Svi su pronalazili da je on izuzetno lep, pravi tip savremenog muškarca, rasni sportista. Svi su hvalili njegovo sviranje i pevanje, smatrajući da je prava šteta što u našu zabačenu varoš ne dolaze lovci na talente, koji bi mladića izbacili u same vrhove naše i svetske muzike. Svi su u njemu videli krajnje zanimljivu ličnost, koja se, kao u mnogim biografijama slavnih ljudi, od besposličara i d3/4eparoša pretvorila u glavnu varošku zvezdu, romantičnog i neodoljivog zavodnika. Cela varoš je preko noći izmenila ponašanje prema mladiću zvanom Pikaso. Sva krivica za njegovo napuštanje škole pala je na naše nastavnike, koji su se pokazali kao okoreli nazadnjaci, tako da je reforma varoškog školstva postala pitanje dana. Svi su ga ljubazno pozdravljali, častili ga pićem, nudili cigaretama, besplatno uvodili na fudbalske utakmice, obezbeđivali mu karte za filmske predstave, vodili na izlete, pozivali na ručkove i večere. Pikaso se našao u čudu. Uvučen u vrtlog svih događaja, a ne shvatajući u potpunosti šta se to oko njega zbiva, on nije mogao, poput slamke zahvaćene maticom, da bilo šta izmeni u onome što mu je varoš smišljeno pripremala. Varoš ga je obasipala neviđenom ljubavlju i pa3/4njom, al iza toga se krilo isto toliko mr3/4nje i pakosti prema njegovoj devojci, odnosno prema njenoj majci (Petra su, čim se s ujakom dao na suludi posao, odavno otpisali, smeštajući ga "s one strane zla", kako bi svirač, najumnija naša knji3/4evna glava, parafrazirao pesnika). Nije bilo sumnje da je čaršija kovala mladića u zvezde samo zato što je nanosio teške udarce jednoj omra3/4enoj osobi, iako on to uopšte nije 3/4eleo. Pri svemu tome, varoš nimalo nije zanimala budućnost dvoje zaljubljenih, a u krajnjem slučaju ni budućnost njihovog visokog siromašnog osvetnika. Pikaso, izgleda, nije shvatao (zbog te zablude se kasnije gorko kajao) da bi malo ko iz varoši bio oduševljen ako bi se njihove kćeri zagledale u siromašnog gitaristu, poslednjeg romantičnog junaka našeg kraja, za šta su, bar u tom trenutku, u vreme njegove najveće slave, postojale velike mogućnosti. Čak je i ujna, u svemu odmerena, raspirivala mit o mladom gitaristi. Iako ga, u dubini srca, nikad ne bi pozvala u kuću, na svoj čuveni pasulj, jer ga je smatrala običnom bitangom i besposličarem, ispredala je neverovatne priče o mladićevim vrlinama: skromnosti, uviđavnosti, pameti i vrednoći. I Pikasovu majku, koju je ranije ocrnjivala zbog nekih njenih usluga i smišljenih ljubaznosti prema hotelskim gostima, ujna je u svojim pričama prikazivala kao sveticu, 3/4enu koja je i mladost i lepotu 3/4rtvovala, radeći jedan mučan posao, za sreću svog sina. Ujak, veliki dizač magle i prašine, ostao je zapanjen pred činjenicom da ga je čaršija nadmašila u širenju neverovatnih i izmišljenih priča. Duboko uvređen, prvi put u svom 3/4ivotu postao je najcrnji realista, slepo se dr3/4eći činjenica i ograničene varoške logike. Ujak je smatrao da su sve priče o novoj varoškoj zvezdi preterane. Taj mladić, koga su - da mu se narugaju - prozvali Pikaso, običan je besposličar, sitni d3/4epapoš (ujaku je bar dva puta neprimetno sa stola digao cigarete), mala netalentovana vucibatina, kakvih u ovoj varoši ima na svakom ćošku. Ujak bi hteo da vidi ko bi od naših uva3/4enih i uglednih meštana 3/4eleo tog mladića za zeta. Svi bi se potrudili da ga odvoje od svojih kćeri, ako ne lepim rečima, onda pesnicama i motkama, kako je to već u našem kraju uobičajeno. A mladićevo pevanje i sviranje - privodio je kraju ujak svoju govoranciju - ne vredi ni pet para. Nije kolegijalno da ka3/4e, ali kad već mora, on će to reći: u Pikasovom pevanju i sviranju nema ni trunke mašte, sve je to zaslađena boza, daleko od pravog nadahnuća, daleko od prave sviračke i pevačke umetnosti, pa čak i one kafanske, koju ni sam ujak nije mnoga cenio. Ni ujakova popularnost i nesumnjivi ugled u varoši nisu mogli da zaustave priče o mladom gitaristi, koje su dobile neslućene razmere. Više ni sama varoš nije znala šta je u njima istinito a šta izmišljeno. U tim pričama je do poslednjih sitnica bilo poznato koji će sprat velike kuće pripasti mladencima, kakav će novi posao dobiti čistačica (svi su pominjali, imajući u vidu njen dugi radni sta3/4, mesta zamenika upravnika hotela), gde će mlado3/4enja šiti svadbeno odelo, ko će sve biti pozvan na veselje (ispostavilo se da Pikaso ima brojnu rodbinu u nekom planinskom selu, gde su, na vest o svadbi, svi počeli da prodaju imanja, nadajući se da će im novi, moćni prijatelji naći lake, dr3/4avne poslove), ko će svirati, šta će se jesti i piti. Nove obrte u ionako zamršene događaje unela je Lela. Jedne nedelje, ona je, s ogromnim vučjakom, banula u diskoteku, među iznenađene devojke i mladiće. U zadimljenom polumraku, pronašla je Anu, izvukla je iz zagrljaja gitariste i odvalila joj tešku šamarčinu povukavši je k izlazu. Disk-d3/4okej je prekinuo muziku i upalio osvetljenje. Mladi gitarista, ošamućen iznenadnom navalom svetlosti, još uvek ne shvatajući šta se zbilo, nesigurno je ustao i pošao za devojkom, s ispru3/4enom desnom rukom i poluotvorenih usta, kao da je hteo da protestuje, ali se stara nadmenka iznenada okrenula (tad su svi iz blizine videli njeno zbrčkano, brkato lice, oko kojeg su obletali leptiri), prikovavši mladića na mestu ledenim pogledom. Pikaso je ostao nem i nepomičan, kao spomenik u parku, ispraćajući tu3/4nim pogledom devojku koja je, vučena majčinom rukom, nestajala u vratima. Dalji tok priče, koji se odvijao u starom zdanju bivšeg trgovca, jedino je bio poznat ujni. I ovog puta u njen kuhinjski radio-centar stizala su mnogobrojna i raznovrsna obaveštenja, koja je ona, posle provere i pa3/4ljivog odabiranja, povezivala u čvrstu celinu. Za celu priču njen prijatelj in3/4enjer Petar nije joj bio ni od kakve koristi. On se i dalje s ujakom zatvarao u podrum, vodeći duge razgovore o projektu čije ostvarivanje još nisu bili počeli, najviše zbog neredovnih i obeshrabrujućih odgovora poznatih instituta i naučnika o njihovoj čudnoj mašini za brzo pravljenje puteva i stambenih blokova. Ni in3/4enjer ni harmonikaš nisu poklanjali pa3/4nju varoškim pričama, niti su na događaj u diskoteci gledali tragično, a najmanje su mislili da su oni pozvani da se u neke stvari i lično umešaju. Po ujninim proverenim obaveštenjima, razgovor između majke i kćeri bio je dug i 3/4estok. Stara nadmenka rekla je Ani, uz podvikivanje i lupanje po stolu, da ona više ne sme da se viđa s tim sumnjivim mladićem. Ona dobro zna šta je ljubav - govorila je Lela - kako dođe tako i prođe, i Ana će sama da se uveri da je bila u zabludi ako je mislila da je taj gitarista, taj mali lopov, čovek njenog 3/4ivota: bolje je da to uvidi odmah, pre nego što svoju sjajnu budućnost bude bacila u varoško blato i balegu i oku3/4ila mirisima rakije i belog luka koji se tu, u toj zabačenoj palanci, osećaju do samog neba. Svet nije samo dokle se prostire vidik iz naše varoši - objašnjavala je slikarka svojoj kćeri. - Nju, Anu, u najlepšim godinama, čeka Beograd, Pariz, čeka je cela zemaljska kugla, carevi, kraljevi i prinčevi, ako ne oni, u svakom slučaju bolji od tih varoških sitnih propalica, nesposobnih da neprimećeno ukradu i lubenicu s pijace. Lela ne bi mogla da joj oprosti da je izabrala iz ove varoši i nekog uljudnog momka, s fakultetskom diplomom, iz dobre i bogate porodice a kamoli što je našla nekog sitnog lopovčića, beskućnika i golog siromaška, glupog po svojoj prilici, od koga ništa valjano nikada neće postati i kome će najveća stvar u 3/4ivotu biti da joj napravi što više dece! - Da, tako je rekla: beskućnika i siromaška! - završavala je svoju priču ujna, dodajući da je Lela, pošto sva ubeđivanja nisu pomogla, zabranila Ani svaki izlazak u varoš. I zaista, Ana se više nigde nije pojavljivala. Mnogi su mislili da je otputovala svom moćnom i uticajnom dedi, koji od silnih poslova i čestih putovanja po svetu nije stizao da navrati u našu varoš. Međutim, dečaci koji su tra3/4ili jaja u gnezdima na drveću u blizini starog zdanja razbili su te glasine: oni su videli Anu kako se, okru3/4ena čoporom vučjaka, sunča na travi i brčka u dvorišnom bazenu, koji je, posle događaja u diskoteci, izgrađen za vrlo kratko vreme. Po ujninoj priči (a i cele varoši), Ana je, poput zatvorene lepotice u ledenom dvorcu, naglo kopnela zbog uskraćene ljubavi: niti je šta jela niti je imala sna. Nije se radovala ni suncu, ni mesecu, ni ptici na grani, ni rosi na listu - kako je govorila ujna, a ni skupocenim haljimama, lepim knjigama, zlatnom nakitu, pločama, foto-aparatima, kamerama, bazenu, kućnom bioskopu - kako su drugi, mlađi, govorili. Uzaludna su bila nastojanja i čuvenih lekara da je probude iz tog tu3/4nog sna. Leka je bilo, ali on joj je, iako na dohvatu ruke, bio uskraćen. Svakog trenutka se očekivalo ono najgore: da će Ana svojom rukom prekratiti neviđene ljubavne muke. Ujna nije ni sanjala - njen kuhinjski radio-centar ovog puta je potpuno omanuo - da maturantkinja svakog jutra ustaje dobro ispavana, da se, zvi3/4dućući i pevajući, dugo tušira, da doručkuje s apetitom i natenane, da se u dvorištu, kao sita kučka, satima lenjo prote3/4e na suncu. Jednog kišnog jutra, dok se Ana tuširala, Lela je zavirila u njenu sobu i zaprepastila se kad je, zapljusnuta mirisima muškog tela, videla na podu tragove ogromnih patika, koji su vodili do prozora, u čijoj je blizini bila grana velikog jasena. Da je to stvarnost, da ne sanja, uverili su je izgu3/4vani i prljavi krevetski čaršavi, koji su bestidno otkrivali tragove nedavnog 3/4estokog ljubavnog okršaja. Lela je, pridr3/4avajući se za zid, izašla iz sobe i potra3/4ila pse. Svi su spavali u svojim kućicama, naduvenih trbuha, pored ostataka sve3/4e d3/4igerice. Lela je zgrabila sekiru i pošla da im raspoluti glave, ali je i ovoga puta, u 3/4elji za osvetom, čije je pakleno ostvarenje već nazirala, stegla srce i stišala svoj bes. Sledeće noći, negde pred zoru, grana pod mladim gitaristom, koji se upravo vraćao od ovoje drage, pukla je i ovaj je pao na šiljke, pravo na stomak; noge su mu ostale da vise u dvorištu, a glava i ruke prema ulici. Onesvešćenog i poluhladnog, bez patika i čarapa, s dubokim psećim ugrizima na nogama, sa zida ga je u samo svanuće, uz pomoć radnika koji su odlazili na posao, skinuo kapetan Vuk, koji je, stalno budan, slučajno tuda prolazio. Mladić je odmah prebačen u bolnicu, a već posle deset minuta za njegov 3/4ivot se borila grupa najboljih varoških lekara. Na mesto nesreće, pod pritiskom uskomešane varoši, još isto jutro je izašla milicija, ali ona nije mogla da utvrdi da li je grana već ranije bila prestrugana i pripremljena da se prelomi u trenutku kad se nesrećni mladić bude vraćao od svoje devojke. Ovaj događaj je konačno trgao Petra i ujaka iz njihovog podrumskog sanjarenja. Ujak je bio strašno utučen zbog nesrećnog gitariste. Nedelju dana nije hteo da svira na javnim mestima, kao da je u varoši bila proglašena opšta 3/4alost. Još jednom je ponovio ono što je mnogo puta rekao: protiv muzike silom se ništa ne mo3/4e. Na njega su i pištolje potrzali, maltene tenkove slali, ali niko - kleo se ujak - u tom dvoboju s njim, kakvim-takvim harmonikašem, nije izašao kao pobednik i niti će izaći. Teško onoj ruci koja se podigne na muzičara, sasušiće se pre nego što ga je i takla! - poručivao je ujak, zaboravljajući da su mu zubi u kafanama nekoliko puta bili izbijeni. Petru je na ulici prišao glavom kapetan Vuk i skresao mu u lice: kao glava porodice, kao muško, kao njegov ratni drug, on mora da spere ljagu koja je pala na njega i njegovu porodicu. Ako je istina, kao što se priča po varoši, da Petar sprečava da se njegova kći uda za tog mladića samo zato što je ovaj običan golać i besposličar, ili zato što smatra da je sitni d3/4eparoš (ovu dr3/4avu potkradaju više oni koji se smatraju njenim lojalnim građanima!), Vuk istog trenutka prekida s njim prijateljstvo i smatra da je ovaj izdao revoluciju. Petar se kleo Vuku da on do mladićeve nesreće o svemu tome nije ništa znao i prvi put je za3/4alio što se upetljao s ujakom u poslove na projektu o uređenju naše varoši, koji su ga načisto odvojili od kuće i porodice. Sam in3/4enjer je iznajmio vojni helikopter i iz Beograda doveo tri profesora Medicinskog fakulteta, sve seđu do seđe bradu, da učine sve što mogu za 3/4ivot mladog gitariste. Petar je svakog dana obilazio nesrećnog mladića, starajući se da bude okru3/4en najvećom pa3/4njom i negom. A kad je trebalo da mladić, kome 3/4ivot više nije bio u pitanju, bude prebačen u banju, na višemesečni oporavak, Petar se lično pobrinuo da bude smešten u najboljem zavodu, u odeljenju za vrlo zaslu3/4ne i ugledne ljude. In3/4enjer je prvi i obelodanio vest da će najkasnije za dva-tri meseca biti deda, pa se Pikaso već mo3/4e smatrati njegovim zetom. Ujna je skupila svu snagu i otvoreno rekla Petru ono što je odavno nameravala da mu ka3/4e: da se o3/4enio vešticom. Dokaza je bilo i ranije, a posle nesrećnog slučaja s mladićem oni su više nego očigledni. Prvo: njegova 3/4ena je zlopogleđa, konjobarka! Grana je pukla od njenog pogleda! Drugo: veštice su okru3/4ene belim leptirima, kao ađeli golubovima, koji 3/4ive u njihovoj pokvarenoj duši. Ako bi neko ubio ili sa3/4eo te leptire, došao bi i glavi veštice. Nije nimalo čudno što se Lela, na dan svoje svadbe, onesvestila kad je Filip, u pijanstvu, hteo da puca u leptire. Treće: veštice su uvek okru3/4ene krvoločnim psima. One te 3/4ivotinje šalju da ljudima grizu srce. Ujna ne veruje da će gitarista dugo 3/4iveti - njemu su psi, dok je onesvešćen visio na zidu, već izjeli srce. Četvrto: svaka brkata 3/4ena je veštica, a pogotovo ona koja ima dlakave noge, kao u krmače. Peto: cela varoš se čudila kako se Lela, ispavši iz čamca, nije udavila iako nije znala da pliva, a nikom nije palo na pamet da jedino veštice ne mogu da potonu. Najgore je što Lela mo3/4e da nanese još zla. Sve veštice nasrću na malu decu, slatka im je krv, i ujna se strašno brine za sudbinu Petrovog unuka, koga Lela ionako nije 3/4elela. Malog, koji se još koprcao u Aninom stomaku, treba - smatrala je ujna - po svaku cenu zaštiti. Petar, stari trezvenjak, čovek od cifara i formula, odmahnuo bi rukom na celu ujninu priču kao na bapske praznoverice, koje su, i posle revolucije, ostale da 3/4ive, ali ga pominjanje njegovog još nerođenog unučeta nije ostavilo ravnodušnim. Ostareli in3/4enjer nije krio da se raduje budućem unučetu. Ceo projekt o uređenju naše varoši preko noći je pretrpeo velike izmene. Svakoj varoškoj četvrti je pridodato moderno obdanište, a više prostora je izdvojeno za parkove i igrališta. U blizini reke, umesto hotela, planiran je dečji gradić, pravo carstvo dečjih snova i mašte. Ceo svet u malom bio je tu smešten: okeani i brze reke, pustinje i tropske šume, visoke planine i ledeni bregovi, kanjoni i nepregledne ravnice, svih devet planeta, na stotine većih zvezda i drugim nebeskih tela, sav mogući 3/4ivotinjski i biljni svet. Za upravnika tog dečjeg carstva Petar je unapred bio odredio svog najbli3/4eg prijatelja, čuvenog svirača. Ni ujak, za koga se sumnjalo da je đavoljev šegrt, nije verovao ujni, ali je ipak upitao ima li ona još dokaza - crno na belo - da je njen i njegov prijatelj 3/4iveo i izrodio dete s vešticom. - Proverite da li jede beli luk. Veštice ne jedu beli luk! - rekla je ujna. Ujak se hvatao za glavu, govoreći da ako je to nekakav dokaz, onda je i on sam veštac. Ujak u svom 3/4ivotu nije okusio beli luk, najviše iz profesionalnih razloga (svakako, i švalerskih, što je krio): daleko bi on dogurao kao harmonikaš da je iz njegovih usta, dok je zaljubljenima pevao ia uvo, saudarao beli luk! Najbolji način da se otkrije da li je neko veštica - nije se predavala ujna - jeste da se na Blagovesti ubije zmija, da joj se glava otkine i u peljusti stavi češanj belog luka, pa da se zatrpa u zemlju i čeka da luk izraste. Onaj ko otkine pero takvog luka i stavi ga za kapu mo3/4e poznati sve veštice. I ovaj ujnin recept za otkrivanje veštica bio je, bar u tom trenutku, potpuno besmislen: Blagovesti su bile daleko, a i neizvesno je da li će tog hladnog, martovskog dana neka zmija pomoliti glavu iz svoje rupe, pogotovu što su se one, posle ujakovog pronalaska, posle serijske proizvodnje njegovih rasterivača, zvončića, toliko noplašile i razbe3/4ale iza devet gora, da se već razmišljalo da se, kao retke zveri, otave pod zaštitu zakona; isto tako, luku je potrebno, uz sunce i kišu, bar jedno leto da izbaci svoje pero. Ujna je tad predlo3/4ila ono što je čuvala kao svoj poslednji adut: neka Lelu, dok bude spavala, okrenu naopačke (glavu da joj stave tamo gde su joj noge), pa će se u zoru uveriti da imaju posla s vešticom, samo - ako misle da je ostave u 3/4ivotu - neka ne zaborave da je vrate u prvobitni polo3/4aj. Petar i ujak su s nećkanjem prihvatili predlog. Stare kukavice su se čitavih desetak minuta gurale pred vratima Leline spavaće sobe, nikako ne mogavši da se odluče ko će prvi kročiti unutra. Ujaku, koji je u gluvo doba noći s harmonikom upadao u groblja i koga su putevi odvodili i na đavolje svadbe, kolena su se tresla kao da su od stakla. U sobu je prvi ušao in3/4enjer, uzdajući se u svet cifara i formula i u sva čuda nauke, kojima je još uvek verovao. Lelu, koja je spavala čvrstim snom, Petar i ujak namestili su onako kako im je ujna rekla: noge su joj stavili na uzglavlje, a glavu tamo gde su bile noge. Čekajući zoru, in3/4enjer i harmonikaš su ispraznili još dve boce rakije. Piće ih je omamilo i oni su na stolicama zaspali. Iz sna ih je trgnulo pijukanje crne ptičice, slične kosu, koja je, okru3/4ena belim leptirima, obletala oko jastuka. Preplašeni i bunovni, pre nego što su pobegli iz sobe, setili su se da 3/4enu, koja je i dalje spavala čvrstim snom, vrate u prvobitni polo3/4aj. Imali su šta i da vide: ptica i leptiri su uleteli u njena usta, a 3/4ena je počela br3/4e da diše i pomiče kapke. Ujak i Petar su strčali niza stepenice, dok su za njima padale saksije, slike i lusteri, srušeni besnim pogledom bunovne 3/4ene. Dva prijatelja bila su više nego zabrinuta. Osećali su da im preti velika opasnost, a ništa protiv nje nisu znali da preduzmu. Petar je predlo3/4io da se u pomoć pozovu Vuk i Filip, legendarni junaci ovog kraja, pa čak i čuveni udbaš Andrija Pauk, koji je uspešno jurio odmetnike u planinama, ali je, kad je bolje razmislio, odustao: oni su odavno bili raskinuli s praznovericama, ismejali bi ga i više bi mu doneli štete nego koristi. Petar je sve ređe odlazio kući. Spavao je u podrumu, na poljskom krevetu. Sva sreća što nije mogao da se mnogo brine oko Ane, koju je, već u poslednjem mesecu trudnoće, vidno potresenu nesrećom gitariste, smestio u porodilište. Posao na projektu je potpuno stao. Glavna briga dvojice istra3/4ivača bila je kako da sačuvaju u 3/4ivotu još nerođeno Pikasovo i Anino dete. U podrumu se već danima pojavljivala jedna pirgava kokoška, koja je, u ćoškovima, između razne starudije, kljucala crviće i mušice. Petar i ujak su bili navikli na ovog čudnog gosta, nemog svedoka njihovih patnji. Kao nekom već svom, bliskom, davali su kokoški dobar deo svojih obroka, koje, onako snu3/4deni, često nisu prinosili ustima. Čim je u podrumu primetila kokošku, ujna je, na zaprepašćenje Petra i ujaka, poletela na nju sa satarom u ruci. Kokoška je, be3/4eći porušila tegle, epruvete, mikroskope, grafikone i druge uređaje i nekako je, raskrvavljene glave, izletela kroz prozor, izmakavši u poslednjem trenutku teškom i oštrom gvo3/4đu. - (c)ta će ti, ujna, kokoška kad spremaš pasulj za ručak? - začudio se Petar. - Bolje je da odeš kući. Imaćeš što i da vidiš! - rekla je ujna. Petar i ujak, već navikli na čuda, pojurili su k starom zdanju. U spavaćoj sobi, sva naduvena, s otvorenim ranama po čitavom telu, le3/4ala je na samrti Lela. Oko nje je već bilo nekoliko lekara, koji su šapatom in3/4enjeru saopštili da Leli, koja se iznenada i nazdravo razbolela, nema spasa. Lela je umirala teško i dugo. Noge su joj se sušile i tanjile, obrastajući dugom i crnom dlakom, a glava naduvala i širila da se razlivala preko čitavog jastuka. Preklinjala je lekare da joj što pre prekrate muke. - Mora da se muči! Gresi su joj veliki! - rekla je ujna. Lela je umrla one večeri kad je ujna došla da je obiđe. U prisustvu Petra, ujaka i lekara, ujna je stavila grumen zemlje na samrtničine grudi. U istom trenutku Lela je odahnula s olakšanjem, a iz usta, koja su se raširila u bla3/4en smešak, izleteli su beli leptiri i crna ptičica. - Zatvarajte prozore! - viknula je ujna, jureći maramom leptire. Dok je prestravljeni ujak dotrčao do prozora, ptičica i veći broj leptira već su bili nestali u nebeskoj pomrčini. Posle 3/4enine sahrane, Petar je uklonio šiljke sa zida, otvorio širom dvorišnu kapiju, potkresao krošnje jasenova i kestenova, a vučjake rasterao. Kad mu je unuče došlo na svet, in3/4enjer je vidno promenio raspolo3/4enje. Lice mu je sinulo kao u mladića. Zdravom muškarčiću, stari kum naše varoši, ujak, dao je ime Vuk. Svi su mislili da je to iz poštovanja prema Petrovom i harmonikaševom legendarnom prijatelju, koji se isto tako zvao. Niko nije ni sanjao da je ime dala ujna da bi dete zaštitila od veštica koje se vukova više boje nego 3/4iva ognja. Ujna nije mislila da je opasnost od veštica sasvim prošla. Lela je bila samo jedna od mnogih koje 3/4ive u našoj varoši. Da bi to dokazala dvojici istra3/4ivača, koji su opet postali tvrdoglavi racionalisti, ujna ih je odvela na tavan starog zdanja i u jednom uglu im otkrila oveći lonac, pun tamne masti koja je zaudarala na crknutu ovcu. Tom mašću - objasnila je ujna - Lela se mazala kad god je odlazila na poselo veštica, gde se one dogovaraju kakvo će zlo naneti našoj varoši. Ako baš 3/4ele da vide jedno njihovo poselo i da se uvere o velikom broju tih đavoljih posestrima, dovoljno je da se poma3/4u ovom mašću i izgovore reči: "Ni o kladu, ni o panj, ni o drvo, ni o kamen, ni o krušku Todorovu!" - Ma gde je ta Todorova kruška? - pitao je ujak, koji je ceo kraj znao kao svoj d3/4ep, ali ni za kakvu Todorovu krušku nije čuo. Ujna je, bez volje da objašnjava, odmahnula glavom. Ujak, stari radoznalac, koji bi otrov popio ako bi mu rekli da je bolji od rakije, odmah je pristao, a i in3/4enjer nije hteo da se odvaja od prijatelja u jednoj krajnje neizvesnoj situaciji. Pošto su se namazali mašću, prvi je, posle izgovorenih reči, kroz dimnjak odleteo in3/4enjer. Za njim je krenuo i ujan, ali je reči pogrešno izgovorio: - I o kladu, i o panj, i o drvo, i o kamen, i o krušku Todorovu! Te pogrešne reči mnogo su koštale ujaka: dok je stigao na gumno iznad varoši, sastajalište veštica, isprobijao se udarajući o klade, panjeve, kamenje, drveće a najviše o jednu suvu krušku, valjda Todorovu, koja se nalazila u najgušćem delu našeg parka, da takve masnice nije zaradio kad bi se sabrala sva njegova pijana prevrtanja u jarugama i jarkovima. Kod kruške ujak je zatekao večito budnog kapetana Vuka, koji je, pre nego što je svirač nastavio let, rekao: - Ova kruška se osušila još pre pet godina, a niko da se seti da je poseče i posadi novu! S tog čudnog izleta Petar i ujak su se vratili s pora3/4avajućim vestima. Na tom skupu, koji su oni posmatrali iz prikrajka, bilo je najmanje dvesta veštica. Ceo sastanak je imao dva dela: radni i svečarski. Radni deo je odr3/4an u jednoj polusrušenoj kući, gde su za govornicom, dok su sevali blicevi i zvrjale kamere, mnoge veštice izlo3/4ile paklene planove za nanošenje što većeg zla našoj varoši. Suše, kiše, poplave, naleti muva, zarazne bolesti, ekonomski neuspesi, besposlica, političke svađe, skupoća - sve je to imalo da pogodi našu lepu i pitomu varoš. Svečarski deo se sveo na bogatu večeru, na kojoj su, uz odgovarajući muzički ppogram (uglavnom sastavljen od krajnje bezobraznih pesama, koje ujak, ni kad je bio najpijaniji, nije hteo da peva), pojedena bar dva pečena vola i popijeno oko dvadesetak buradi vina. Večera je završena tako što su sve veštice skandiranjem obećale da će do idućeg sastanka da izvade najmanje dvesta dečijih srca, kojima bi se posle pečenja, kao izvanrednom poslasticom, dobro zasladile. U međuvremenu desili su se još neki događaji koji su našu priču potpuno oblikovali i priveli kraju. Ana je iznenada, ostavivši dete u varoši, otputovala svom dedi, u glavni grad, a odatle u Pariz, onako kako je njena majka predviđala. Nije ni sačekala povratak svog mladića iz banje, čije se uspešno lečenje privodilo kraju. Ljubav - kako je naišla tako je i otišla, kao pljusak letnje kiše. Nesrećni mladić, koji je iz bolnice izašao s jednom kraćom nogom, nije mogao da shvati šta se to dešava s Anom, i to baš u trenutku kad nisu više postojale nikakve smetnje da se njihova veza učvrsti i ozvaniči. Nije mogao da dođe ni k sebi kad je varoš preko noći promenila svoj odnos prema njemu, kao da nije bio nikad njen ljubimac, idol, heroj. Sve povlastice te ljubavi bile su ukinute: čak su ga ređe zvali na piće i nudili cigaretama. A i devojke, koje su mu se potajno udvarale dok je bio varoška zvezda, "siromašni osvetnik", skroz su mu okrenule leđa. Mladić se vratio gitari: do kasno u noć svirao je i pevao na mostu, očekujući da će iz polumračnih i pustih ulica odnekud izbiti Ana, ili, neka druga devojka nalik na nju, prići mu, pomilovati ga po dugoj kosi i šapnuti mu: "Ljubavi moja!" Duboki mir je vladao u usnuloj varoši. Samo je reka, tiho šumeći, proticala ispod mosta. Nedeljom pre podne, tu3/4ni gitarista izvodio je u šetnju svog sina, koji je 3/4iveo u okrilju svog dede, čuvenog in3/4enjera i konstruktora. Od ostvarenja velikolepnog projekta s podrumskog zida Petar i ujak nisu odustajali. U iščekivanju da im sine ideja kako da pronađu vezivnu materiju potrebnu za njihovu ekspres-mašinu za pravljenje puteva i stambenih blokova, oni su u projekt uneli još neke izmene. Po njihovom mišljenju, varoš je, po svaku cenu, trebalo zaštiti od veštica. Na isturenim prilazima varoši postavljena su najsavremenija raketna postrojenja čije su cevi bile uperene u daleke vrhove tamnih planina, gde su bila sastajališta veštica. Za svaki slučaj, i po ujninom nagovoru, oko cele varoši, i širini od jednog kilometra, polja su zasejana belim lukom, proverenim zaštitnim sredstvom protiv veštica, a u gustim šumama krstarili su čopori vukova, takođe stari krvnici đavoljih sestara, za koje se - da uvek imaju sve3/4eg ovčijeg mesa i tople jazbine - brinuo poseban gradski odbor, kao o 3/4ivotinjama koje je specijalni zakon uzeo pod zaštitu. Zanemarivši sve sviračke i švalerske obzire, ujak više nije hteo da okusi nijedno jelo ukoliko nije bilo dobro začinjeno belim lukom. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us