WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Pas Jedne noći, jako kasno, prolazio sam ulicom nedaleko od 3/4elezničke stanice. Bilo je proleće ili jesen, ne sećam se tačno. Jedna od onih mirnih, hladnjikavih, prozračnih beličastih noći kad prija mantil na leđima. Ulica je bila duga i pusta; nigde u njoj nikoga kao da je bolest opustošila. Preko puta, s moje desne ruke, čučali su nekakvi kućerci, niski i čađavi; od njih se nastavljao dug, pravilan red prljavozelenih taraba; onda je dolazila neka radionica, ili mo3/4da gara3/4a, u ovo doba dana zatvorena; pa opet niska, tamno3/4uta zgrada štamparije. A još više u stranu, odmah iza njihovih leđa _ činilo se, a nije bilo tako _ kao da se igraju igara ovog sveta, u dalekoj, nadmoćnoj visini, kao na hridini, gomilale su se mračne gromade kućerina Lomine ulice, Balkanske, Terazija. Nekoliko osvetljenih prozora na njima visili su u toj golemoj tamnoj zbrci kao napuštena lastavičja gnezda. Išao sam ulicom u potpunoj tišini i valjda ni sopstvene korake nisam čuo, i taj mir i prozračni zrak prosto su me milovali. Odmarao sam se sam u noći dok se oko mene odmaralo i vreme samo. Sutra će odavde mo3/4da poći na svoj beskrajni put ona sitna, hladna, sumorna kiša, koja će kud god pogledaš pritiskivati svet kao ogromni mokri sunđer i kvasiti ga i spolja i iznutra; teško tebi, jadniče, ako, nateran poslom, ili, još gore, u pratnji čoveka koji označava višu silu, budeš primoran da dan provedeš na utrini. Ili će, opet neočekivano, da udari 3/4ega, ona koja pr3/4i i odozdo i odozgo i koja ti zaustavlja dah kao vrela rerna; kud se god okreneš, kud god pokušaš da skloniš glavu, u sobi, na ulici, u kancelariji, pod jadnim, ćosavim drvetom, svuda te sačekuje njen nečujni, nepokretni, mrtvi lepak, koji ti suši 3/4drelo i mozak. Sutra će od ranog jutra, još dok sunce ne siđe ni do prozora, ovde započeti tutnjava. Jurnuće teški kamioni, hladnjače, autobusi, aluminijumske muljače đubreta, brektave mešalice betona. Kao uplašene šarene bube muvaće se između njih mali automobili. Tandrčući, galopiraće, ka mostu, ka izlazu iz grada, napolje, u slobodu ili, opet, otuda, u grad, mete3/4 i buku, svi u nekoj groznici, kao u strahu, kao da, jedni odovud drugi otud, od smrti same be3/4e. I već tada, dok rumeno sunce još bude na krovovima čučalo, u restoranu nekog od ovih starih, izlizanih hotela mo3/4da će sedeti neki ćutjliv mlad čovek, siromaški ali s pa3/4njom odeven, sa čistom košuljom koju je prethodne noći u umivaoniku trokrevetne sobe oprao, s pomalo otrcanom i masnom kravatom i nabreklom jevtinom tašnom prepunom prospekata i uzoraka, i za stolom kraj izloga lagano ispijati prvu jutarnju kafu. Čeka ga dug, te3/4ak, u3/4asan dan i sa zadovoljstvom će srkutati toplu crnu tekućinu i vući dimove iz svoje tanke cigarete. Gledaće kroz staklo u narod koji na ulici počinje da promiče i razmišljaće o tome da li će u onim mnogobrojnim kancelarijama koje ga danas očekuju mo3/4da nanovo ugledati nekoga od njih i prepoznati ga kao poznanika koga ne poznaje, čoveka bar po nečemu bliskog sebi. Zadovoljan što je ustao rano i time ostvario trenutak odmora, u3/4ivaće u njemu kao u najvećem dobru koje je ovaj svet mogao da mu pru3/4i, tako, bez doručka, čak i bez novina, samo sa crnom kafom, cigaretom i svojim neveselim, crnim mislima. Mir, tišina, san i to me je bla3/4ilo kao melem. Odjednom u toj tišini nešto začuh. Iznenada zdesna, iz one zbrke od kuća utonulih u san, odozgo kao da dolazi s onog sveta, tiho, sa dosadom, bezrazlo3/4no zalaja pas. Zastadoh u čudu. Nisam prosto verovao. Tamo, činilo mi se, nigde pas ne bi mogao da opstane. U onom mraku, gušeći i sebe i sve oko sebe, le3/4eći gotovo jedna na drugoj, vodeći ljubav bez ljubavi, te kuće su izgledale tako trošne i nestvarne da si od njih mogao očekivati sve drugo, samo ne i da u njima ima 3/4ivih. One, izgledalo mi je, svakog časa mogu da se, u kršu i lomu, survaju odozgo kao karte u dečjoj igri. Tu pas ne mo3/4e da 3/4ivi. Stojao sam i osluškivao. Nigde niko nije koračao, nigde ni vrata da škripnu, nigde nikakvog automobila. Čak se ni vozovi na stanici nisu dozivali. Nemoguće. Ipak, tada, on se javnu opet. Oglasi se jasnije nego prvi put, istim onim običnim, pomalo otegnutim pomalo promuklim, smešnim mladim psećim baritonom i ja to sada shvatih kao da se javlja meni. Radosno mu se nasmejah kao da ga poznajem, kao da je on mene poznao. Radovao sam se tome nemogućem - odnekud iz krša, mračnog, haotičnog, zastrašujućeg, ali visoko nad nama dignutog, iz neke velike daljine, iz nekog dalekog vremena, kroz jedva čujni šumor i romor godina i decenija zvao me je pas poznanik, moj rani prijatelj, jedna obična, klempava, čičkovima ulepljena, divna polugladna malovaroška d3/4ukela. Tada mi nešto blesnu pred očima. Preda mnom, posle ko zna koliko godina, sevnu senka jedne kuće, daleke, malene, sme3/4urane kao jedan ispačeni dlan koga više nema, sa dvorištem i dunjama (3/4uto moje, mirisi moji), sa višnjama (višnje moje, oko ušiju, na granama), i jedne kapije sa dvema gordim, mladim šaputavim topolama. I jedna ulica, sokak u stvari, prođe preda mnom. I neki ljudi, više njih, muški i 3/4enski, zagrljeni, uhvaćeni za ruke, u šarenim haljinama, uz svirku nekakvu, poletno, 3/4ustro prolelujaše preda mnom. Gledao sam u obronak više sebe i, sam u sumornoj noćnoj ulici, smejao se dok mi se u grudima nešto skupljalo i polako pelo ka grlu. "Prijatelju", šapnuh, "zdravo." Niko mi se ne odazva. Onda viknuh, kao lud: "Prijatelju! Zdravo, prijatelju!" Glas mi se prolomi i pršte među stenjem kućerina. Osluškivao sam. Trenutak još, moj zov se tamo lomatao i udaljavao sudarajući se sa gromadama, sve dok polako ne utihnu. A onda pas opet lanu, samo jedanput, dremljivo, baš kao iz moje ulice, kao da me iznova zovnu ili da mi već otpozdravlja. I zatim sve nanovo propade u tišinu. Oglednuh se naokolo. Pritajeno se pribli3/4avala zora. Uskoro će ovuda krenuti reka buke i lomljave. Ko će čime i šta kime tu da upravlja? Nevidljivom u onom košmaru, mahnuh mome prijatelju. Ništa. Sanjiv i umoran, oslobađajući se od jučerašnje i pripremajući se za tutnjavu novoga dana, koja samo što nije počela, već je spavao. Odstojah još časak, ništa više ne očekujući. A onda polako, pa br3/4e i sve br3/4e zakoračah ka svojem okasnelom počinku, koji me je negde čekao. Preda mnom se lagano vijugala i u pomalo nestvarnoj magličastoj svetlosti blago talasala duga ulica nalik na nekakav čudan tunel. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us