WORDTHEQUE - Word by word multilingual library
                       Logos' Croatian eBooks


              Project Gutenberg Consortia Center
                    http://www.Gutenberg.us

                           and the 

                World eBook Library Collection
                  http://www.WorldLibrary.net

        Bringing the world's eBook Collection Together


    Project Gutenberg Consortia Center is a member of the 
    World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net


    The mission of the Project Gutenberg Consortia Center
    is to provide a similar framework for the collection
    of eBook collections as does Project Gutenberg for
    single eBooks, operating under the practices,
    and general guidelines of Project Gutenberg.


    The major additional function of Project Gutenberg
    Consortia Center is to manage the addition of large
    collections of eBooks from other eBook creation and
    collection centers around the world.



    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us










Ruke
SAMOTNI (r)IVOT TVOJ 
Samotni 3/4ivot tvoj u sjeni vrućeg ljeta... Tihog ljeta sa cvrčcima na grani, s oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora među grebenima, s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni 3/4ivot u ljepoti neba i pučine. Oblaci i jedra plove u daljinu... 
Biskup je stigao na naš mali otok. Leprša na suncu dalmatika, razvijorio maestral baldahine i crkvene zastave, trešte glazbe i fanfare, bubnjevi mahnitaju, zvona zvone od ranoga jutra. Umjesto kadulja tamjani mirišu. I nema ni cvrčka ni oblaka ni ptice, ni neba ni pučine. I ostao si strašno, bespomoćno sam s tom glavom punom tamne boli, s uhom razdešenim, s okom umornim od nesna. 
I uzeo si sebe zadirkivati: 
"Oho, oho! Dajte mu oblak. Budite ljubazni i ne imajte drugih briga nego mu poka3/4ite u bengalskom svjetlu kako para suklja iz kotla na vatri osvijetljena crveno, zeleno i 3/4uto... Samo da se kadi, da ima dima, da je mutno... On za sebe izjavljuje javno: ja sam fantast! I ne govorite mi, do đavola, tako patetično STVARNOST! Ja ne volim 3/4ene! Ja bez stida izjavljujem svima - oblake volim". 
Pa objesite mu u zraku o nevidljivo tanke niti paučine poveći komad fine bijele vate i on će cijeli dan prole3/4ati na zemlji i mučit će se da napiše pjesmu: Gle, bijeli oblak plovi s juga u pustinje neba... i dalje neće znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako nešto bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su već opjevali, sve eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinični gadovi!) zavirili kroz pukotine, kroz rupice i ključanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlače debele 3/4ene četrdesetgodišnje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dršću za vratima kao majmuni i šapćući la3/4u u po3/4udi: "Gle, ja sam uzbuđen od toga! Ja sam inspiriran! 
Mala, draga 3/4eno, mene nema, 
Ja sam... 
pa precrtaju ja sam i napišu ja nisam, zatim i to precrtaju i napišu tvoje male grudi, a za sebe misle - sise. Tvoje bijele sise, noge, pa naviše, u središtu njene milosti, kako Hamlet ka3/4e... Ah, ja sam strašno glup! 
I namjeste se na stolicu pored ključanice i rade majmunske gluposti. A ono njihovo pa3/4ljivo oko na ključanici zalilo se krvlju od 3/4elje za onim debelim mokrim mesom što je izašlo iz vode. (r)ena gotovo 3/4alosno briše svoje meso kao nešto tuđe što je izraslo iz njenog vitkog tijela i tim sporim tu3/4nim kretnjama govori: kako sam onda bila zgodna, kako sam bila zgodna... I briše ruke, leđa, zatim grudi (velike i teške), onda noge i mukli klanac (jadikovac) između nogu i dvije planine s druge strane, u3/4ivajući pomalo (nesretna 3/4ena!) u efektima trenja. A to njih (prokletnike) iza vrata i uzbuđuje - trenje, trenja, efekti trenja, središte njene milosti, tu3/4na dolina bivših radosti, bijela vrata - zid ludosti... i još kojekakve litanije erotomanske. 
Tibulo! (riječi daješ ovdje uvredljiv smisao: pjesnik - la3/4ljivac, mistifikator). "Ja ljubim Izidoru platonski"! 
I kad je malo zatim gad došao k sebi i u 3/4alosnom razočaranju ustanovio podlo nasilje nad svojim tijelom, tješio se lukavom rezignacijom: Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među 3/4ivotinjama imamo ruke!" 
I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se mo3/4e dohvatiti no3/4 i pištolj i protivnički grkljan... 
Rukama se mo3/4e zadaviti! 
Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. 
Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? - nosovi bi nam se izdu3/4ili u surle ubilačke, bili bismo mali dvono3/4ni opaki slonovi. 
No što ruke? Počeo si sebe zadirkivati pa si preskočio sebe i uzeo ogovarati pjesnike zbog "zgode u kupaonici" koju ti je povjerio znanac, pisac stihova? A što je s tobom? Gdje si ti? Eto, počinješ ponovo sa svojim zanovijetanjem. "Ah, onaj oblak, onaj oblak!" Dobro, nastavi. "Ne, motrio sam ga po podne, vjeruj mi, gore na terasi, le3/4eći ovako nauznak, kako polako i bezbri3/4no plovi prema jugu kao kakva skitnica koja nikad ne zna kamo ide... Ne, ne, krivo i neuspjelo poređenje, nipošto kao skitnica nego kao galeb što leti u daljinu utopio je oblak u plavetnilu dubljem od svakog mora. Odlutalo janje bijelo u modre nebeske pustinje. Noćas će ga napasti ljuti kurjaci (mislim vjetrovi) i sutra ću gledati njegovo bijelo runo rasuto po nebu... Ah, oblaci, janjadi nedu3/4na!" 
Kako bi 3/4elio (pa čak i s ironijom, kao Aristofan staroga Sokrata) ljuljati lijepo svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase na lakom maestralu! Lagano prozračno nebo, daleko, visoko. Nitko ga još nije noktom ostrugnuo, nitko još nije pljunuo na nebo. 
- Pljujem ja na tvoje nebo! - a što ti vrijedi kad to ne mo3/4eš i učiniti? 
Nebo u visini! 
Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom! Otkrit će ti taj protunebeski top strahovitih pertubacija, neočekivanih lomatanja, divljih šibanja prostora vatrenim repovima, tumaranja i sudara kugala, rušenja zvijezda, gmizanja maglenih spirala, unakrsnih očijukanja svemirskih reflektora, nemira svjetla... Kao što će ti se lijepo lice Izidore ukazati pod mikroskopom u strašnom reljefu ko3/4e s brdima i dolinama i tvoju uzvišenu ljubavnu strast progutat će prljavi i masni ponori iz kojih rastu debele dlake kao trstike i šiblje iz močvarnog blata. 
Sasvim nisko kru3/4e i cvrkuću lastavice. Kao da ti netko sitno bode iglicama tijelo pa ne znaš da li je to od hladnog maestrala ili od igličastog cvrkutanja u zraku. Lastavice gusto posipaju iglicama tvoje golo tijelo, pipaju te šiljastim kljunovima produ3/4enima u cvrkut. (A da se nisu ušuljale iglice borova kroz tihi podsvjesni šum u tvoje tajne misli?) 
Zatim su opet sve zamračile fanfare i bubnjevi. 
Rastjerali su i miris karanfila što su se crveno rascvjetali u teglama na terasi. Plemenit 3/4ivot karanfila! Iz najogavnijeg đubreta u tegli izrasli su u takav neizrecivi miris! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni šum? Izvukao si zle slutnje i poganu misao: gle onaj čovjek onamo ima nos; to se mo3/4e odrezati no3/4em! A sve ljepote već davno su izrazile more, oblak, ptice, list, prije nego si ti počeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si počeo strugati konjskim repom po ovčijem crijevu razvučenom na šupljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom! Ptice se plaše nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje duvaš da bi raspalio svoga sumišljenika i učvrstio njegovo rasklimano uvjerenje. Poslušaj cvrčke na čvorugama prastarih rogača. Osjećaš li 3/4eđ za kristalno bistrom vodom u staklenom vrču na bijelom stolnjaku po kome pada trak teškog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad za gro3/4đem i smokvom i crvenom svje3/4om lubenicom? Slušaj to ljeto na nategnutim svilenim strunama između sunca i zemlje kako dršće, kako treperi na trbuhu tog malog sivog kukca koji će umuknuti čim osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka? 
Zatim si motrio mrave kako vuku muhu što si je maloprije ubio. Neprestano ti je dolijetala na lice i šetala oko nosa divesći se vjerojatno impozantnoj građevini; dvadeset puta si je valjda otjerao. O, prokleta bila! Pa kad si je ulovio, uzviknuo si ushićeno: nikada više od tebe zdrave muhe, ne zvao se ja Tobija - i tresnuo si je bijesno o terasu pa joj i palicom odrubio glavu. Koliko bijesa radi jedne tvrdoglave muhe koja je naprosto dolazila da se hrani na tvom nosu i ne sluteći da ti smeta; bio bi bolje učinio da si obrisao nos. 
Sad je vuku dva glupava mrava, 3/4ustro, pa3/4ljivo: Ej, čekaj, brate, umorio sam se. Prihvati je ti ovdje za ovu nogu, a ja ću za krilo. (c)to je ugojena, marva jedna! A za njima treći mrav nosi hitro muhinu glavu i mo3/4da misli: dobro je ovo za zimu... 
- Prokleti filistri! Oni vode i ratove. Dao bih im i svoju glavu da mi je znati da li i vjeruju u boga. (Ovako okrutno tekao je sprovod Stendalova Juliena Sorela: naprijed tijelo a za njim posebno glava u krilu Matilde de la Mole, koja ju je ljubila u čelo). 
I učili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni štediša. Ljeti skrbi za zimu. A u školi su ti tumačili kako je to isto htio da ka3/4e i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrčku i mravu. Kako je, naime, bezbri3/4ni flaneur i sezonski pjesnik Cvrčak pokucao jedne ljute zime gospodinu kućevlasniku Mravu na njegova bogata vrata, na kojima je eventualno stajala i pločica "Član dobrotvornog društva - prosjačenje redarstveno zabranjeno". Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali okrugli otvor na vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha, izderao se na način kako se već deru kućevlasnici na boheme i prosjake; marš, mrcino lijena! (c)to si radio cijelog ljeta? Krao, a? 
- Pjevao sam. Ja sam, naime, poznati pjesnik Cvrčak, ako se izvolite sjećati, pa sam kao takav... 
- Pjesnik? Pjevao? A dakle - pjevao! Pa pjevaj, brate, i dalje, pjevaj! Sada, to jest, mo3/4eš i plesati! 
Quue faisiez vous au temps chaud? 
Dit elle a cette emprunteuse. 
- Nuit et jour, a tout venant, 
Je chantais, ne vous deplaise. 
- Vous chantiez? J'en suis fort aise: 
Eh bien! dansez maintenant! 
I cvrčak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i 3/4arko kao što sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on će i plesati. A ovdje ovi vaši filistri vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo va3/4no što oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti. 
U uglu terase od zida do zida razapeo crni dlakavi razbojnik pauk jedva vidljive mre3/4e i sunča se na ulazu svoje rupe vrebajući na mušice što se lakomisleno i ludo igraju oko njegovih tankih niti. Tko zna koliko već dana stari bandit nije imao plijena? Strpljivo čeka slučaj kao ribar koji je bacio mre3/4u, zapalio lulu i čeka. 
Motreći ova prčkala, ove antipatične grobare i lešinare, osećaš nesvjesno simpatiju prema crnom strašnom tipu tamo u uglu. Pa gotovo jednako nesvjesoo kao što je nastala i ta nakionost, štaviše prezirno i s nekom naročitom mr3/4njom, kojoj si kasnije od stida dao i neko "simboličko značenje", zgnječio si one mravlje "radikalne socijaliste", a njihovu muhu dao gangsteru pauku. 
- Tako! Radije razbojniku i gangsteru nego filistru! Jedan je razbojnik, kako znamo, bio i pjesnik! Filistar se nikad neće pomiriti s obješenjačkim crnim humorom jednoga kandidata za vješala: 
La pleuye nous a buez et lavez, 
Et le soleil dessechiez et noircis; 
Pies corbeaulx nous ont les yeux cavez, 
Et arrachie la barbe et les sourcis. 
Jamais nul temps nous ne sommes assis; 
Pui, ca, pui la, comme le vent varie, 
A son plaisir sans cesser nous charie, 
Plus becquetez d'oyseaulx que dez a couldre. 
Ne soiez donc de nostre confrairie... 
II 
Zvonjava, limene glazbe, fanfare i bubnjevi. Prašte mu3/4ari. Velike crkvene svečanosti. Sedam parobroda dovezlo pastvu iz tri susjedne dieceze. Prepun je gradić vjernika, usidjelica, starica u crnini s brojanicama od rogačevih sjemenaka. Mnogo svećenika, opatica, fratara bijelih, crnih, smeđih, mršavih, debelih, jako debelih, pa i jako, jako debelih... 
- Bog vam blagosiovio salo, padre Crescencie! Uostalom, ima i neznabo3/4aca teških, bogu hvala i slava, al' njima se prašta. 
Ljudi vrve kao mravi: trčkaraju uokolo, susreću se, pitaju, odgovaraju, 3/4ure se s torbama i vrećicama s hranom, najednom zastanu nasred ulice, zamisle se u svoje cipele pa naglo potrče i nestaju iza ugla. 
Tamo se netko potukao. Kletve, psovke. Privezao mu je magarca za njegovu smokvu, pa ju je magarac obrstio, i vlasnik smokve prebio magarca. Javio se vlasnik magarca i prebio vlasnika smokve, a ovaj njega nogom u koljeno, pa šepaju sva trojica, to jest on i on i magarac i smiju im se sa strane, a netko cinički primjećuje: "to im ide tako svima po koljenu..." 
Dolje sa obale čuju se povici "dolje Darwin! (r)ivio gospodin bog!" Govori, psovke, glazbe: svečanosti se odvijaju... 
Ali iznad svega čuje se bubanj. Bubanj lupeta, pada kao bomba usred misli. Nema misli uz bubanj. Bubanj je magareća ko3/4a nategnuta na šuplji cilindar, a ima svrhu da čovjeka lupa po glavi. 
- Ipak nisi iscrpio svoju tešku glavobolju tom šupljikavom definicijom. Sjećaš li se riječi Maksima Gorkog: "Zlobno udaranje bubnja izazvalo je u meni 3/4ivu 3/4elju da nešto razorim, da polomim plot ili istučem dječake?" 
Tambour! Osuđenika prati na stratište bubanj. Kanibali peku misionara uz bubanj. Vojsku prati u borbu bubanj. Kako bi se moglo biti junak bez bubnja? Borbeno oduševljenje je čisti, idealni, platonski bubanj. (Ono jutarnje lupanje sagova na dvorištu, kad sanjaš da te lupaju lopatom po glavi, stoji vrlo blizu bubnjarskoj umjetnosti). I majmuni se hvataju na bubanj. 
Nastojiš da ga ne čuješ, da se predaš klarinetu, flauti, fagotu, pa makar i trombonu. No on se izdvaja, prepotentno se nameće sluhu, lupeta, buba, kao i svaka budala koja svakako nastoji da se istakne, i konačno čuješ samo njega: bum... bum... bum-bum-bum... Dzin-ba-rata... dzin... dzin... dzin... bum-bum. bum... 
Zaklanjaš glavu iza kakve god slučajne misli: 
- Dudov prelac... otmjen kukac... Onda ga opare vrućom vodom da ne pregrize nit i pčeli ukradu med i uz to je tjeraju iz njezine vlastite kuće dimom gorućih prnja. Od niti naprave kravatu za Sachu Guitrya i fine, prozirne čarape za neku tamo lady Ipsweache, a med sipaju u zlatno grlo Begnamina Giglia. - 
Bum... Bum... bum-bum..., buba budala i ne da misliti. 
- O, gospode, zar je moguće da ti godi ovo nemilo lupanje po ko3/4i magarećeg roda? Ova ista strpljiva 3/4ivotinja grijala je dahom svojim sina tvoga jedinorođenog i spasila ga zatim od tetrarha Heroda Anntipe kad je ono bio dao klati djecu po Galileji; nosila ga je strpljivo na njegovim agitacionim putovanjima po Samariji i Judeji i donijela ga trijumfalno u Jerusalim uz burno klicanje naroda odabranog. O, gospode, zar nije u tvome premilostivom srcu stekla malo zasluge, da ga barem mrtva ne lupaju, kad je već batina mora pratiti za 3/4ivota? Gospode, molim te za čitav magareći rod, koji je toliko poni3/4avan i vrijeđan u nadimcima glupih i indolentnih ništarija, koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magareća pjesma. - Gospode, oslobodi, otkupi, zaštiti ovu dobroćudnu 3/4ivotinju dugih ušiju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen!" 
I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov "Molitva za magareći rod"... 
lII 
Preko ulice, u velikoj školskoj sobi svećenstvo sjedi za banketom. Svećenstvo je umorno. Jutros je biskup slu3/4io veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je počivao na osam praznih vinskih bačava. Bakhus, koji je jutros još spavao u bačvama dok su na njegovim leđima slavili Jehovu, sada se razbudio i antički raspojasao na gozbi što ju je priredio domaćin 3/4upnik don Toma u čast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa. Marta i Marija, Sara i Rebeka prenose preko ulice iz susjedne konobe butelje i demi3/4one vugave, grka, plavca i prošeka. Juče su dokotrljali četiri bureta pive. No treba odmah istaknuti da se u blagovaonicu odnosi i relativna količina vode u kojoj plivaju veliki komadi leda. 
Slušaš sa zavišću zavodijive zvukove stakla, kucanja čaša i fragmente zdravica:... "Kako je lijepo rekao sveti... (aplauz) I neka dragi bog po3/4ivi našeg presvijetlog biskupa sa svima nama skupa!" Kucanje čašama, aplauz, "bravo don Toma! Don Tomica još jednu, dajte još jednu..." Dobronamjeran duhovnički smijeh bez ikakve zlobe. 
- (r)ivio presvijetli biskup! 
Zatim (po svoj prilici) biskup, odgovarajući na zdravicu don Tome, lijenim, sanjivim glasom, u kome se osjeća sretno započeta probava, razočarava te svojim vrlo lošim govorničkim darom: "Ab Jove principium, kako je mudro rekao Virgilije, obratimo se našem pobo3/4nom zahvalnom Onomu, koji nam je udijelio ove krasne zemaljske darove... da bi tako ovaj naš dragi narod... (povišenim glasom sa izvjesnom srditom drhtavicom, upućenom vjerojatno neprijateljima crkve):... jer nije istina da antemurale cristianitatis znači... A naš narod..." - tu je stao. Mir. Biskup se smeo u govoru i nervozno skuplja jezikom slinu po suhim ustima. Ne zna biskup što bi s "narodom", pa je ponovio "a naš narod" i dodao "između svih naroda"... i opet pauza. Zatim: "moglo bi se reći na svijetu"... i opet zbrka, uzaludno gibanje suhog 3/4drijela, panično prebiranje jezikom po riječima, kojih su puna usta, ali su sve nekako čudne i nikako ne pristaju, a ima čak i takvih koje bi najradije tresnuo don Floriu u lice, dakako, u četiri oka. 
- Ah, kakva je to muka, gospodine biskupe! Poznajem ja to čuvstvo. Pa kad vas ironično gleda i u3/4iva u vašoj nevolji vaš suparnik, kanonik don Florio, umjesto koga ste vi postavljeni za biskupa! Ne gleda vam ravno u oči, nego najprije gleda u vaš zlatni biskupski kri3/4 na prsima, a onda vas svega nekako obuhvati svojim zlobnim pogledom i igra se s vama kao s kakvom stvarčicom, naprosto 3/4vaće vas očima. Zatim, kao da vas je ispljunuo iz svoje pa3/4nje, uzeo namatati krunicu oko ka3/4iprsta, tobo3/4e: no, biskupe, ja ću izmoliti jedan ruzarij da ti se bog smiluje dok se sjetiš to... o narodu... 
O, dobro ja poznajem, presvijetli, takve zavidne zlikovce koji će vas kasnije cijelog 3/4ivota moriti što ste zapeli u jednoj rečenici! 
"O, don Florio, smiluj se, don Florio!" - tako vi sada jaučete u sebi, presvijetli. A don Florio je okrutan, ne da vam da se pribli3/4ite vašoj započetoj rečenici. "Gle, kakvog su glupana postavili za biskupa!" misli on, a da to misli vidi se po svemu, po licu mu je razlivena ta misao, on to i ne krije. I čašu vina je ispio da bi vas što bolje otjerao od vaše rečenice. I smiješi se, zlobnik! 
Don Florio se zaista smiješi i u3/4iva. Fućka on na subordinaciju! Pogledao u svoj zlatni sat (tobo3/4e: "koliko to biskup stoji na ovoj postaji?") i zatim pritisnuo poklopac s osobitim u3/4ivanjem - pik! 
A biskup se još nije snašao. Razapeo "narod" već i na Kalvariju i sad se čvrsto dr3/4i Kalvarije, pa ponovo tjera narod preko "njegove teške Kalvarije"... 
Ali tada, što se često dešava u takvim strašnim situacijama, pao mu ravno s neba na jezik jedan latinski citat bogzna iz kakvih starih seminarskih dana: "Jer kako lijepo veli Horacije ,Nihil est ab omni beatum'... i zato, mila moja braćo, gore srca, sursum corda!" 
- Bravo! (r)ivio presvijetli biskup! A jedan odvojeni krupni glas dobaci sentenciozno i dvosmisleno, dakle otrovno (dakako, glas don Floria): "Chi va piano, va lontano". 
- Latet anguis in herba - odgovori biskup gorko. 
IV 
Sa dna uske, stepenaste, krive ulice, koja podsjeća na stare marokanske kazbe, 3/4uri se mali crni fratrić. Konventualac. Jedan od onih skrušenih prolaznika koji smjerno obaraju pogled šapćući ponizno "vermis sum" pa kad tako smjerno oborenih očiju ugledaju crva na zemlji protisnu kroz zube "no, ipak ja nisam ti!" i zgaze ga s najvećim prezirom. (c)iroko se razmahao fratrić, pa onako malen i smiješan sam sebi daje va3/4nosti tim u3/4urbanim zaposlenim hodom, "eto me, sad sam ja tamo." Zastaje kod svake stepenice da pridigne sutanu, koja mu je preduga, preširoka i uopće pregolema za to malo mršavo tijelo na kome visi kao da je (što bi rekao Tolstoj) vilama na njega nabacana. 
Mete, nesretan, mantijom ulicu, vuče za sobom vitice blanjevine, palice, krpice, konce, riblje kosti i pramove prljave vune, a u rukavima kao da su mu dvije viljuške umjesto ruku, tako su mu dugi, široki, nespretni. 
Vjerojatno je zakasnio na banket (mo3/4da su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se riješili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj 3/4egi tra3/4io gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ručak a da o njemu nitko nije vodio računa. 
- Nikoga, baš nikoga! Ah, bo3/4e sveti! - uzdahnuo fratrić iz dubine svoje ojađene i zapostavljene duše. 
Gledaš fratrića sa osobitim zanimanjem, i palo ti odnekud na pamet da bi svakako trebalo da mu vidiš lice. I tada odjednom brzi, tako brzi zaključak da ti se učinilo kao da ti je netko podmuklo prišapnuo: "ako ne pogleda gore kad bacim ovaj kamenčić, bacit ću ovaj veliki kamen - i pogledat će, o, i te kako!" 
Na ogradi terase bila su dva oveća bijela čista kamena, a svaki je pritiskao po jednu nogavicu hlača što su se sušile niz terasu kao ogromno slovo V. Odabrao si onaj veći, pravilniji, koji si već godinama poznavao i koji je uvijek tako pritiskao po neki komad rublja, a sjećao te svaki put kad bi ga pogledao na jedno isto ovako ljetno sunčano popodne kad si na ovoj terasi pisao ono svoje 3/4arko ljubavno pismo ljubljenoj Izidori, koja je sada debela i ima vrlo ru3/4no dijete. Tada si tim kamenom bio pritisnuo koncept pisma da ti ga vjetar ne odnese. Čak ti je onda bio sugerirao i jednu rečenicu u pismu: "te3/4ak kamen le3/4i mi na sreu"... Taj kamen ušao je tako u krug tvojih familijarnih, intimnih stvari u kojima patetično počivaju uspomene kao u grobnicama pod nadgrobnim kamenom na kome stoji urezano: Tu počiva, ah, moja milena, koju skriva crna zemljica. I ovaj kamen ima svoj groteskni natpis (jer svi su nadgrobni natpisi uglavnom groteskni) - "Kamen moga srca". Odnio je vjetar i koncepte i 3/4arku ljubav. Ostao je kamen, onaj isti bijeli čisti kamen koji pritiska hlače da ih vjetar ne odnese. 
Cik! - kamenčić je pao ravno fratriću na šešir i odatle se odbio i dvaput odskočio na pločama ulice. 
On je pogledao gore kao što bi mo3/4da upravo bio zavapio prema nebu: Isuse, gdje se to ovdje jede, a on je tako gladan, o bo3/4e! Njegovo mlado djetinjasto lice nasmiješilo se ponizno laskavim osmijehom kojim kao da je htio reći: Ah, ostavite sada to što sam ja smiješan... Ja sam siromah... moj otac... Ovako su me oni obukli... Nego, nemojte se ljutiti na mene... 
- Molim vas lijepo . . Hvaljen Isus! -- Mo3/4da vi znate da li je ovdje presvijetli biskup na ručku? 
- Nije, izvalio si kratko bez priprave, gotovo sasvim automatski, te si i sam pomislio kako se lako la3/4e, pa si dodao srdito: 
- Ne, tu nije. To je škola. 
- A rekli su mi, u školi... 
- E, onda mo3/4e biti u građanskoj. Ovo je pučka muška i 3/4enska, to jest mješovita, a građanska, to vam je tamo, obalom, pa desno... 
Fratrić je osluhnuo. Čuo je glasove u školi, pa je pogledao s nepovjerenjem: 
- A što je ovo? Baš kao da čujem glas don Tome? 
- Ah, to unutra? Glas don Tome? Domaćina? Kakav glas! To je čitava pripovijest, a ne glas! Ima ovdje neko staro englesko vojničko groblje... No, mo3/4da vam je to i poznato: borbe s Napoleonovom mornaricom i tako dalje? Ukratko, kad god engleska flota posjeti naše luke, dođe i ovamo jedan brod da polo3/4i vijenac na to njihovo groblje. I još se ka3/4e za Engleze "bešćutni" i koješta još nepovoljna! A zamislite, oni ovdje dr3/4e i neku vrst konzulata i troše funte samo radi toga groblja! Niste vidjeli dolje na obali konja s lančićem oko vrata i okrunjenog lava sa zavinutim repićem i "Mon Dieu et mon Droit"? Niste? Ah, honni soit qui mal y pense, prekrstite se, čovječe; Grb! Usuđujem se tvrditi da su Englezi sentimentalna čeljad! 
- Ali što, upustio se ja tu u razmatranja... a vi umirete od radoznalosti! Dakle, došao prošlog ljeta, dakle prije godinu dana "Cowentry", razarač, s vijencem. A vi znate kakve šešire nose ljeti engleski pomorski oficiri? No, smiješno što vas i pitam, naravno da znate. One tropske, bijele, kolonijalne. E, pa gledajte, te se engleske vrčine (oprostite mi na ovaj higijenski izraz) neobično svidjele jednom tu mladom društvancu (sin trgovčića, sin tvorničara riba, učiteljčići, studentići, obijesna mlade3/4). Odlučili oni, dakle, da se dokopaju tih engleskih plutača... Jer ti šeširi su od pluta, i to nekako naročito impregniranog i što ja znam. I, bogami, ukrali ih! To jest, šešire! Po brodu dozvoljeno razgledavanje, šetanje, "pliz" i "hajudujudu", simo-tamo, napipali, udesili vješto, ne znam ni ja kako, jednom riječi - ukrali šešire engleskim oficirima. Bruka, skandal, visoki gosti, mo3/4ete zamisliti! A što, da je onako "Cowentry" raspalio iz topova po otoku? A ratujte vi, gospodine moj, protiv tih sirovina i petroleja, a što je najva3/4nije, protiv Intelligence Servicea! Taj vam zna gdje tko pljune, čak i da će pljunuti zna godinu dana unaprijed. I sad ovi tu nesretnici, koji su mogli mnoge majke u crno zaviti, osnovali društvo "Tropikon", to jest udru3/4enje tropskih šešira, pa sve jedan drugome: "Pliz Mister Kjuzm, aj dont nou, aj em veri, veri sori for ju, jes"... i sve tako, engleski. Ali uglavnom samo piju. To i sada unutra "Tropikoni" piju. Ka3/4u - tropska klima, pa piju. 
Jezik ti se uigrao kao glumac kad osjeti da je proizveo utisak i bio bi ti dodao bogzna kakvih izmišljotina da nije fratrić, koji je dotle sa razumijevanjem slušao, bio odviše gladan i po svoj prilici mislio na onu sjajnu trpezu s mnogo tanjura, čaša, čašica, "uzmite, padre, malo sira i pršuta za introibo... hoćete li kokošji batak u sosu od laudamusa ili mo3/4da zeca, dobar vam je kao ite nissa est...", pa je sasvim rastreseno rekao: 
- Gle, kakvih sve ljudi ima! ... Onda, velite... ? 
- Da, obalom, pa lijevo. Velika kuća, zeleni prozori, balkon s cvijećem. odmah pada u oči. 
- Mnogo vam hvala. 
- Bogu hvala, padre Makako. 
- Kako? 
- Nikako, to jest ništa. Rekoh "bogu hvala"... 
Mali se konventualac opet sav uskomešao, uzmahao i odlepršao niz uličicu. 
Jadan! Zašto si se s njim ovako nemilo našalio? Valjda je cijelo dopodne, nesretan, trčkarao uokolo s onim golemim crnim suknom na sebi, pa je o3/4ednio, pregladnio, iznojio se očekujući nestrpljivo onaj uzvišeni trenutak kad će - on, mali neznatni fratrić iz novicijata - sjesti za isti stol sa samim presvijetlim biskupom. Mo3/4da nije ni mislio na jelo, a da o piću i ne govorimo (on bi, dakako, pio samo vodu za ručkom), nego je maštao još od prošle nedjelje kako će on jesti s biskupom za istim stolom. To jest, taj epikurejski glagol "jesti" za njega tada nije imao nikakva osobitog, pa čak ni određenog značenja. Njegova fantazija više se igrala dirljivim sličicama na motiv "sjediti", "sjediti" i "biti" biskup i on skupa, u istoj sobi; biskup tu, na čelu stola, a on svega dva metra i dvadeset centimetara daleko od nega, pa je biskup za3/4elio onaj mali komadićak šećerne glazure što se odvalio od torte (poznati hir apetita poslije ručka), pročitao je on to u biskupovim očima te je skočio odmah mali fratrić (on prvi i jedini!) i pru3/4io biskupu taj komadić glazure, a presvijetli mu se dobrohotno osmjehnuo: "Hvala vam, dragi padre Felice!" 
A sada, eto, zakasnio je nepopravljivo, nenadoknadivo! Nikad više, razumijete li vi dobro tu riječ - nikad više! I sva ta fratrićeva sublimna i - kako da ka3/4em? - poetična ambicija pretvorila se u najobičniju glad, u banalnu, surovu, nisku, pro3/4drljivu 3/4elju za hranjenjem, mljaskanjem, gutanjem... "o, batci, batci, pečeni!" 
Tko zna gdje on, jadan, sada tra3/4i tu nepostojeću građansku školu s balkonom i zelenim prozorima te se panično pita: "Pada li ova odmah u oči? No nema tu nikakvog balkona! A ona opet tamo s balkonom nema zelenih prozora! ... A rekao je: obalom, pa ... pa lijevo ili desno? Jedanput je rekao, čini se, lijevo, a drugi put desno? Zabunio se. No što je zabuna, lijevo ili desno, to je pitanje? Ako je lijevo, zabuna je to, jer evo - lijevo nema te kuće. A mo3/4da je govorio samo lijevo? No da vidimo ipak "obalom pa desno..." 
Na koncu već sasvim iznemogao od gladi i utučen od 3/4alosti namjerio se na Toninku, suludu 3/4ensku, glave čupave kao metla i čvrstih, elefantskih nogu s ogromnim stopalima koje je obula u teške muške cipele te je u njima marširala kao soldat. Svakog je ljeta bila zaljubljena u drugog studentića, a neki su joj od njih i pisma pisali ljubavna, zbog zabave. I sama lunjajući uokolo gladna i umorna, bijeda naišla na nevolju, i sada ona vodi natrag fratrića u ovu istu ulicu. Čudi se mali konventualac i ovjerava kako mu je rečeno da to nije tu... 
- A reka vam je bit će oni ludi, gore na teraci? 
- Da, neobrijan... I sve je nešto govorio o Englezima i sve nešto... A što to znači "tropikon"? 
- I moj Tonko je sad u Engleskoj... Poznajete ga? On je isto študijent, za in3/4injera... 
I dok ti ovako smišljaš, eno zaista fratrić hrli natrag s Toninkom, koja mu sve nešto pokazuje rukom gore prema tebi. Uhvatila ga za rukav pa ga vuče rastreseno uz ulicu kao da je i zaboravila da ga vuče, a on, nesretan, ne dospijeva ni da pridigne mantiju kod stepenice, pa se spotiče i pada kao da su mu oči zavezane. 
No napokon mu uspije da izjednači svoj sitni boja3/4ljivi koračić s njezinim orijaškim stupanjem u muškim okovanim cokulama, pa kad su stigli blizu, on pogleda gore, no ti si se brzo povukao, ali čuo si ipak kako je tiho rekao Toninki: 
- Eno ga! Kad sam pogledao, odmah je pobjegao. Mo3/4da ipak razumije da me prevario... 
Oho! A kakav je to svijet najedanput dolje na ulici? Čuješ mnogo glasova, dječjih osobito, i trumbetice i mali bubnjić, a sve neuredno, zbrkano kao da se udešavaju za svirku. Ali iznad svega čuje se krupni, muškarački glas Toninkin kako ekoga psuje: djeca je valjda zadirkuju. 
- To ti materi! Na, na! Ovo odnesi doma ocu i materi, na, na! 
I pljus, pljus! A dječurlija ne znaš da li plače ili se smije... 
Potrčao si ogradi i gledaš dolje. 
- Bogami, nije. - Mislio si da Toninka najmanje dijeli ćuške i desno i lijevo, a kad tamo, ona sebe lupa po goloj zadnjici. Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito nečistu košulju i naprćivši se prema djeci plješće bijesno sebe po 3/4ilavom stra3/4njem mesu. 
A nesretni fratrić, u3/4asnut, zblenut, stoji pokraj nje, okrenuo lice zidu i samo što ne zaplače. Čuje kako "unutra" odmiču stolice od stola, kako se kreću, hodaju... ustali su! 
- Samo ne sad, ne u ovaj čas! O, bo3/4e, osjećam li se ja to grešnim? Ako pobjegnem, znači da sam grešan... da razumijem, . . Isuse, ja ništa ne razumijem! Ništa nisam vidio! Ja ovo nisam htio vidjeti. Ah, slatki Isuse! 
I upravo u onaj čas od koga je fratrić najviše i strepio rastvorila se oba krila velikih školskih vrata i na njima se svečano pojavio biskup u pratnji don Tome i jednog starog mršavog kanonika, koji je o fini crni štap oslanjao svoju naherenu starost. Iza njih je slijedila velika masa klera, a na kraju povorke maestozni don Florio, koji je pričao dekameronske anegdote mladim klericima, crven od sitosti i zadovoljstva. 
Taj svečani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka baš naj3/4ešće sebe lupala po . . onom kako je već rečeno, da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu riječ. 
Sam biskup s pratnjom zastao na pragu i s gađenjem razmotrio odvratni prizor. Zatim, jednim isto tako gadljivim i uzbuđenim pogledom, punim nezadovoljstva, prijekora i čak nerazumijevanja obdario i maloga konventualca, koji se skamenio i pritisnuo uza zid te ne znajući kamo bi sklonio svoj pokajnički pogled, a osjećajući na sebi, na svom licu, na svom desnom uhu (koje se bilo zacrvenjelo jače i od samog lica) strogi pogled biskupov, panično je sklonio svoje oči baš u pravcu najveće sramote, grijeha i u3/4asa. Kao čovjek koji bje3/4i pred progoniteljima i odjednom se desi da im padne ravno u naručaj, tako i on, tra3/4eći u suludoj panici neko sigurno sklonište gdje bi sakrio svoj "okaljani pogled" natrči upravo na ono mjesto od koga je toliko bje3/4ao... i tu se pritaji. Ali "tamo" on nije ništa vidio, on uopće nije ni znao što to gleda. Činilo mu se kad bi sada odvratio pogled na koju drugu stranu, da bi svi pomislili kako je dotle halapljivo i po3/4udno gledao 3/4ensku golotinju, a sada najedanput izigrava suštu krepost pred biskupom. 
- Bo3/4e, kakva sramota! - uzdahne biskup prijekorno i krene dalje. 
U taj čas, sasvim neočekivano, istrgne don Toma štap iz ruke staroga kanonika te stane njime mahnito mlatiti ono nečisto i suludo stvorenje po zna se već kojoj strani tijela. 
- Na! - uzvikuje don Tomica - na, evo ti, evo ti! 
Toninka urliče od boli, trubi, reve, njače, stenje, krešti i sipa na don Tomu pljusak takvih rječetina kakvih on do sada nikada nije ni čuo, pa ih po svoj prilici nije sasvim ni razumio. Ali u toj bujici gadosti što je potekla iz Toninkinih usta jedno mjesto čini mi se da je ipak zbunilo don Tomu, a to je ono mjesto kad je ona spomenula - doduše nevezano i zbrkano - "udovicu Jakubinu" i "dolare, dolare" i da je "ona nosila pisma, da ona zna sve..." 
To "sve" potpuno je smotalo don Tomu. Jer to "sve" čuo je čitav kler, koji je na Toninkinu viku začas izletio na ulicu, a nije isključeno da je to čuo i sam biskup, koji se na tu riječ također bio okrenuo i na jedan čas zastao. A što je najgore, čuo je to zlobnik don Florio, koji je mrzio čitav svijet zato što nije postao biskup, i dakako, eno, već pravi dosjetke tamo među klericima. 
Don Toma, javno ob!iven sramotom, opazivši podmuklo namigivanje i šušketanje kolega, da bi nekako sakrio zabunu, odjednom se okrene grubo i surovo jadnom fratriću koji je još uvijek stajao prikovan uza zid, blijed i prestrašen, čekajući samo kad će i na njega doći red. 
- A što ste vi tu radili kod onoga gada, a? Vi ste gledali, razumije se? 
Fratrić samo prestrašeno zatrepće očima kao da mu upravo kane prilijepiti ćušku i ne reče ništa. 
- (c)utite? 
- (c)utim, šutim, don Toma moj! (c)utim, jer priznajem, jer se kajem... jer vi imate pravo što me ovako... pred svima... i tako da čuje i sam Presvijetli... I udarite, udarite me tim istim štapom! Nije to od prkosa što ja šutim, nego... Oh, kad biste vi znali! 
I fratrić zajeca. Suze mu potekle niz mršave djetinje obraze koje je oblilo sasvim slabo seminarsko rumenilo. 
- Don Toma, zaboga! Don Tomica! Ma je li ovo mjesto? A što je on, jadan, kriv? 
Javljaju se glasovi iz klera, pa don Toma ostavi fratrića, ali ipak ne zaboravi da mu dobaci odlazeći "no, o tome ćemo mi još razgovarati". Potrči da bi stigao biskupa. Uz put vrati štap starom kanoniku, koji je s velikim interesom pratio čitav prizor, pa primivši štap, pomno ga obriše o sutanu i potapše don Tomu po plećima: "Bravo, don Tomica! Ben fata! Bravo! O, to je dobro! Sporketa, sporka! Ter sporkulja smrdeća!". 
Za njim krene i sav ostali kler. Dječja fanfara udari tuš i rasprši cijelu tu nemilu zgodu. Ako je nešto i ostalo, po tome je prašio bubanj, pa se sve izdimilo u časovitom zaboravu. 
Fratrić je ostao na mjestu kao išćuškan. Osramoćen i osumnjičen javno, pred samim presvijetlim biskupom doveden u nečasnu vezu s onim 3/4enskim stvorenjem! Nije mogao dovoljno da isplače svoj gorki stid i poni3/4enje. Izvadi crno obrubljen rupčić iz rukava i obriše blijedo patničko lice, koje su neprestano natapale tihe pritajene suze pokajnika koji je odlučio da danas ne prigrize ni zalogaja hrane, za pokoru. 
Toninka, međutim, nešto zbog svoje bolesne rastrešenosti, nešto zbog naviknutosti na batine, zaboravila već i fratrića i don Tomu i udarce i cijelu tu zbrku. Popela se ona na prozor u prizemlju baš ispod tvoje terase i zatulila starinsku pjesmu o ljubavi: 
Jubavi, jubavi, vrag ti odnil kosti, 
jerbo si skončala cvit moje mladosti... 
Glava joj je izvirivala iz prozorskog okvira u vertikali tačno ispod tvoje glave ili mo3/4da malo udesno. 
"Uostalom, da ispitamo". Pustio si kap sline s ustiju i činilo ti se da pada koso, ulijevo, najmanje pola metra od Toninkine glave. 
"Tu ne vrijedi fizika, brate moj. Nije kap zanio vjetar, vjetra i nema. O, Newtone, kako to danas padaju tvoja tijela?" 
A desna ti je ruka već dugo le3/4ala na onom kamenu što je pritiskao hlače i tek si sada primijetio da si ga sasvim nesvjesno dogurao do samoga ruba. Kamen je stajao ravno nad Toninkinom glavom. Još si ga malo gurnuo. Sada je već cijelom polovicom izlazio preko ruba. Tada si ga kvrcnuo srednjim prstom: kamen se pekolebao! (c)to je još potrebno da ovaj kamen padne? Kako je jednostavno postati ubojica! Dovoljno bi bilo da ga samo dotaknem prstom, da puhnem u njega... 
"A kad bi sada neki sasvim iznenadni, zalutali lahor samo malo zalepršao ovim hlačama... da li bih i onda ja bio ubojica?" 
"Zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... uzeo si govoriti besmislene riječi da bi rastjerao ubilačke misli. Uh, udahnuo si po3/4udno kao da si izronio u poslednji čas prije samoga gušenja. To je ludost, zogagu, ludost. 
Sasvim izmučen svojim tamnim mislima silazio si s terase ponavljajući mehanički "zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... Ah, mir nekog svetog mjesta budističkog na Tibetu! 
Ne, nije istina! Ja više volim i najbanalniju buku... sanduk praporaca na neravnoj cesti. Vo3/4nja. Lomatanje strojeva, okretanje turbina. Vodopadi. Vitki nostovi nad vodama. Ruke u pokretu, nokti crni od rada. 
Pogledavši svoje blijede neradine ruke, nasmiješio si se tu3/4no. 
V 
U sobi je polumrak. Čvrsto zatvoreni kapci propuštaju kroz pukotine tek nekoliko kosih sunčanih pruga u kojima se komeša gusta prašina. 
- To je tek toliko da vidim u kakvom nečistom zraku 3/4ivim. Koliki svjetovi prašine! Ulaze u moja pluća, u moja usta, u nos, u oči... Jest, sve knjige na komodi prekrila je prašina. Od kada nisam čitao! Poznato je da knjige prenose nečistoću; u njih se uvlače stjenice... Koliko sam puta našao suhu stjenicu, zgnječenu muhu, pritisnutog komarca s raširenim nogama preko suptilnih riječi vedrina, srce, cvijet... 
Pa ona 3/4uta mjesta u knjigama nad kojima su ljudi kihali, kašljali, kopali nos, vrtali uho šibicom. (r)uti otisci vla3/4nih znojnih prstiju u koje su čitači pljuvali, lizali ih, ili su im se znojili od uzbuđenja, od muke, od 3/4alosti, od bolesti. Pepeo od cigareta, ispljuvci duhana, iščupane vlasi. Bilješke sa strane, nerazumljivi, nervozni, patološki znakovi, crte3/4i i opaske "ovo je sjajno", "fantastično", "neuvjerljivo", "to isto ka3/4e Diderot, samo mnogo ljepše", "eh, kad bi tako bilo!" "stara pjesma", "gospodin autor ne zna što je entelehija", - "ateističke la3/4i i svinjarije!..." 
Koliko uzrujavanja! Koliko odobravanja, oduševljavanja, polemiziranja, zanovijetanja, uvreda, prijetnja! I onda, na kraju, neka se zna da se to uzrujavao, ljutio, oduševio i prokomentirao knjigu Mirko Pogačić, koji ju je "pročitao" još 22.II l923.godine. 
Toliko neposrednih znakova iskrenog ljudskog raspolo3/4enja naći će se još na mjestima gdje je čovjek boravio sam, zatvoren sa svojim mislima, sa svojim 3/4eljama; po zidovima tamnica ili u intimnom dnevniku kakvog samostanca koji je po noći ustajao iz kreveta i vadio iz slamarice svoju bilje3/4nicu da bi pri mjesečini, na prozoru, zapisao patnje svoga tijela. Ali sve je to romantična erotika prema onoj dekadentnoj, perverznoj, pornografskoj borbi po zidovima javnih zahoda gdje čovjek također 3/4eli da bude što više sam i nesmetan, ali zna da će iza njega to mjesto posjetiti njegov protivnik, pa mu ostavlja svoj izazov, svoju parolu, svoj credo, svoj enblem, svoje "3/4ivio" i svoje "dolje". - 
Misliš. Misliš o svemu, to jest o bilo čemu i čudiš se koliko ima toga o čemu čovjek mo3/4e misliti. Mnogo, mnogo je misli. Čovjek je postao i po zanimanju "mislilac". Onda njegova gospođa viče na djecu: "Pst, Oto, Berci; tiho, tata radi!" - to jest misli... A mislilac se razvalio na divan u svom kabinetu i misli: "Kako je moja 3/4ena glupa! I za kog sam se vraga uopće o3/4enio! Berci, Oto, pst, tata radi! Tataradi, tataradi, tataradi... Kao motor... tataradi... Ah, k vragu, tataradi!" - Pa je Mislilac zapjevao promuklim baritonom: "Ta-ta-raaadiii"... okrenuo se na bok i zahrkao. 
I to je bolje, okrenuti se na bok i zahrkati, nego ove prazne i suvišne misli dok vani bubnjevi bubnjaju i gospodin biskup blagoslivlja kopno i more. 
Kako smo se zetvorili! Kako smo se ogradili od tih sedam parobroda vjernika iz tri susjedne dieceze! I tako milo šušketamo mislima u našem intimnom polumraku: "Ja nisam identičan s tih sedam parobroda gluposti. Ja sam, pojedinačno, također, jedan od onih izuzetaka koji sve to razumiju i koji su zbog toga nesretni. Ah, zatvorimo se čvrsto u sebe, mi mudri, i dr3/4imo glavu u hladnoj vodi dok nam se ne uka3/4u velike smrznute sjeverne zvijezde razuma! I onda malo poezije: kroz sasvim usnule pejza3/4e, kroz drvorede nijeme crnogorice i neprozirnu tamu s bijelim zvijezdama u daljini stupa smirena koraka pokojni Rimbaud, u crnini... i recitira stupajući mračnom alejom: 
A noir, E blanc, I rouge, U vert, O bleu, voyelles... 
...a jeka mu odgovara iz neizmjerne noći: "voyelles... voyelles"... 
Najedanput na ulici, pod samim prozorom, paklena galama. 
- To su, bogami, Toninkini vokali! Njezino I je munja, njezino U je lavina, prolom oblaka, tuča! Katarakti pogrda pljušte iz njezinih usta teško, pljosnato kao da3/4d napuklih činela, kao kotrljanje starih lonaca; oštro, originalno, inventivno, bez ponavljanja padaju njezine uvrede i koga pogode, kao da ga lupe defom po glavi: - taf! ... Uvrijeđeni ostaje smučen, zblenut, nemoćan, bez ijedne riječi. Jer Toninka pogađa uvijek najosjetljivije, najbolnije mjesto, na kome se obično krije neka tajna koja je toliko poznata da zbilja treba biti neodgovorno lud kao Toninka da se čovjek tako ljuto ugrize za srce. Koje zavidno bogatstvo izraza! Sipa Toninka neočekivane usporedbe, razvija bogatstvo retoričkih figura, lupa i uništava neprijatelja metaforama, metomimijama, sinonimina, augmentativima, onomatopejama. Onomatopejski istjeruje zrak kroz stisnute usne, lansira dalekometne ispljuvke i - pljus! - pljus! - ćuške. 
Na ćuške si otvorio prozor i ugledao neočekivan prizor. Oni3/4i, crni, sme3/4urani 3/4andarm-ponarednik, s dvije bijele zvjezdice od volovske kosti na svakom ramenu, ćuška Toninku svojom koštunjavom, suhom, poput vila skeletnom desnicom s koje je prethodno bio skinuo sivu končanu rukavicu. 
- Ću da ti istjeram tu ludu ideju, majku ti krvavu! - dašće podnarednik i vuče Toninku. - Ajd sa mnom na stanicu! - No prihvatila se ona obim rukama velike kvake na školskim vratima i 3/4andarm uzalud pokušava da je otrgne. Vuče on i psuje Toninki majke i strine krvave, no otrgnuti je od kvake ne mo3/4e, pa već ne zna šta će, čega da se prihvati; viče, topće na mjestu, bijesni... Vidi: autoritet mu pada pred publikom, a on je u neku ruku tu u mjestu - komandant, to jest najviši po činu, pa ako i nije formalno baš "komandant", on je komandir 3/4andarmerijske stanice, dakle, stvarno odgovoran za red i poredak. On se već dugo ogledava po svojim pretpostavljenim nebesima ne bi li mu odande pala i treća zvjezdica k one dvije i uspostavila već jednom tu bo3/4ju naredničku konstelaciju na njegovu ramenu, to koštano trozvije3/4đe koje u 3/4andarmerijskom zodijaku znači povišicu plaće, pravo na 3/4enidbu i što je najva3/4nije - sablju o boku, jer već vidi i sam da je smiješan kad komandantski polo3/4i ruku na dr3/4ak bajoneta, smiješan kao koza kad maše svojim kratkim repićem, Bog kozi, ka3/4e se, nije dao duga repa, ali, majku mu, on nije koza! Doći će on do sablje, pa makar... Satjerat će on sve te "antidr3/4avne" u mišju rupu, sabit će im on glavu među ramena da neće ni kihnuti, majku im prevratničku! 
I sad tu mu, gle, prkosi ova neka šašava pompadurka (on je sve 3/4ene iz nekog razloga nazivao "pompadurkama"), a onaj tamo rimski biskup i ovi popovi latinski mogu da ga prika3/4u gospodinu komandantu puka kao komandira koji ne dr3/4i "situaciju u svojim rukama", pa pitaj boga šokačkog što se sve iz ovoga još mo3/4e izleći. 
Dolazilo čovjeku da pobjesni. 
- Miči se, marvo pompadurska, na stanicu da ideš! - viče on i pljuska Toninku, a ona se i ne miče nego samo r3/4e od boli, ali kvake ne ispušta. 
Iz susjedne kuće u kojoj je u prizemlju bila smještena kuhinja za današnji banket istrčale na ulicu one Sare i Rebeke, Marte i Marije koje su danas dobrovoljno skuhale cijeli taj banket. Opasane bijelim pregačama, s tanjirima i ubrusima u rukama, one su sada s usidjeličkim zadovoljstvom promatrale kako podnarednik "ureduje" po Toninki. I njih je ona maloprije opalila svojim usijanim jezikom jer joj nisu dale jesti zbog uvreda kojima je javno obasula don Tomu. Iza usidjelica boja3/4ljivo proviruje na vrata i fratrićeva glava, nasmiješena, zadovoljno obasjana srećom gladna čovjeka s punim ustima, u kojima fratrić 3/4vače birane ostatke koje su mu probrale one milosrdne duše. 
U toj kuhinji bilo je još i nekoliko starih prosjaka koje si viđao još od jutros kako njuškaju ovuda oko kuhinje i pobo3/4no prevrću očima pred ovim usidjelicama spominjući u svakoj svojoj prosjačkoj rečenici ime gospodnje. No uzalud su oni tu moljakali i naklapali o gospodu dok se gospodin biskup nije nahranio i ustao od stola. 
Neki su od njih sada čučali na pragu, drugi se razvalili u hladovini i gutali hladno goveđe meso, mljackali bijeli gnjecavi loj izbacujući kosti na ulicu, brisali rukavima usta i pili vino iz zajedničkog lonca koji je stajao pred njima na zemlji. I poveli tako prosjaci između sebe razgovor, posve nezavisno od onoga što se događalo na ulici. 
- A okle si ti, prijatelju? 
- Joa? Joa sam iz Smričevice... pokojnoga Moaloga Stipana. 
- A di ostaje Smričevica? Bit će tamo povarh Splita put Imoskoga? 
- A ne, Smričevica voam je od broačkih škojih, poak gore... A ča tebe, prijatelju, zovu Li3/4njoak? Smišno nadime - Li3/4njoak, Mene zovu u Smričevici Papagalo... 
Prosjaci se sve onako 3/4vačući nasmijaše tom nadimku, pa mu se nasmije i sam "Papagalo iz Smričevica" kao da nije on taj Papagalo i nastavi zatim 3/4ivahno: 
- E, perke mi je šjora Rozina, još je fala bogu 3/4iva u Supetru, bila doala jedan čarnjeni kapot, poak me bilo vidit u njemu kako papagalota... Ma ča će reć, prijatelju, da tebe zovu Li3/4njoak, a? 
- Perke li3/4e svakomu guzicu za pjat fa3/4ola. I pokojni mu je otac bil isto taki... Ma ča proverbij govori: karv po 3/4ili, a kila po baštini! 
- Ostavi ti moje pokojne u miru! Ča vi mislite, ča vi mislite da smo mi mona? Da ne kapimo vrazi pinku vaše divje besi de? 
- A ča ćeš, moj Li3/4njoak? Svega se čini za ovo smardeće tilo. A kad čovik umre - prk! - pardac u ruke. 
- Bogat i siromah, smart ne pita ča si i koji si? 
- Govoril je pokojni Skakalako: da mi je bit kralj, ja bi sve loja jil i na vuni spal! A ča će mu sad i loj i vuna? A bil je radišan čovik, pokojan. 
Na tom mjestu miran tok prosjačkog razgovora prekine iznenadan 3/4enski vrisak. Prosjaci tek tada obratiše pa3/4nju na ulicu. 
A na ulici podnaredniku nikako nije polazilo za rukom da otrgne Toninku od kvake, pa da se ne bi posumnjalo u antoritet njegove vlasti, on trgne revolver. Na taj su revolver usidjelice vrisnule i strčale se u kuhinju. Fratrić je samo povukao glavu unutra i prestao 3/4vakati, očekujući da će svakog časa prasnuti i hitac. Jedini se stari "Papagalo", videći da 3/4andar ozbiljno prijeti Toninki tim svojim pištoljem, usudio izaći na ulicu i intervenirati. 
- Ma ča si lud, čoviče bo3/4ji? Pusti je s mirom kad nikomu ništa ne čini. - - Ah, jest... da mi gosn' 3/4upnik napravi prijavu! 
No kao da je 3/4andaru najedanput sinulo: "A što, bogamu? (c)to mi se tu ovaj neki 3/4goljo dolazi da miješa u moju slu3/4bu?" pa zaboravivši potpuno na Toninku, kao da mu je ona tu privezana za vrata, obrati se "Papagalu" na poznati 3/4andarski način: 
- A čuješ ti... (ovdje jedna egzekutivna fraza), a što mi se ti tu miješaš u moju slu3/4bu, a, zvekane? Jesi li ti komandir mjesta ili ja? Ćeš mi ti da naređuješ što imam da radim, je li, bitango? (c)to se smiješ? Marš, da te više ne vidim! 
Smješka se "Papagalo" dok ga 3/4andar psuje. Gleda on kako Toninka tamo iza 3/4andarovih leđa tiho na prstima odmiče, pa je očito da tim smiješkom nastoji još jače izazvati 3/4andara i privezati njegovu pa3/4nju dok Toninka ne stigne do prvoga ugla. No luda Toninka javila se nesmotreno već sa dvadesetak koračaja kao ptica kad pobjegne iz kaveza pa veselo zacvrkutala u slobodi. 
Komandir se jedan čas kolebao da li da se izdovolji na "Papagalu" za svoj lični račun ili da propisno goni odbjeglu uhapšenicu, pa ga ipak strah od don Tomine prijave i respekt prema propisima krenuše u potjeru za Toninkom. 
Mo3/4e se slobodno reći da je Toninku sam bog spasio. Osjetivši 3/4andara za petama, ona se dade u divlji bijeg prema obali i tamo natrči na procesiju koja je upravo onuda prolazila. Podnarednik bi joj bio, kako je po svemu izgledalo, sve kosti prelomio da mu je na koji način pala u šake. No upravo kad je stigao na kraj ulice, pojavi se iza ugla baldahin s biskupom. On se ukoči po pravilima slu3/4be u stav "mirno" odsalutiravši počast svetom otajstvu koje je u velikoj zlatnoj monstranci sa nakostrušenim zlatnim perajama sjalo pod baldahinom u rukama presvijetlog biskupa. 
Usidjelice i prosjaci dolje u kuhinji pali na koljena i oborili glave mrmljajući poluglasno molitve i udarali se u prsa tko zna zbog kakvih svojih grijeha, koji sigurno nisu poznati ni njihovim ispovjednicima. A fratrić pokleknuo na oba koljena i sklopivši ruke na prsima, pedantno i doslovno, kako rade djeca i kako je valjda negdje u nekom ritualnom codexu i propisano, to jest tako da je prstima jedva malo dodirivao bradu, podigao oči iz te konobe u kojoj se danas kuhalo i peklo za crkvene dostojanstvenike s namjerom da ih podigne prema nebu. No na tom putu od konobe do neba naišao njegov pogled na tvoj prozor i tu se zaustavio. 
U taj si čas upravo promatrao Li3/4njaka u kuhinji s većim interesom nego ne znam kakvu napetu kazališnu scenu. Tamo dolje u konobi svi kleče, biju se u prsa i klanjaju svetootajstvu, a Li3/4njak otraga, svima iza leđa, ustao, skinuo svoj poderani kaput i hitro sakrio u njega jednu flašu. Zatim uzeo redom podizati poklopce na kaminu i turati prste u lonce ispitujući im sadr3/4inu. Namjerio se tako na velike zalihe pečenoga mesa u jednoj tavi i uzeo grabiti to otkriveno blago i trpati u d3/4epove. U prosjaka tih d3/4epova ima posvuda u njihovim prnjama i na najčudnijim mjestima, to jest, svuda gdje ima neka rupa i zakrpa, a rupa ima na siromaštvu... no, što da se i priča. Tako se Li3/4njak snabdio mesom i za nekoliko dana. Samo se još mučio oko jednog debelog i rumenog hljeba kako bi ga strpao u kaput, ali to mu nikako nije uspijevalo pa ga se morao u neizmjernoj 3/4alosti ipak odreći. 
Eto, taj hljeb bi sve kompletirao, kao "amen" u molitvi, a mora ga, gle, ostaviti! 
Taj kruh naš svagdašnji, o kome tu oko njega mrmljaju usidjelice u molitvama, mora u dan današnji ostaviti samo zato što mu kaput ima na leđima ogromnu rupu i ne mo3/4e da sakrije i kruh i vino. Ili - ili? 
Gledaš kako se Li3/4njak dramatski koleba između kruha i vina, između tijela i krvi gospodove, pa kad se napokon ipak odlučio za krv, nisi se više mogao svladavati i prasnuo si u silan smijeh. 
Sve se pokajničke glave podigle i upravile svoje poglede u tvoj prozor. One su, naravno, tvoj smijeh shvatile kao blasfemičan izazov u ovom svečanom i svetom trenutku. Sam gospodin bog prolazi onuda dolje obalom ispod baldahina! Ispred njega šesnaest u bijelo odjevenih djevojčica sipa cvijeće iz košarica, glazba svira, crkveni zbor pjeva, a djeca, vodeći se za ručice, skandiraju "o Isuse, blaga i ponizna srca", i sve ti se čini da slušaš anđeoske soprane kako na nebu slave gospoda, a Li3/4njak tu u zadimljenoj i crnoj konobi kao duh paklenski njuška po loncima, krade meso i vino i samo što ne plače za hljebom rumenim koji se morao ostaviti... Kakav strašan nesklad, gospode, na ovoj kugli koju si, ka3/4u, ti lansirao u svemir! Dopusti, ali tko se tu ne bi nasmijao? 
Na tvoj smijeh fratrić je uzbuđeno ustao kao da će on sad smjesta nešto poduzeti. A šta je mogao poduzeti? Uzeo te fiksirati nekakvim strašnim pogledom kao da te 3/4eli u najmanju ruku pozvati na dvoboj. Osjećaš stroge fratrićeve oči na sebi, no ne osvrćeš se mnogo na njih, nego si se sav posvetio Li3/4njakovim manipulacijama tamo oko lonaca. Opazio Li3/4njak da ga motriš i da se onaj smijeh odnosio na njegov pothvat, pa sve stavlja ka3/4iprst pred usta i daje ti znak da šutiš, a ti mu klimanjem odgovaraš da bude bez brige. 
To je fratrića najviše i razljutilo što ga toliko bagateliziraš te nećeš ni da ga pogledaš nego sve gledaš nekamo preko njega kao da on tu i ne postoji. On odlučno stupi na prag! Upravo je otvorio usta da te upita za objašnjenje, kad ga visoka i daščata usidjelica povuče za rukav i nešto mu ispriča šapatom praveći rukom kretnje ispred čela, a tim se kretnjama obično pokazuje za nekoga da mu u glavi nije sve u redu. Fratrić se, izgleda, zainteresirao 3/4ivo za "tvoj slučaj" jer nije prestajao tiho brbljati sa starom djevojkom. 
Taj fratrićev "obrat" u konobi otkine Li3/4njaka definitivno od onoga nesuđenog hljeba, ali on, majstor situacije - briše hljeb iz programa i ide u nove svoje male kombinacije. 
- Ma, recite mi po duši: vi ste sigurno lajko od kuventa? - počinje Li3/4njak obuhvaćati fratrića ovako izdaleka. 
- Lajko? - čudi se fratrić. - A što je to "lajko"? 
- A to će reć oni... oni ča zvoni, ča kuha, čisti i redi... Ćemo reć... lajko od konventa. 
- A-ha, vi to mislite laik, sluga? Ne, ne, ja sam u novicijatu kod franjevaca-konventualaca. 
- A, to će bit od reda svetoga Franciska? Kako ča je padre Bone? A eto, jedan je od jednoga, drugi je od drugoga reda, mo3/4e se i pogrišiti, a govori se "čovik griši", je li tako? Tako je. A ovo sigurno vi nećete više jist? Ovo vam je već sve ostinulo... - i pru3/4io Li3/4njak prste u fratrićev tanjir. No okrenula se ona ista visoka i mršava djevica i udarila svom snagom Li3/4njaka po prstima velikom drvenom 3/4licom koja joj se našla u ruci. Kako je Li3/4njak naglo trgnuo ruku zarzavši od bola i stisnuo udarene prste drugom rukom kojom je dr3/4ao kaput, isklizla mu flaša iz kaputa i tresnula o zemlju. Gledao je u3/4asnuto kako suha crna zemlja po3/4udno loče dragu krv Isusovu. 
- Auh, kurbo prokleta! - zajauknuo Li3/4njak od desperacije. Bio je toliko očajan te nije ni opazio što je rekao staroj djevici, zagledao se kukavno u zemlju i nije se ni sjetio da bi mu sada bilo najpametnije pobjeći. 
Razjarena djevojka zamahnula na njega drvenom 3/4licom koja bi mu bila nos spljoštila da nije udarila po ogromnom crnom loncu koji je odjeknuo kao gong. Tek se tada Li3/4njak snašao i potrčao prema vratima te ga je sljedeći udarac pogodio pljosnato i sasvim neopasno po leđima. 
- Nesritni lupe3/4u! Čekaj, čekaj, sad ću ja poslat po 3/4andara! Jeste ih vidili, koji su ovo lupe3/4i? Sve su ovo "tko će im dati mukta 3/4derat"! 
Razbjesnila se stara djevica, spopala je histerična srd3/4ba i stala je mahnito lupati onom drvenom 3/4licom po prosjacima: 
- Marš! Marš vanka! Svi! Svi do jednoga! Lupe3/4i! Linčine proklete! Svi ste jednaki, nesriće bo3/4je! Valja vas pustiti da svi krepate od glada! Bit će manje gada na svitu. Nikad vas ni vidila kuća bo3/4ja, nesritni neznabošci! Dojdite mi samo drugi put! - zaprijetila je još s vrata drvenom 3/4licom uzrujana usidjelica, a prosjaci se brzo izmuvali na ulicu i mrmljali više za sebe: "Ti si luda, bogati... Valjalo bi tebe, moja, odvest pod jarca, neka te ispravi"... 
Jedini je "Papagalo" imao razumijevanje za jadnu staru djevojku. On je rekao mirno, bez uzbuđenja i cinizma, štaviše, nekako samilosno: 
- Eto, ljudi moji, ča će reć 3/4enska gloava bez mu3/4a; najedoanput joj udre 3/4ešćina u gloavu... A mo3/4e bit da je i dobra 3/4enska... i sarčena za dat siromahu... 
Ulicom se uspinju dvije crne opatice s bijelim ovalnim okvirima oko lica. No to i nisu lica nego kao da su se na dva ovalna prozorčića pojavile dvije bijele voštane maske sa spuštenim vjeđama. Za njima se 3/4uri odozdo i treći bijeli prozorčić na koji gleda 3/4ivo nasmiješeno, rumeno lice mlade lijepe 3/4enice i začu se njezin zvonki i sasvim svjetovni glasić: 
- Časna sestra Čelesta, jesu časne sestre gore? 
Dvije bijele ništice samo se nijemo pogledaše kao što se ribe pogledaju u vodi i pođoše dalje ignorirajući taj kliktavo vedri 3/4enski glas koji nikako ne pristaje sestri od strogog reda karmelitskoga. 
Jadna mala opatica smjesta shvati zašto su se sestre oglušile na njezin glas; okrene se i sasvim 3/4alosno pođe niz ulicu. 
Tu si i ti zaklopio kapke na prozoru i predao se svome polumraku u kome ništa ne vidiš osim sebe... A i sebe tek naslućuješ u polutmini kao sjenu koja je nestala u ogledalu... 
VI 
Pleteš sitno, pa3/4ljivo san kao bijelu čipku na crnoj pozadini spuštenih vjeđa. Redaš očicu do očice i gradiš kao pauk nevidljivu finu mre3/4u u koju bi htio uloviti svoju misao kao dosadnu crnu muhu što brunda i zuji u mraku i prelijeće hirovito s jednog na drugi kraj mozga i ne da ti usnuti. 
Vrti se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih očiju polako, lijepo i namata beskonačnu tanku nit vremena, godina, uspomena. Prede i plete čudnovati pauk i obavija lukavo, neosjetno tvoju misao laganom pređom sna. Prelijeću poslednji meteori, u očima rasprsnula se posljednja raketa, svečanost je završena i sada padaju prosute iskre, gase se i tonu u duboko i mirno more sna. Još se samo lelujaju u mraku zeleni i 3/4uti kolobari kao zaboravljeni lampioni koje tihi noćni vjetar ljulja i gasi jednoga za drugim. 
Slatko te opija dugo 3/4uđeni san... I gle: već su ti noge i ruke usnule i čitavo tijelo već mudro sanja o svojim tihim krvotocima, o svojim pretvaranjima tvari, o zmijuljastim peristaltičnim gibanjima; srce mirno kuca, poigravaju se nestašno crvena i bijela zrnca u krvi, počivaju umorno 3/4ivčane niti i cijelo je tijelo kao umorni parobrod u noćnoj luci iz kojeg lijeno kulja lagani pramen dima - samo glava neće da usne! Glava tra3/4i još jednu sliku kao uvjet, sliku sna: umornu pticu na grani koja je savila glavu pod krilo... 
No ptica se probudila od tvoga pogleda. Uplašeno se trula i otprhnula. 
I opet si ostao budan. 
- Eto, budan sam! Jesam li sanjao o ptici kako spava ili sam o tome mislio? Zar ne bih mogao mišlju zaustaviti pticu? Ja ću je opet vratiti... 
I pokušavaš da vratiš zaspalu ptičicu na granu i da je prekriješ tamom. Puštaš da padne noć na sliku, pepeljasti sumrak najprije da pokrije pejza3/4, zatim sve dublja, sve mračnija noć. 
No tama neće da priđe tvojoj glavi. U očima ti se ponovo pale 3/4uti lampioni i opet rakete, vatrometi, bengalske vatre i ostali karneval. Čitavi cirkusi zvukova, boja, pokreta. Nastupaju akrobati; limene glazbe i bubnjevi. Slonovi kotrljaju lopte, majmuni u frakovima voze se u fijakeru ispod suncobrana, Izlazi mlada jahačica i juri arenom, stojeći uspravno na dva konja u galopu. Ali najmučnija je slika: akrobat visi o no3/4nim palcima na trapezu u vrtoglavoj visini (tu grčevito zaklapaš oči i okrećeš glavu zidu da ga ne vidiš); trzaji čovjeka na trapezu, hvata dobačeno u3/4e i vuče gore sebi jahačicu koja dr3/4i kraj u3/4eta u zubima. No3/4ni palci na trapezu i zubi na kraju u3/4eta - dvije tačke tvoje stravične napetosti, tvoje neizrecive strepnje, da ne bi u jednom času tvoja pa3/4nja popustila, da ne bi popustili tvoji zubi, da se ne bi opru3/4ili tvoji palci. A dotle te đavo neprestano muči: "Gledaj kako joj dršće donja vilica, iznemogla je, vidiš li, sad bi mogla ispustiti"... i ti jače stiskaš zube, jače savijaš prste na nogama, luđački ste3/4eš mišiće na cijelom tijelu i dr3/4iš akrobata na trapezu i njegovu partnericu, dr3/4iš i strepiš i ne dopuštaš im više nikakav pokret. 
Vise nesretni cirkusanti u tvojim mislima, visiš i ti s njima. Kako bi ih polako, polako spustio na zemlju, postavio ih na nešto čvrsto, sigurno, da stanu na čvrsto tlo, da odahnu, da odahneš, da se okreneš na drugu stranu? Već ti je ruka utrnula i grč ti je stegnuo oba stopala, više ne mo3/4eš, ne mo3/4eš... "Dokle ću ja spasavati 3/4ivot ovim ljudima?"... 
Javio se sat na tornju staroga kastela: din... din... din... i bio si spašen! Slika se rasplinula; akrobati su poletjeli prema zemlji i - ništa. Okrenuo si se na drugi bok i otvorio oči. 
To je sat odbio tri četvrti. Jedanaest i tri četvrti. Ona 3/4arulja na ulici, čije svjetlo pada u tvoju sobu, još gori. Svjetlo će se ugasiti tačno u pola noći i u sobu će ti se ušuljati noć. 
- Još, dakle, četvrt sata, pomislio si. Kad bi mogao barem za to vrijeme zaspati! 
Ne znaš ni sam zašto, ali panično se bojiš one tmine u sobi poslije gašenja 3/4arulje. I svake noći hvata te taj isti strah da nećeš usnuti prije ponoći. Mučiš se, prevrćeš, pokrivaš se plahtom preko glave i kupaš se u znoju od vrućine i od straha. Neprestano ti se čini da netko hoda po kući. Neki tihi, pritajeni koraci, šum teške svilene haljine za vratima, tihi uzdah, opet prigušeni koraci u papučama, onda zvecnu čaše u kuhinji, pomaknu se tanjiri i - bum! - nešto bubne o pod! 
- Ah, to se kokoške premještaju na motki dolje u konobi, to kokoši sanjaju -- misliš razumno, no svejedno prisluškuješ i čuješ kako ti srce panično bije u jastuku ispod uha, i to udaranje srca u tišini ulijeva ti još veću stravu. 
- Mjesec će noćas kasno izaći; još imam samo četvrt sata svjetla... Treba, dakle, usnuti, treba usnuti... 
Misleći tako, gledaš svoje odijelo na stolici: vise rukavi, prazni, napušteni. Hlače su prebačene neuredno preko naslona s raskrečenim nogavicama u trku: na podu cipele, jedna uz drugu stisnute sirotinjski, a nad njima visi rukav od košulje te se čini da je za cipelama segnula neka ruka da ih ugrabi. I tako gledajući to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo čini ti se da tu više nema tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu netko drugi, motreći tvoje stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to čudno! Bio je 3/4iv, navlačio je na sebe ovu odjeću, imao je običaj da uvlači najprije lijevu nogu u hlače, a u kaput desnu ruku, zakopčavao je ova dugmeta, uvlačio ruke u d3/4epove, nije podizao hlače kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena, tu po kaputu ima još njegovih vlasi i prhuta, i još je tu miris njegova tijela, još tu ima nešto od njega, ali njega samoga, njega više nema... 
I odjednom ti bi neugodno sa samim sobom kao s mrtvacem koji se vratio da još jednom vidi svoju sobu, da ogleda svoje odijelo i da se sjeća sama sebe. 
Kako je strašno biti sam sa sobom u ovim noćnim tišinama! 
U ovoj kući poludio je stric. Bio je zatvoren u ovoj istoj sobi: još se poznaju tragovi njegovih udaraca po vratima, koja je napokon i provalio, i dok su se ukućani razbje3/4ali u strahu, on je mirno sjeo na stubište i zaplakao gorko nad nekim svojim mrtvim uspomenama. A uspomena je bogme bilo, i to vrlo čudnih, prema pričanju stare tetke. Njemu je davno, u prvoj mladosti, kad se htio 3/4eniti, umrla zaručnica. Dugo je tugovao za njom, ne jeo, ne spavao, šutio, samovao, ludovao, jadan, neutješan. Ali vrijeme je učinilo svoje i on, ne da ju je zaboravio, no smijao se i zabavljao gotovo kao i ranije, ali se više nije zaljubio. No jedne godine o pokladama na velikom plesu pod maskama pojavila se neka 3/4enska maska, tanka, vitka, lepršava i sva nekako prozračna i sjajna te je izazvala senzaciju i sveopće divljenje. Kad je došao na red takozvani "3/4enski bal", kako se nekada govorilo, ona odabrala tvoga strica i zavrtjela ga dvoranom kao u nekom vijornom zanosu, i od toga trenutka jedno drugo više nisu napuštali. Tvoj se otac ponadao, a i svi mi od rodbine koji smo to sa zadovoljstvom promatrali da će od toga "nešto biti", da je to njegova nova ljubav i da će to sretno svršiti. Neke gospođice ne zna se da li više od radoznalosti ili od zavisti, uznastojale da joj skinu masku, no ona je letjela dvoranom u naručaju tvoga strica kao da je vijavicom zahvaćena jedva dodirujući vršcima prstiju nalašteni parket pod nogama. Tada je njega počelo zanimati tko se krije pod tom maskom i stao je moliti i preklinjati da mu se otkrije. Ali ona je neprestano odgovarala: kasnije, kasnije... Tra3/4io je u sjećanju gdje je već jednom čuo taj glas, taj veseli zvonki smijeh? no čim bi se on jače zamislio, trgnula bi ga naglo i silovito i zavrtjela tako vrtoglavo da bi mu sva sjećanja iz glave izletjela. 
Pred zoru je oboje nestalo iz dvorane. Nitko ih nije primijetio kad su izašli. Ona ga je vodila daleko, daleko izvan grada, a on ju je slijedio opijen njom, i tek kad je stala, primijetio je da ga je dovela na naše grobije gore na bre3/4uljku obraslo čempresima. Tada je skinula rukavicu i pokazala mu ruku. To je bilo o prvim pijetlovima. On je odmah na njenom prstu prepoznao svoj zaručnički prsten. On joj je htio tada skinuti i masku, ali ona to nije dopustila. Rekla mu je da je mrtva i da mu ne mo3/4e pokazati lice. Obećala mu je zatim da će odsada dolaziti tako svake godine o pokladama na bal pod maskama ako i on njoj obeća da se neče zaljubiti u drugu 3/4enu. Ona će uvijek biti tako mlada, vitka i lepršava, pa i onda kad on već bude star i nemoćan. Dolazit će sve do njegove smrti. Tu su jedno drugom tako vjeru dali i ona se vratila u grob, a on... a on više nikada nije došao k sebi. Od te se noći njemu i pamet pomutila. Otada više nije progovorio nijedne riječi. Samo je jednom nekoj osobi povjerio da je "ono onda na plesu bila njegova pokojna zaručnica i da mu se otkrila na groblju", ali tu "osobu" nitko nije poznavao, pa ni stara tetka. - A ti se smij koliko hoćeš - tako je završila svoju čudnu priču o tvom stricu. Umro je on prije nego si se ti rodio, poznaješ ga samo po fotografijama. No one oči pokojnoga strica vezale su se uz tvoj pogled nekom neobičnom simpatijom, i sada neprekidno strepiš u ovom strašnom mraku da se ne bi sreo s tim dubokim, ludim očima. 
Mo3/4da to on obilazi noću svoje tragove? - iskrslo ti nenadano sasvim apsurdno pitanje koje si smjesta i odbacio onim istim "pozitivnim razumom" kojim si večeras za večerom ismijavao tetkine okultne anegdote. No bilo je među tim njezinim praznovjernim brbljarijama i nekih mjesta od kojih ti se ko3/4a je3/4ila i tvoj ironički smiješak bio je toliko izvještačen da je to i stara primijetila. 
Priče o smrti, o mrtvacima; mrtvi svećenici koje je smrt zatekla u grijehu pa im se duša muči u purgatoriju dolaze noću u crkvu da slu3/4e sami za sebe mise... "To je istina; pripovijedao je to sada već pokojni Tajitaj, on je jednome od njih i ministrirao". 
Sećaš se sada u krevetu tih priča i hladna te jeza obuzima. Jedno nikako ne razumiješ: kako ovi ljudi, koji u to i vjeruju, ne izlude od straha? Jer eto, kod tebe je to tek reakcija 3/4ivaca, mo3/4da i učinak nekog dalekog straha iz djetinjstva (koje si pročamio u ovom istom mraku koji se turistički zove "sunčana Dalmacija") i bojiš se, panično se bojiš tmine, a stara čvrsto vjeruje da noću hodaju mrtvaci - i usuđuje se usred noći, bez svijeće, odlaziti na tavan da zatvara prozore kad iznenada udari kiša! 
- To mora da su konjski nervi, konjski zdravi nervi... 
Din... diin... diin... diin... Zatim, u kratkoj pauzi, kao da se sat na staroj tvrđavi premjestio s noge na nogu pa drugom nogom br3/4e i odlučnije: dan, dan, dan, dan... i tako do dvanaest. 
Ponoć. 
- Sad će se ugasiti - misliš na onu električnu svjetiljku na ulici i 3/4miriš. "Kad otvorim oči, bit će mrak" ... 
Brojiš satove grčenjem desnog stopala i uz put se sjećaš kako si motrio mršavog zgurenog čelistu s kratkim rukavima i dugim, vrlo dugim prstima na koncertu filharmonije koji je udarao takt isto tako desnim stopalom, i misliš još o mnogim sporednim stvarima - od straha. Strah te je pa se prenavljaš pred samim sobom: ah, što? Ja mogu misliti sada i o svom desnom stopalu ako hoću! A u stvari sav strepiš... i malo, samo malo razmičeš trepavice: "Još gori"... I opet 3/4miriš, "Još gori... još gori... tim gore gorimo... Ja gorim, ti goriš, on gori... Jedan, dva, tri, četiri, pet"... i tvrdoglavo odlučuješ da ne otvaraš oči dok ne nabrojiš pedeset, no nisi još nabrojao ni petnaest kad ti se učinilo da je sada u sobi ipak mrak. Otvorio si oči - gori! 
- Kako je tek bilo onom jadnom dječaku u grobu? 
To se desilo neki dan: djeca su se igrala pred večer na groblju nakon što su zidari ostavili posao. Zidali su novu grobnicu i dječaci se spustili ljestvama unutra da razgledaju taj tajanstveni mrtvački stan. No uto je zazvonila Zdravamarija i oni se u strahu brzo popeše iz grobnice. Ostao posljednji mali dječak Mohuna a oni ugursuzi gore, da bi se s njim našalili, digli mu ljestve, ostavili Mohunu i pobjegli. Pa su kasnije i zaboravili da su ostavili dječaka u grobnici. 
Kasno uveče prošetao se onuda pored groblja jedan ljubavni par (jer to je jedino mjesto za nesmetanu ljubav) i čuju ljubavnici stravičnu viku dječaka iz groba: "Ja sam mali Mohuna! (r)iv sam, u grobu sam! Ne bojte se!" Ljubavnik je bio neustrašiv momak i izvukao maloga Mohunu iz grobnice, gdje bi sigurno preko noći i umro od straha. Već je bio sav pomodrio, nesretnik. 
- Kako je, velim, moralo biti tek nesretnom Mohuni u grobnici, među mrtvacima! - Nastavljaš svoju nemirnu, paničnu misao i uz put pro3/4ivljavaš sve strahote jedne takve noći u grobnici. 
Odbija četvrt. Svjetlo gori. 
Pa se upuštaš sve dalje, sve budnije u misli, kojima nigdje ne vidiš kraja i dolazi ti da vikneš, da zoveš, da se prodereš u mrak: "Vidim vas! Vidim vas!" 
- A što vidiš? Mrak je. Svjetlo se ugasilo, ništa ne vidiš! Ni sebe ne vidiš! Ni svoju ruku ne vidiš pred očima! 
Izgubio si orijentaciju u mraku. Gdje je prozor? Gdje su vrata? Uz koji zid le3/4i krevet? 
Koji zid? Kakav zid? Mrak nema zida. I panično tra3/4iš neku osvijetljenu tačku u tmini, neki sigurni predmet da nasloniš svoj stravični pogled. Niču ti pred očima lica, mnoga lica: evo Toninke sa strašnim zubima-deračima, pantera spremna na skok. Don Toma se smiješi lukavo, cinično, i taj njegov smiješak polako se razvlači u grotesknu grimasu usta, u polo3/4eni broj osam, koji se preobra3/4ava u naočale, a malo ni3/4e crna tačka raste u brčić i oko brčića smiješak... tipični smiješak doktora Kaulia, općinskog liječnika-politikanta, u crnom redingotu, i crnom polucilindru. I mali mršavi magister-apotekar s umjetnim 3/4utim zubima koji mu neprestano ispadaju iz usta. Mučiš se da mu to zubalo dr3/4iš u ustima, no čim magister zine (jer on ima nešto da ka3/4e), zubi mu se prosipaju kao zrnje kukuruza. 
Zatvaraš oči pred tim fizionomijama. No eto, na vrata (koja si zatvorio) ulazi strogi, inkvizitorski pogled maloga fratrića. A malo kasnije, u bunilu prvoga sna, stojiš pred njim kao pred sucem koji te osuđuje na smrt: da budeš 3/4iv zakopan! 
Od straha nastojiš da sve izvrneš u šalu, pa gurkaš intimno fratrića u rame: "Ah, padre Felice, tko bi bio rekao...? Gotovo ste me uplašili! A lijepo su znali svirati na orguljama. Pa na mojoj krizmi, meni biskup "pax tecum", a ja što? - dijete, kratke hlačice, pobo3/4nost u srcu - njemu poljubio palac. Sjedimo u koru s djedom po majci, koji je čitao evanđelje i na velikoj pjevanoj misi. Onda pokojni 3/4upnik Zudenigo: "Dominus vobiscum", a mi svi gromko iz kora: "Et cum grano salis"... i tako je sve bilo religiozno! Pa miris tamjana... Ah ne, gdje su oni naši stari dobri svećenici! A ono, padre Felice, jeste li vi ono ozbiljno...?" Fratrić nijemo sklopi oči u znak potvrde. 
Dakle, osuđen! Odvode te doktor Kauli i apotekar i uz put ti šapću: "Ne bojte se. U grobu ste 3/4iv. Mi imamo veza..." No ne vjeruješ magisteru, njemu ispadaju zubi, čini ti se da la3/4e. 
Zatim igraš karata s liječnikom i apotekarom u grobnici. Ali to i nije grobnica nego neka kajita na trabakulu: mirišu suhe smokve i katran. No, u stvari, i nemaš karata u rukama nego si raširio prste lijeve ruke pa bacaš prste umjesto karata i prepireš se: "Eh, eh, doktore, to je moj palac bastoni! Nemojte krasti moje karte!" No liječnik ne uva3/4ava tvoje prigovore: uzima sa stola tvoj palac, a magister ka3/4iprst i glođu tvoje prste, a kosti pljucaju pod stol, gdje se Li3/4njak i Toninka kolju kao pas i mačka: čuješ kako re3/4e jedno na drugo i kako im hrskaju kosti među zubima. 
Odjednom - pras! - nešto tresne po palubi a Li3/4njak muklo zalaje... 
Slika se raspršila. Kad si otvorio oči, ugledao si svoju sobu prelivenu blijedom mjesečinom. No ono hrskanje kostiju i ono pasje re3/4anje slušaš i dalje uz tihi šum vjetra, i čini ti se da ti čulo sluha i dalje sanja... 
- Ah - da, to je vjetar oborio onaj kamen s ruba terase na ulicu, kamen moga srca... i pas je zalajao... Mjesec sja... 
I dugo još slušaš kako se na ulici psi kolju oko kostiju što su ostale nakon jučerašnje gozbe i kako zloslutno tule u noć i laju na mjesec. 
SUKNJA 
...Dok se juha skuhaaa... dok se juha skuhaaa... Zuzu zuzu zu-zuuu... Mrmlja gospoja Oliva rastreseno komadić uspavanke koju je čula prošle godine prilikom posjeta gospođa od "Javne dobrotvornosti" dječjem zabavištu kod opatica (djeca su je u čast gospođa otpjevala), ali je od svega upamtila samo tih nekoliko kuhinjskih riječi, pa ih sada ponavlja kuhajući ručak i zuzucka po kuhinji kao muha kad uđe u stakleni cilindar petrolejke pa ne zna više iz njega izaći. 
Pljusnula je u lonac komad masne govedine s kostima, dvije glavice luka, četiri pet rajčica, mrkvu, peršin, šaku soli, pa poklopila lonac. Napuhala se u vatru do suza. Vatra je nesigurno planula iz zelenih, dimljivih drva i oprezno liznula po dnu crnoga lonca, kao da ga kuša dugim, boja3/4ljivim jezikom. 
- Tako, - reče suznih očiju. - Ti-ra tata ta-taaa... - i obriše prstima suze, a nos usekne u pregaču. 
Juha se kuha, sad je bila slobodna. Mogla je raditi što je htjela. Mogla se baciti na kanape i čitati "Tajne ruskog carskog dvora" ili, još zamamnije, rastvoriti ormar u spavaonici i u3/4ivati u svom svilenom rublju. Kombinei, gaćice, grudnjaci, noćne košulje, sve je to bilo njeno, ne samo kao vlasništvo, već mnogo intimnije, milije, kao vlastito tijelo, grudi, bokovi, bedra, pa kad je dirala i gladila tu ru3/4ičastu, nje3/4nu, pjenastu svilu, činilo joj se da je neke pa3/4ljive, fine ruke diraju po golom tijelu. I sad je svu pro3/4me milina od same pomisli... 
S nasladom je osjećala svoju slobodu. Sobe, kuhinja, hodnik - mogla je birati, mogla je biti u svakoj od tih prostorija, sama, negledana, nesmetana. I svuda prozori: četiri strane svijeta sa svim svojim zamimljivostima. Raskoš mogučnosti. Mamci. 
Stajala je nasred kuhinje sa svojim omašnim bokovima, neodlučna. Odjednom joj se ogromne grudi nadmu i uzdahnu. Javi se oko nje uporna, zagri3/4ljiva samoća sa svojim opasnim dra3/4ima. Sjedne na kuhinjski sanduk za drva i digne suknju. Pojaviše se bijela, okrugla koljena. Još su se na njima vidjeli sivkasti tragovi olovke, izblijedjela i nečitljiva slova, kao stari natpisi po zidovima, isprani od kiša i vjetrova. Ona umoči palac u usta i uzme brisati tragove. Zatim izvadi iz d3/4epa komadić olovke i zamisli se nad svojim koljenima, kao nad otvorenom bijelom knjigom. 
Misli joj kao laki, hitri oblačići prelaze preko lica i zadahnjuju ga gotovo nekom ljepotom. Ona sanjari kao djevojčica nad šarenim bombonima; ne mo3/4e da se odluči kojeg bi najprije metnula u usta... 
- Ne - zašapće kao da je podlegla napasti. Ne, neću, neću! Nemoj, mišu, neću tebe danas. Ma, uzalulno ti je, rekla sam ti da neću! Ti bi sve rekao mami... - doda s maznim spočitavanjem. 
I doista, neće miša, nego mjesto njega piše iznad koljena na bijeloj glatkoj ko3/4i Toni. 
-Toni! - usklikne uzbuđeno i nasmije se gotovo raskalašno, zavodnički. - Toni, ni-ni-ni, moj mali! - Pokuša ga poljubiti, ali joj zasmeta trbuh, pa poljubac prenese vrhovima prstiju. 
- Onda... - zastane naglo, u3/4asnuta, kao da joj je odjednom netko pljunuo u sreću. Lice joj prekrije mračan oblak tuge. 
- Ah, dušo moja mila! - uzdahne iskreno, do suza. "A zar ti ja nisam vjerna bila", zapjeva u sebi, patnički, bez glasa, puna nesreće, a suze su joj tekle, "zar te nisam ja ljubila"... Ljubav se njena topila u pjesmi šutljivo, nijemo kao šećer u bezbojnoj, mlakoj vodi i ona je ispijala taj sladunjavi, bljutavi napitak uspomena sa samoprijegorom iskusne patnice, kao lijek. Čak i obriše usta s rezignacijom. Pregorjela je. 
- (r)eni se, 3/4eni, ludi mali! Poslije ćeš se kajati... 
To kajanje privija kao melem: manje je sada boli. I opet stoji nad svojom bijelom knjigom u nestašnoj, sretnoj neodlučnosti. Koljena joj opet zaigraju od uzbuđenja: dodirnuo ih je hladni grafitni šiljak olovke, kao da ju je kljucnuo mali, vragolasti kljunić sreće. 
- Mali, mali, bimbilin - govori ona pišući, a ruka joj podrhtava od slasti. - Mali, mali bimbilin... 
Zaklopi oči od prevelikog sjaja. Sve bliješti u njoj od njegove blizine. 
- Vjeko... Vjeko... - dašće vjerno, bezumno. - To još nisam nikome... nikome... Ah... 
Bila je njegova. Prepustila mu se kao stara, osamljena madmoazel, koja je prvi put osjetila ljubav. 
Da, ljubav. Čemu to ironizirati? Nije ona nipošto bila stara; svega pred par godina prevalila je četrdesetu sa suzama u očima, a još je manje bila madmoazel. Imala je gospoja Oliva svoga malog, ćelavog načelnika dolje ispod sebe, to jest u prvom katu, u prostorijama općinske oprave. Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti te ćemo, više iz obzira prema gospoji Olivi, priklopiti u njegova čast samo to da je bio veliki ljubitelj dobre juhe i masne kuhane govedine, koju mu je gospoja, eto, upravo i spremala za ručak. 
Djece joj načelnik nije mogao dati, ili ih ona nije mogla primiti, što je, uostalom, svejedno kad se ka3/4e da djece nisu imali. Stan su uzeli u općinskoj zgradi zbog ugleda. To jest, općinska je zgrada imala sva četiri zida slobodna, što joj je davalo u neku ruku izgled samostalnosti i neovisnosti, a načelnik je imao svoju vlastitu kuću u zabačenoj uličici "bez sunca i pogleda na svijet", pa je gospoja Oliva dobivala napadaje i gušila se dok se nisu preselili ovamo: njoj je bio neophodno potreban za zdravlje upravo taj "pogled na svijet". I sada je imala: sa četiri prozora pucao joj je pogled na sve četiri strane svijeta. Tako je bila okru3/4ena sa svih strana zanimljivostima 3/4ivota našeg malog mjesta, pa je mogla birati šta je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor. A svaki je od njih imao svojih osobitih i, ako dopustite, neodoljivih dra3/4i. Ali ipak onaj što je gledao na mali i posve zanemareni prolaz s dvije strane i nimalo zanimljive kućice, što su se stisle jedna uz drugu kao dvije starice, a sve od respekta pred nadmoćnim gospodstvom općine, taj je prozor predstavljao za gospoju Olivu onu strašnu napast, koja ju je, doduše, napajala bla3/4enstvom, ali, naravno, i očajem. Tu u jednoj od onih kućica bila je odnedavno otvorena nova brijačnica vrlo privlačne unutrašnjosti, u kojoj su dva velika brijačka ogledala optimistički vedro gledala na mušterije i uslu3/4no im nudila sliku njihove neizrecivo drage i zanimljive osobe. Pred tim su se ogledalima po cijeli dan vrzmali mladići, istiskivali prištiće, začešljavali kosu, kreveljili se i pravili majmunske grimase, a sve od obilja vremena i obijesne veselosti; čak bi se s odraslom va3/4ooošću dali sapunati i brijati onih dvadesetak 3/4ućkastih dlačica, što su im samosvjesno počele izbijati po licu. 
Gospoja Oliva je, dakako, dr3/4ala pritvorene kapke toga prozora, tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijačnice. Svi oni "njeni" mladići, i Toni i Vjeko i miš i bimbilin, i koke, mike, mikelin, svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu, meketavu, jareću mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali neštedimice svoje nedozrele muške glasove i svoje gipke, neukroćene pokrete i budili gore u gospoji Olivi, iza onih pritvorenih perzijana, čudnu 3/4ensku če3/4nju. 
Ljubav? A zašto ne i ljubav ako ostanemo u granicama pristojnosti i u plavoj mjesečevoj fantaziji? Da, ali to je samo tanka, ljeskava površina fantazije, taj au clair de lune, sjetna aleja, posuta uzdasima i strogo omeđena odricanjima, kako je sama gospoja Oliva htjela sebi prikazati svoj nemir. A dolje, u dubini, u mraku, gdje ne dopire mjesečeva zraka ni nujni zov zrikavaca, u tamnom i nijemom izgaranju bića, bilo je to nešto vrlo burno i zamršeno kao groznica. Upalilo ju je nešto jednog dana (a što i kojeg dana?) i krenulo je iz stanja mirne kućne marljivosti i razbudilo u njoj neku čudnu radoznalost. Prozori su joj postali neodoljivi mamci, kao rupe na zavjesi koja joj je prikrivala svijet, i svaki glas s ulice, svaki štropot, pa čak i zvonka magareća potkovica na pločniku počela ju je neodoljivo privlačiti k tim otvorima u svijet. Činilo joj se da se oko svakog tog zvuka odvijaju neka nova, neviđena zbivanja i da će se pred njom, čak i zbog nje, samo zbog nje, odigrati nešto neobično i potresno, kao u kazalištu. 
Eto, mladići. Nemirni, grlati nasmijani, kao da su sami stvorili ovaj svijet, pa gaze po njemu slobodno, kao po svomu. Pronose svoje sna3/4ne vratove, pleća, razgaljene ruke, noge; muškost igra u njima, mlada, škakljiva, stidljiva. Mamini sinovi! 
Gleda ih gospoja Oliva iza perzijana materinski nevino i bijelo, kroz velove prve pričesti, u dahu svibanjskog cvijeća, što miriše po crkvama u slavu bezgrešne i čiste djevice. Djevičanski miluje očima te drage mlade glave, iz kojih prska smijeh kao voda iz vodoskoka, a u mlazovima njihova smijeha prelamaju se i pletu šarene i neobjašnjive duge njenih 3/4elja bez jasnih granica između pojedinih, posebnih če3/4nja. Naslućuje raznobojno i nemirno svjetlucanje u sebi, strašno pla3/4enje i šuljanje čudnih osjećanja, nestalno, neodlučno, ali nametljivo bojenje slika i glasova u sasvim određen, zamaman i strašan smisao, i već je osjećala gvalju 3/4arke če3/4nje u grlu i strah od slatkog, zagušljivog grijeha, ali onda se odjednom opet sve preokrenulo, kao u fantastičnom šarenilu kaleidoskopa, i zavilo u sigurnu i čistu bjelinu materinstva. 
Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladićima. Pratila je zadivljenim i bri3/4nim okom njihove budalaštine, bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladošću i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka. Mali, zbunjeni, kao pilići kad naiđu na 3/4iva kukca, pa ga gledaju prestrašeno i pijuču za mamom da im objasni to čudo. 
Čudovišta u suknjama, što razbludno miču svojim oblinama pred očima mladića i šire oko sebe sladunjave i zamamne mirise, te se mladiću pamet smuti pa zaglavinja, jadan, kao pijani pjetlić, splete se i padne u mračno krilo mekane i ljigave 3/4ivotinje, što ga svega ispije svojim po3/4udnim sisaljkama, kao hobotooica. To su za gospoju Olivu bile 3/4ene - monstrumi u suknjama. Nešto lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i šarene odjeće, kao lukave 3/4ivotinje i otrovno cvijeće. 
S u3/4ivanjem je gledala iz svoga zaklona na prozoru kako vjetar di3/4e suknje 3/4enama, kako bezobzirno i obijesno, muški smiono, vitla vjetar tim zavjesama tobo3/4njega stida, a one, kreposne zaprepaštene, skupljaju u panici svoje jedrilje kao lađe u oluji. Otkriva se to toliko skrivano, golo tajanstvo kao nešto podmuklo i sramno; podlo, kao zasjeda. Dovoljan je, eto, jedan zamah vjetra da se otkrije cijela ta koketna parada. A što je ispod? - 3/4alostan i smiješan gad i stid 3/4ensketine... Oh, bo3/4e pomozi! 
Gospoja je Oliva s pobo3/4nim strahom potajno prezirala to djelo Bo3/4je u suknji, ali oprezno je ostavljala stvoritelju mogućnost da popravi i dotjera taj posao. Sebe je, dakako, isključivala iz svoga prezira. Ona je sebi dala to pravo; ona je bila nešto drugo. Njena čistoća i uzvišene misli čvrsto su je štitile od izjednačenja. Ona se okru3/4ila visokim i sigurnim bedemom prezira, pa je unutra uredila svoje svetište i polo3/4ila svoj mali raj na gola bijela koljena. Tu je krila svoj tajni ali čisti odred od očiju cijeloga svijeta. Bog vidi i sudi. Ona je bila nevina. 
Iz sanjarenja je trgne kreketav, surov glas sa ulice. Ona prestrašeno spusti haljinu, kao djevojčica od dvanaest godina zatečena kako sa zanimanjem gleda svoje duge, tanke noge. 
- Ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene! - vikao je glas na ulici. 
Gospoja Oliva potrči k prozoru da joj ne bi, zaboga, što izmaklo od najavljenog događaja, pa namjesti perzijane kako bi nesmetano mogla motriti... 
- (c)to je, Lintro? (c)to se prodaje? - upita 3/4ivahnim glasom punačka mlada 3/4ena, jako utegnuta u struku, pa su joj oblici izazovno iskočili na sve četiri strane. Bila je u crnini. Udovica. 
Lintro, i ne pogledavši udovicu, omota brk oko ka3/4iprsta i stane smiješno iznenađen pa zakrekeće u stihu: 
Ne prodaje se 
nego daje! 
Daju l' 3/4ene - 
evo mene! 
i hop! - vještim zamahom štapa digne suknju udovici visoko, do trbuha. Ona vrisne u3/4asnuto, kao da joj je zmija sunula pod suknju, i odskoči nazad, a suknja srdito padne i pokrije smjerno udovičine noge. 
Gospoja Oliva osjeti 3/4marke sreće po bedrima od u3/4ivanja u sigurnosti. I nasmija se. 
Mande Prkelina - 
suknja do kolina, 
digni zeru više, 
da Lintro ne uzdiše. 
Stajao je nasred ulice na svoje dvije jadne, iskrivljene noge, a koljena su mu se bratski naslanjala jedno na drugo, oba hroma i nemoćna; štap je ispru3/4io preda se kao konjanik sablju kad ide na juriš. 
- Vra3/4ji Lintro! - smijala se udovica, osjećajući se počašćena. - Star si, a još si lud! 
- Ko je lud, pljuni mu na ćud! E, je li tako, crna dlako? - obrati se publici uokolo po prozorima, namigujući brkom. Udovica je tek sada pocrvenjela, osjetivši se sama pred svim tim nasmijanim svijetom. 
Ja sam taki, 
a ti taka, 
svakog resi 
svoja dlaka.s 
Spusti štap i noge mu dva-tri puta lako klecnu, kao po nekom utvrđenom postupku za početak kretanja, a zatim se i pokrenu, sporo i teško, kao poluge lokomotive. 
- Kuda sti3/4em, suknje di3/4em... - vikne još na odlasku razmetljivo-bećarski, k'o lola i bekrija, visoko zamahnuvši štapom, svojim trijumfalnim i slavnim oru3/4jem, kome ima zahvaliti sav svoj ugled. 
Krene. (c)ala se završila i on pokuša uzeti poslovan izgled. Stane iz svega glasa izvikivati robu što je upravo stigla s bracerom, objavljivati kupcima njenu izvrsnu kakvoću i upravo smiješno nisku cijenu (on se i smijao pri tom!), pozivati na hitnu kupnju, prijetiti nestankom robe, poskupljenjem, odlaskom broda, propašću, smrću... Njegovo je vikanje kru3/4ilo gradom kao alarm pred katastrofu, kao vatreni poziv osvjedočenog filantropa i zabrinutog proroka. Kao glas vapijućeg, prodiralo je u svaku uličicu, u svaki kutak, razlijegalo se nad gradom, jezivo i kobno, kao objava sudnjega dana: budilo, drmalo tromu volju kupaca, šibalo lijenost i nehaj. 
Korača Lintro odva3/4no i viče za pet dinara, deset krumpira i mjericu ulja, a noge mu usrdno slu3/4e: grabe u prostor zdesna i slijeva, kao da kose pred sobom brazdu kretanja, a on sam uspravio se gordo kao na konju i ispru3/4io ruku na štapu kao da prite3/4e uzde i usporava nepotrebnu hitnju. 
- Ljudi, 3/4ene - zariče na uglu (ugao dijeli glas na dvije ulice) - čujte anđela mene! U Vele, na braceri, svakog blaga bo3/4jeg! Kupusa, sira, ulja i krumpira, lipih kako sam ja lip, bilih kako sam ja bil! Roba fina, mala cina. Idite i vidite. Robe je malo ostalo, kad je ne bude više, pritegni kaiše! Za u3/4inu slanu skušu, za večeru krst za dušu! Kaplju ulja daj na blitvu, da ti ne zvone na molitvu. I ne slušaj 3/4enu ludu, ne govorim ti zaludu! Sutra Vela putuje za Far. (r)uri, juri, uzmi, kupi, ne budi tovar! 
- A ovo ti viče Lintro, ravne noge, a kriva koljena, od boga stvorena - doda na koncu kao neku vrstu garancije za vjerodostojnost onoga što je prije vikao. 
Luta njegov glas krivim uličicama kao ukleti zov bijede i rastu3/4i gospoju Olivu. "Jadni Liatro", uzdahne sa simpatijom. 
Ona nije voljela starce. U njima je gledala nešto sebično i pro3/4drljivo, nešto 3/4ivotinjski bezobzirno u njegovanju svojih neshvatljivih i opakih navika. 
Sama se o tome uvjerila kao predsjednica "Društva javne dobrotvornosti", koje je upravljalo gradskom ubo3/4nicom. Tamo su bile svega dvije tihe starice. Jedna je još za 3/4ivota poklonila sav svoj imutak samostanu i sada je u neprekidnoj molitvi i potpunoj gluhoći čekala samo duhovnu nagradu za prinesenu 3/4rtvu. Prava svetica. Druga, bivša prosjakinja, skupljala je krpice i šivala haljinice za kćerkicu, koju je očekivala da će joj se roditi svake godine poslije jematve, pa je svakoga plačući molila da joj pokloni napršnjak, jer kako će, jadna, šivati bez napršnjaka... (r)ivjela je tiho u svom kutu, šivala krpice pjevušeći svojoj budućoj kčerkici nina nani i smiješila se sretno. 
Ali onih pet-šest goropadnih, zlih staraca! ... Gospoja ih se Oliva naprosto plašila. Neprestano su nešto tra3/4ili, bunili se, protestirali! Jedan je, na primjer, zahtijevao da mu se svakog dana daje sedam suhih šljiva, zbog stolice! I to baš šljiva, za suhe smokve nije htio ni da čuje! Drugi je opet 3/4vakao zelene borove iglice (jer da to čisti krv), a mokrio je po sobi "zbog zdravlja", htio je da 3/4ivi "prirodno" kao i 3/4ivotinje u štalama, koje su upravo zbog toga i zdrave. Jedan je opet sakupljao sve na što je nailazio, kakve god prljave otpatke i zarđale stvari (tko zna zašto mu to mo3/4e jednom slu3/4iti?), pa je kod sebe napravio skladište kojekakvog smeća. Prava pokora, bo3/4e oslobodi! Sama nije znala šta da radi "Javna dobrotvornost" s tim starim čudovištima? Konačno, i milosrđe ima svojih granica! 
Doista, starci su kao kazna bo3/4ja. Gdje god se nađu, smetaju. I odmah počnu razvijati svoju štetnu djelatnost, kao po nekoj du3/4nosti; oni neće da im se ka3/4e da su se ulijenili u starosti, hoće da zarade svoj kruh. Zavuku se tvrdoglavo u svoje navike, kao u neke duboke rupe, i nitko ih više nije kadar izmamiti napolje, nego i umiru tamo unutra, nezadovoljni i posvađani s cijelim svijetom. 
Svaki put kad je posjećivala ubo3/4nicu, gospoja je Oliva ulazila sa strepnjom u ono krilo bivše austrijske tvrđave "Gospina baterija", gdje su 3/4ivjeli starci. Tko zna što oni smišljaju u svojim opakim i sebičnim glavama? Onaj, na primjer, od sedam suhih šljiva mogao bi i ubiti, kad jednoga dana ne bi imao stolice... 
Gospoja se Oliva zgrozi od gađenja... 
Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti, ovdje visoko, u tvrđavi njena doma, mu3/4a, ugleda... Ona je izvan dohvata, ona je uzvišena, čista... 
Glavno, ona ga se ne boji, kao što se boji onih staraca... Ima na njemu nešto čisto i svečano, nešto sveto. Doista, kojiput joj se učini drevnim svecem što ka3/4njava 3/4ensku oholost, kao sveti Ivan Krstitelj. Vuče se 3/4ivahno po svijetu, prionivši smjerno na sebe pokoru svoje hromosti, i štapom šiba nemilosrdno 3/4ensku pokvarenost. Ne tuče, nego razotkriva, razgolićuje la3/4nu svetinju i pokazuje svijetu što je sram i stid. Kuda sti3/4e, suknje di3/4e! Kao vjetar, pravedan i čist! 
On je nosio u sebi nešto od njena prezira. Ona se već više puta pozabavila mišlju kako bi ukrotila u sebi svoje dostojanstvo, koje je tako oštro dijeli od njega, i privukla Lintra k sebi, u neku vrstu svetog moralnog saveza. Osjetila je najprije neodoljivu 3/4elju da na njemu izvrši čin milosrđa: to bi bio prvi dodir koji bi ga vezao uz nju zahvalnošću... 
I doista, počela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja, kao o djetetu bez budućnosti. Taj veseli starčić razbuktao je u njoj 3/4ar dobročinstva, a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima, kojima kasnije pokoljenja di3/4u spomenike, ako ne u kamenu i bronzi, a ono u sjećanju, što je kojiput i trajnije od bronze i kamena, ona je, u svojstvu predsjednice, postavila odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubo3/4nicu bez uobičajenih formalnosti. Tu je, dakako, naišla na otpor gospođa iz odbora, koje su potegnule pitanje Lintrove zavičajne općine, krsnoga lista, pa čak i samoga identiteta. 
On je bio došljak, vlaj, negdje tamo iz tu3/4ne sinjske krajine, a dolutao je ovamo prosjačeći, pa se od bogalja-prosjaka razvio, zahvaljujući svojoj veseloj prirodi, u instituciju usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih preprodavača. Od osobnih dokumenata, toliko potrebnih građaninu našega stoljeća, on je posjedovao jedino svoj popularni i, u neku ruku, pjesnički nadimak Lintro. Tako su ga nazvali u djetinjstvu zbog hromosti, i osim toga jednog podatka ništa više o sebi nije upamtio; on je bio samo Lintro i mislio je da će mu to ime dostajati do smrti. 
Međutim, nije dostajalo... Gospođe su se 3/4estoko usprotivile zahtjevu predsjednice braneći ogorčeno stavak društvenih pravila, u kome izričito stoji... 
No sada je i gospoju Olivu spopao sveti bijes milosrđa. Raspaljena sasvim osobitom, gotovo materinskom brigom o "onom jadniku", ona visoko digne ka3/4iprst i izgovori zlogukim glasom sibile: "Bog će vas kazniti!" 
Učinilo se prestrašenim gospođama da se u tom času dogodilo nešto u sobi, da je nešto prhnulo u zraku nad njihovim glavama, kao da se sam prst bo3/4ji maknuo iz svog veličanstvenog mira i spustio se među njih da kazni njihovu okrutnost. One su odjednom popustile. (c)taviše, po3/4urile su se da priznaju svoju tvrdoglavost i da se pokaju. 
Tako je gospoja Oliva pobijedila i strpala Lintra u ubo3/4nicu. Ne ka3/4emo uzalud "strpala", jer je u tom nastojanju bilo i nešto nalik policijskoj mudrosti, što su gospođe, kako su bile domišljate, donekle i nanjušile. 
- Jeste li vidjele, moje gospođe, koja je to vještica? - govorile su gospođe poslije ove burne sjednice. - Govorite vi što hoćete, ali ona, bo3/4e mi prosti, ima nešto od vještice. Jeste li čule kako je nešto preletjelo preko sobe, kad je rekla da će nas bog kazniti? Umalo što se nije i svijeća ugasila... 
- Ma da je meni samo znati zašto se ona tako zauzima? ... 
- Gospođo moja, ja vam se čudim što pitate... Boji se da joj on ne digne suknju! 
- Pak što da joj digne? I ona je 3/4ena "ispod", kao i druge... Kad smo gole, sve smo jednake - doda gospođa, sebi za utjehu. 
- Jest, gospođo. Ali, ako je vještica? ... 
Naklapanja. Praznovjerne bablje priče. Ništa one nisu shvatile. A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaćenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti čuvala svoju tajnu. 
Sad je bila mirna. Lintro u ubo3/4nici, a djelo milosrđa pred licem bo3/4jim! Noge joj zadrhtaše od silnog zadovoljstva i koljena joj se razdragano poljubiše od osjećanja sigurnosti, kao sretni ortaci u tajanstvenom poslu. Osjetiše golu intimnost svoga stidnog zanimanja, kao aptisti iza zavjese, i upustiše se u sasvim nesputane i čak lascivne dodire. Ona osjeti burne orgije riječi po svojim golim nogama, golicanje i kikot mladića. Morala je 3/4estoko stiskati bedra, da bi obuzdala 3/4marke sreće što su joj u bijesnim valovima plavili tijelo. 
Bila je sada slobodna. Mazila je svoju slobodu kao mačkicu, šaputala joj, kupala se u njoj kao u toplom mlijeku. I sve je bilo milo, toplo, meko, Mike, Koke, Mikelin! Bimbilin mali, ludi, smije se pod prozorom, a eto ga sad na koljenu, na bedru, mazi se, krije se, škaklji, oh!... Gdje si, gdje si, mali, mali, Bimbilin, curica mamina? 
Glasovi mladića vrve na ulici, bruje, grgolje mutirajući, prosipaju se kao orasi. A posvuda tu3/4no vise suknje i šušte neutješno, udovički osamljene, nezanimljive. Zastave su spuštene i jedra skupljena: ne jedre ohole galije. Miču se šutke na krakovima, kao smiješni dvonogi kukci. Nema vjetra... ha, ha, ha... Likuje gospoja Oliva. 
Ne prolama se više po uglovima: "Ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene! Kuda sti3/4em, suknje di3/4em! "Vihor je prošao. Sad je mir. Sad mo3/4e i sama bez strepnje izaći na ulicu sa svojom tajnom pod naborima zavjese... Lintro je spustio štap u ubo3/4nicu, zabio ga u zemlju i dr3/4i se njega kao nepomične, čvrste osovine oko koje se svijet okreće; učvrstio se u sigurnosti, do smrti. 
Lintro je zabio štap u zemlju, podupro njime bradu i sluša bez zanimanja buntovne razgovore staraca. Svejedno mu je što oni govore. Njega su tu ugurali protekcijom. Rekli su mu da nema pravo na ubo3/4nicu, no ipak, pošto se gospoja Oliva tako zauzela, primaju ga, ali... Da, sad je tu, i ne bi se htio zamjeriti. 
Slabo jest, to je istina; malo graha o podne, dva lista blitve uveče, ujutro tri suhe smokve i zalogaj kruha... Da, tako je, zato je i naopako. Kakvih je on riba pojeo kad je zarađivao, pa ovnujskih glava, krumpira, bakalara! Ali i zrno graha i list blitve sigurni su tu kao dan i sunce na nebu. Kad svane, on ima dan pred sobom, utvrđen kao program svečanosti, sa svim tačkama, i sve se odvija redom, tačno i sigurno, a svaku tačku očekuje s interesom kao novost, čak i s radošću. A koji put ima i iznenađenja, kupusa i krumpira, leće s kostima, a za Uskrs bila je i juha i noge od ovna. 
Njegove noge sada miruju. Počivaju u hladovini, nemoćne, zaslu3/4ne, kao stari, vjerni konj nekog glasovitog vojvode. Nad njima vjetar sanjivo šumi u borovima, kao da im svakim dahom odaje priznanje za sve prevaljene prostore, kao da im cjeluje umorna koljena, što su se uzaludno nahodala po tom svijetu ludom i nesmiljenom, i sada su skromno i ponizno ušla pod okrilje sna i odmora, kao u tiho predvorje smrti. Tu im je krov i odmor i komad prosjačkoga kruha, bez vike i komedije, bez lakrdijaštva i prebijanja od ugla do ugla "ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene"... 
Ali što je bilo potrebno gospoji Olivi da jednog dana bane u taj mir? (c)to joj je trebalo da izaziva to jadno zadovoljstvo, ponizno prostrto u prašini pred njenim moćnim nogama, previjajući se od zahvalnosti? 
Starci su se grijali u zaklonu iza vanjskog bedema tvrđave na slabom zimskom suncu, ohlađenom od kiša i hladnih sjevernih vjetrova, i naklapali svoje tu3/4ne i uzaludne razgovore o svim zlima kojima su izlo3/4eni tu u ubo3/4nici. 
- Da je meni samo sedam 'iljada, išao bi' ja u Ameriku, pak zbogom lipa naša! 
- Sedam 'iljada? Nemaš ni sedam šljiva za, recimo, ljudski poć od sebe... 
- Ma govorim, kad bi' imao... 
- Eh, kad bi imao! Kad bi' ja imao samo adresu od ćere u Americi!... 
- A zašto ti ona ne pošalje štogod? Govoriš da je bogata... 
- Kad su joj bratova dica pisala da sam ja umro, pak šalje njima. 
- A tebi krst za dušu! - reče Lintro, gotovo podrugljivo. 
- Poslala je ona njima, moj Lintro, meni za sprovod; i to su mi ukrali. I krst za dušu su mi ukrali. 
- (c)alju i drugi Amerikanci za ovo naše ubo3/4ište, pak sve popapaju one šjore gospoje od Dobrotvornosti. 
- E, da. Jerbo smo mi prostaci. (c)to će nama dolari i fina roba i postole "ameriken šu" s potplatima od gume? 
- Neka mi dadu što je moje, pak ću ja znati što će mi! 
- Roge će ti dat! One s tim pokrivaju svoju šporkicu... 
- Pa kad im se one suknje u3/4e3/4u... 
- To zna Lintro, on im di3/4e suknje... Kako ono, Lintro: "Kada stignem, suknju dignem?" 
Nastalo je malo, pakosno veselje: otkrili su tačku svoje cinične, muške nadmoći, i u3/4ivali su u njoj. Tresli su se i kašljali od smijeha, kao da ih je odjednom zahvatilo neko obijesno ludilo, pa ih zakovitlalo, kao što vjetar kovitla mrtvo jesenje lišće i di3/4e ga visoko u zrak, u bezbri3/4nost i mladost, da zatreperi još jednom prije smrti na suncu, prema plavom vedrom nebu, kao za šalu. 
Lintro se nije smijao. On je jedini opazio gospoju Olivu kako im prilazi, puna neke svečane prijaznosti, kao da prilazi dječjoj igri, s darovima dobrote na licu. Starci su još kikotali kad ju je on pozdravio, gotovo bez glasa ponizno. Nastao odjednom muk i tišina, kao da je učiteljica ušla u razred. 
To su bili dobri znakovi, koji su ohrabrili gospoju Olivu. Ona je s tremom dolazila ovamo, kao da se upušta u neku neizbje3/4ivu pustolovinu. Pratila ju je, doduše, upraviteljica ubo3/4nice, mršava i stroga opatica, koje su se starci bojali, ali za njenu vrstu straha upraviteljica joj nije bila ni od kakve pomoći. Odlučila se napokon da dođe vidjeti mirnog, šutljivog, spašenog Lintra (kako ju je izvijestila upraviteljica), da vidi vlastitim očima to čudo svoga milosrđa i da primi sama njegovu zahvalnost kao nagradu za svoje djelo. 
To su sve bili "javni" razlozi njena dolaska, to jest razlozi koje je smjela nanesti a da se ne izlo3/4i te3/4em ogovaranju, nego da je proglase oholom i samoljubivom, kakvom su je, uostalom, i smatrali. Ali kad je prilazila, 3/4marci su je podilazili od nogu pa naviše, gdje su se slijevali u jednu strašnu matičnu struju što je rušila u njoj svaki razuman otpor i gurala je, vukla ovamo, kao što neke ljude privlače mračne dubine i ponori. Ona je znala da dolazi izazivati sudbinu, i to joj je pru3/4alo onu suludu nasladu kojom se opijaju svi pustolovi kad polaze u nepoznato. 
Pribli3/4avala se Lintru kao što krotitelj prvi put prilazi ukroćenoj zvijeri. Smiješila mu se laskavim osmijehom, koji mu je još iz daljine pru3/4ala kao mito za očekivanu krotkost i poštovanje s njegove strane. Ona je 3/4eljela sporazum i mir gotovo (eto, čak!) i na bazi ravnopravnosti; ona je pošteno ulo3/4ila svoj udio: odrekla se pravde zbog milosrđa, ona se 3/4rtvovala, te je sada s pravom očekivala Lintrovo priznanje. Priznanje svoje sigurnosti, svoga imuniteta u njegovom "ka3/4njivom prostoru", na dohvatu njegova štapa; htjela je da se utvrdi ta njena prednost, da se zna da je ona jedina, jedina, nepovrediva i odabrana! Ona, između svih 3/4ena, uzvišena! 
Lintro je sve to shvatio kao dobro raspolo3/4enje zaštitnice, gospoje Olive; kao lijep dan i radost što još sunce grije, iako se godina primiče kraju, pa nije ni sam htio da bude natmuren i zagonetno miran. Htio je, naprotiv, da poka3/4e gospoji Olivi svoje zadovoljstvo što je u ubo3/4nici, gdje je napokon našao sreću, da iska3/4e svoju radost što vidi nju, zaštitnicu, jednom riječi, htio je da se poka3/4e sa svim svojim nekadašnjim svojstvima veseljaka i starog vjetrogonje, da ne bi gospoja mo3/4da pomislila kako je on tu nezadovoljan i neveseo, kako se izmijenio, oronuo i izjednačio s ovim zagri3/4ljivim i svadljivim starcima. Zato đipne na noge pred gospojom Olivom, čak i preko svojih snaga, te se umalo nije i srušio zbog pretjerane 3/4ustrine. No svojim čarobnim štapom on začas pronađe onu sumnjivu tačku svoje labave ravnote3/4e, kojom ga je obdario 3/4ivot, i svlada je s lakoćom kao da je otjerao komarca. Noge su mu, mada s vidljivim naporom, izdr3/4ale taj stari statički trik, kojim je ponekad izvodio fizikalna čudesa, kao muha što hoda po plafonu. On stane pred gospoju Olivu kao "najbistriji dječak" pred kraljicu-majku, da uzveliča njen milostivi posjet sirotišta, te uzme izvoditi nekakav improvizirani smušeni program, ako se programom mo3/4e nazvati suludo naklapanje Lintrovo, a sve u rimama, o srcu i duši (napregni uši), o krilu i Okrilju (svi ga sveci blagosivlju) i kako se tu blago 3/4ivi, hvala bogu i gospoji Olivi... 
Starci su se smijali u šaku: očekivali su na koncu Lintrovu bravuru, No gospoja je Oliva s blagonaklonom ozbiljnošću slušala Lintrovo besmisleno naklapanje, i osjećala se počašćenom. Ona je, štaviše, trijumfirala u sebi gledajući ga kako se napre3/4e da je odlikuje i uzveliča, pa je svakiput kad bi je spomenuo ili makar aludirao na nju, lako kimnula glavom u znak odobravanja i zadovoljstva. 
To je Lintra toliko obezobrazilo te je postao sasvim neumjeren. Stao je mljeti koješta, potpuno nesuvislo, kao da je poludio. Nizao je neke čudne, izmišljene riječi bez ikakva smisla, jer sad je već htio i nasmijati gospoju Olivu; počelo ga je zabrinjavati njeno svečano lice (nije znao srdi li se ona), pa s vrlo izrazitom gestikulacijom završi svoj program nekom šaljivom pjesmicom o Mari i Jeli, koju je ončas improvizirao. To jest, kako su se Mare i Jele s momcima splele, pa kako se usrdno pletu, ne vide tetu... a teta sa štapom doleti, pa hop! - po Mari i Jeli o3/4e3/4i, opleti... I kako se razmahao 3/4ivo, kao da se ponovo uhodao u svoj stari, lakrdijaški stil, kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbri3/4nog uličnog 3/4ivota "ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene, kuda sti3/4em suknje di3/4em!", i doista poleti negov štap gospoji Olivi pod suknju i di3/4e je visoko, do grla! 
Gospoja je Oliva bila još toliko prisebna da je pala na ispru3/4ene ruke upraviteljičine, i zatim se onesvijestila. 
Starcima je zapeo smijeh u grlu! Lintrova je bravura bila vratolomna, Oni su istog časa vidjeli da prisustvuju njegovoj katastrofi. Gledali su ga kao čovjeka koji je pao s kruništa tvrđave i razmrskao se tu kod njihovih nogu... 
A on sam spustio polako štap na zemlju, kao neki bojovni mač kojim je upravo probio a3/4daju, pa se, kao slučajni heroj, zagledao u nedoumici, u onesviještenu gospoju Olivu nikako ne shvaćajući strahotu svoga čina, Pak što? Kuda sti3/4em, suknje di3/4em... Zar je u tome neka uvreda? Ne, nikako nije shvaćao... 
Gospoja Oliva nije više izlazila iz kuće. Bila je osramoćena, izjednačena, uništena. Mrtva. I htjela je umrijeti. Ali prije smrti htjela se još naslađivati djelovanjem kazne... 
Ponovo je slušala Lintrov glas po ulicama "ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene", ali glas smalaksao i izgubljen, kao potamnjeli glas glumca koji se zauvijek oprašta od publike. Ona je pratila sa zadovoljstvom to tiho umiranje kako kru3/4i po gradu, bez kruha i krova, kao da vapije i tra3/4i pod hladnim zimskim nebom malo, toplo mjesto, gdje bi se konačno smirilo i izdahnulo. To je bila jedina satisfakcija koju je mogla dobiti za svoje crno razočaranje i jadna naknada za izgubljeno slatko sanjarenje nad svojim golim koljenima. 
Nitko nije znao što je ona izgubila. Tajnu je sačuvala, a izgubila je sve. Taj ju je glas samo sjećao nekadašnje sreće. A bilo je nešto slatko u toj pustoj, samotnoj, hladnoj tuzi kad bi se kroz zimski zrak i ledeni vjetar javio Lintrov glas iz daljine. Kao glas prošlosti i slatkih uspomena... 
No i taj je glas utihnuo jednoga dana; Lintro se više nije javljao. Kad su zapuhale strašne zimske bure nekoliko dana redom te su se i vode smrzavale i padale mrtve ptice od studeni i 3/4eđi, našli su jednog jutra Lintra u zaklonu iza tvrđavnog zida, nedaleko od onog mjesta gdje je gospoji Olivi digao suknju, ukočena i mrtva, Zakopao se u suhe borove iglice, da bi se zaštitio od ledenog vjetra što je urlao tih noći nad gradom, i tu se skvrčio i umro. 
Našli su ga starci iz ubo3/4nice, koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. A sprovod, koji je išao na trošak "Javne dobrotvornosti", bio je ogroman i svečan, s mnoštvom vijenaca od palminih grana i kr3/4ljavog zimskog cvijeća bez mirisa. To je bio znak zahvalnosti udovica i 3/4ena za pokojnikovu veselost. I načelnik se htio za nešto odu3/4iti, pa je odredio, uz prigodnu šalu, da u sprovodu svira općinska limena glazba vesele koračnice, koje bi sigurno i pokojnik 3/4elio da su ga mogli pitati. 
Gospoja je Oliva gledala sprovod iza pritvorenih perzijana i plakala. Na crnom poklopcu mrtvačkog sanduka le3/4ao je stari Lintrov štap simbolično i tu3/4no, sam i napušten, kao sirota; tako djeluje sirotinjski i osamljeno, simbolično i tu3/4no osedlan konj u pogrebnoj povorci svoga gospodara. Gospoja se Oliva gušila u plaču. Za sandukom su išle suknje, kao udovice. To nepregledno mnoštvo ucviljenih nabora odmahivalo je tu3/4no posljednje pozdrave... I gospoja Oliva posegne za svojom suknjom i odmahne za pokojnikom: "Zbogom, zbogom, jadni Lintro"... 
Sve je bilo mrtvo. I pusto. (r)eljela je Lintrov štap, i dali su joj ga. Ona ga je pobo3/4no okitila vrpcama i cvijećem i čuvala ga kao moći svečeve u ormaru, među svojim svilenim rubljem. 
Noći su zimske beskrajne i mračne, u njima vjetrovi urliču i kiše pljušte, a sna nema dovoljno za cijelu dugu noć, pa se često činilo gospoji Olivi da kroz huku vjetra čuje glas "ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene!" i pokrivala se preko glave od straha, Ali glas se jednako javljao i pod pokrivačem... "čujte anđela, anđela, anđela"... Otvarao se ormar sa škripom, a iz njega izlazio Lintrov štap i hodao bučno po kući, kao da tra3/4i vrata u mraku: odazivao se vjerno glasa svoga gospodara... 
Gospoja je Oliva budila mu3/4a i silila ga da osluškuje; on je čuo samo vjetar i kišu i govorio joj da je luda, pa je spavao dalje bez briga i straha, i opet je ostavljao samu. Ona ga je mrzila. 
Dala je odslu3/4iti bezbrojne mise za upokoj Lintrove duše, a sama se bacila na još neviđenu pobo3/4nost i milosrdna djela, te su je već u gradu smatrali sveticom. 
Ali glas se jednako javljao: 
...Čujte anđela, anđela, anđela, anđela... i tako svu noć. 
"A mo3/4da je on doista sada anđeo?" - sine joj jedne noći misao i ukoči je od strave. Osjećala je već ognjene štapove kako je šibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu dušu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem, obasjana sjajem nebeskim. 
PRAH 
Ah, pozna ga, pozna ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne piše u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau-Kiu, Kiu-(c)iu, (c)iu-Micu, zavojevač kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao! Na ovom ovdje n ima neki akcenat, neki mig, nešto rečeno, a neizgovoreno. Oh, n, n, kakve uspomene! 
Poznajem vas, gospo, poznajem vas - po vašem n! A što sada hoćete od mene nespretnjaka, od mene čudaka, osobenjaka i sakupljača starih ključeva? S tim ste me riječima i ostavili pred deset, ne, pred jedanaest godina, zar se ne sjećate? Pred jedanaest godina dobili ste napadaj histerije i plača i lupali ste no3/4icama po šljunku (onda je ovdje bilo čistog, bijelog šljunka po ovim stazama, pred jedanaest godina) i vikali ste: što češ mi ti s tim starim ključevima, ti... (Ah, kako je tada bila lijepa, bo3/4e moj!) Stara Lucija vas je čula gore u kući i pitala me poslije: "(c)jor Tonko, a što je ono bilo sinjorini Ani?" "Sinjorini Ani?" rekao sam. "Ubola se na list od palme..." "Jerbo je spominjala ključeve", promrmljala je Lucija, "zato pitam." 
Znala je stara Lucija što je, i znala je da nije zbog palme, ni zbog ključeva. Znao sam i ja da nije zbog ključeva. Da sakupljam ključeve, to ste znali i ranije, to je znao svatko, cijelo mjesto, a ipak ste se sa mnom zaručili. Cijelo je mjesto meni prodavalo interesantne starinske ključeve, pa i vi, i vi sami, gospođo, poklonili ste mi onaj krasni venecijansko-gotski ključ, koji je bio ures i kralj moje zbirke! (Oh, Ana!) 
Nije, ne, bilo zbog ključeva, lijepa gospo, nego zbog geometra. Zbog geometra što nam je došao mjeriti zemlje. Zbog druga, druga geometra! Otuda histerija i plač i lupanje no3/4icama po šljunku! I peticu ste tada slomili, pa smo slali Luciju postolaru da je popravi da biste mogli otići kući. Morali ste čekati Luciju da se vrati s cipelicom (mala bosa no3/4ica!), pa ste sjeli na klupu među oleandrima i šutjeli ste srdito, jednu riječ niste više htjeli progovoriti sa mnom. Osjećao sam se kriv; što sam ja onda, jadan, znao za geometra! Mirisali su oleandri iznad vaše glave, ali vi niste osjećali toga mirisa. I zbog toga sam se osjećao kriv, što vi ne osjećate taj opojni, ljubavni miris od koga se uzdiše. I ja sam uzdisao zbog vaše srdite šutnje, zbog mirisa, zbog svoje krivuje, koje nije bilo (kako si bila okrutna, Ana!) i pao sam na koljena pred vas, molio vas za oproštenje, odricao se ključeva, obećavao... i htio vam poljubiti no3/4icu u prste, a vi ste me tom istom, netaknutom, nepoljubljenom no3/4icom grunuli u prsa i oborili me u šljunak na stazi. Doslovno-odgurnut, odbačen, da bih napravio mjesta geometru. 
Kako vas je zapazio kroz svoje teodolite i smotao u ko3/4natu pljosku svoga metra, ne znam ni danas. No poludjeli ste bili za njim. Nije vas bilo stid iščekivati ga, udešavati susrete (o svemu se tada na sve strane govorilo, a mene je bilo stid, Ana), a kad je završio posao i otputovao, odjurili ste za njim bez stida... A kasnije, kad je došao rat, čak ste htjeli za njim i u šumu otiči! Obući hlače i biti partizanka! 
Kad je Lucija donijela cipelu, otišli ste, ostavili me bez jedne riječi, bez stiska ruke. Nikad vas otada nisam vidio. Kad je svršio rat, rekla mi je Lucija da ste se ipak udali za geometra. Ona mi je rekla da ste ga uhvatili ušljiva i izgladnjela (oprosti, Ana), i da ste ga oprali i nahranili, istucali mu uši i povukli ga k sebi u krevet (oh, Ana, Ana, ja sam tada plakao zbog tebe!), a onda vas je i registrovao kao svoju drugaricu. 
A što sad, što sad hoćete s tim pismom? S ovim en poput krila u galeba? Da se mo3/4da rugati ne kanite... geometrijo? 
Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu, kraj staze koja je nekad bila (pred jedanaest godina) posuta bijelim, čistim šljunkom, a sad se crni od gole, blatne zemlje. Oleandri su se rascvali i mirišu kao i onda kad je ona tu sjedila. On uzdahne u sebi, u sjećanju. 
Ne znate vi, gospo, da sam se razbolio onda kad ste otišli i da sam buncao o vama u groznici, da sam vas zvao... Buncao sam da ću baciti sve ključeve, osim onoga što ste mi vi poklonili, ključ od raja... Lucija mi je kasnije pričala da sam spominjao ključ od raja... Ona je mislila da umirem, da mi je duša već na onom svijetu, pred rajskim vratima i da razgovara sa svetim Petrom. A ja sam tra3/4io ključ od raja, vaš ključ (ti si bila raj, Ana, moj raj), s kojim sam htio otključati i zaviriti u vašu okrutnu, vašu strašnu dušu. Kad sam ozdravio, nazvao sam ga ključem od pakla i objesio sam ga ondje gore, o čavao ispod prozora, gdje je prije visio kavez s kanarincem, koji je uginuo za moje bolesti, zaboravljen ondje pod prozorom. Objesio sam tako ključ od vrata paklenskih izvan kuće, ne bi li po noći došao po njega onaj vrag što 3/4ivi u vama... Gledao sam svako jutro, visi li još pod prozorom, i, eto, jedne noći vrag ga je odnio. 
Htio sam ti pisati, Ana, da ti nisam ja vratio taj ključ, nego da ga je vrag, tvoj vrag... Oprosti, nisam znao što radim. Lucija mi je poslije rekla da sam ti ja sam poslao taj ključ, da ga je ona sama nosila na poštu, a ja se ne sjećam, ničega se ne sjećam, bio sam kao lud od 3/4alosti. 
Čekao sam vas, gospo, čekao, dvije godine samo vas čekao. Nabavio sam i ploču J'attendrai toujours... i svirao samu ploču dan i noć i plakao sam uz nju, čekajući vas. Niste došli. Jedanaest je godina prošlo i niste došli - i što sad 3/4elite s ovim pismom? 
Pismo je dr3/4ao u ruci, neraspečaćeno. Mali, bijeli, nje3/4ni pritisak na dlanu, kao da Anu dodiruje, bijelu, nje3/4nu, dobru Anu iz prvih dana ljubavi. Smiješila se Ana na dlanu, mirno, krotko, pokorno, kao da mu se sva poklanja, sa svom svojom bjelinom, svom svojom tugom i razočaranjem, s tim umornim, malaksalim rukopisom i s ovim n, koje ka3/4e pokajnički "oprosti". Ali još nije smogao pokreta da raspečati pismo, još su oleandri strašno mirisali sumnjom, starim bolom, histerijom, tu, na klupi... A ključa nema rajskog da raspečati to nebo na dlanu, taj pakao u ruci, ta podmukla vrata neizvjesnosti... Ključ je odnio đavo one noći ispod prozora... 
Sav je drhtao od uzbuđenja. A govorio je: "Komično! Ona mi piše! Komično! Ana mi piše! Smiješno!" Htio je zamisliti njezino razočaranje, neuspio brak, tugu, če3/4nju za njim i molbu, direktnu, poniznu molbu, neka joj dopusti da se vrati... Ali tek što bi se počeo gibati taj sretni hod mašte, taj 3/4ivi 3/4marak naknadne sreće, koja je stoga bila dvostruka, velika, ovjenčana pobjedom, javljao se protuvjetar i razgonio opojni dim trijumfalne svečanosti. Ostajalo je samo pismo na dlanu, neizvjestan podatak, siromašan povod za svu tu galamu u njemu, tu uzbunu što ga je trgla iz mirnog sna jednog tihog 3/4ivota pod pokrivačem rezignacije, jedanaest godina debelim. 
Ču Lucijine papuče gore po hodniku i turi pismo pod košulju. Trgne se odlučno i ustane. Tvrdi ugao kuverte bocne ga pod lijevu sisu i istjera mu uzdah. Ali je ipak pošao. Pošao je da se zatvori u svoju sobu, da tamo otkuka svoje novo stanje. Staro stanje, izvađeno iz ormara sjećanja, gdje su ga moljci zaborava zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno svečano odijelo koje nikada nije obukao. Sada je odjednom izašlo na sunce, izrešetano rupicama, nagrizeno zaboravom, čudno prazno i staro, a ipak djeluje ljuto u mirisnoj atmosferi tih oleandera; na mučnoj stazi jedne prošlosti s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu. 
Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od šećera, od oblaka, bijela od tlapnja, od iluzija, od njegove bijele, pobo3/4ne ljubavi. A onda ste se odjednom istopili, gospo, pred mojim očima. Ostala su samo bijela mjesta, bijele praznine, bijele, lepršave uspomene što domahuju iz daljine bijelim rupčićima odlaska. 
Mahao sam vam ručnikom s balkona, gospođo, onog ranog jutra kad ste odlazili. Imao sam dalekozor na očima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra dotada, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje jutarnje pozdrave, na koje ste uzvraćali svojim pozdravima. No tada, na parobrodu, odlazeći zauvijek, niste mi uzvratili. Izvadili ste bijeli rupčić iz torbice i obrisali ste nos. To je bio vaš oproštaj sa mnom. 
Onaj ručnik i dalekozor još su stajali na posebnoj polici, oblo3/4enoj bijelim papirom. I nisam vam prestao mahati, madame, za svih ovih jedanaest godina. Pozdravljam vas svako jutro s balkona (ti si, Ana, još uvijek moja jutarnja molitva), a mjesto vas odzdravlja mi vaša stara, luda tetka Roza s onog istog vašeg prozora. 
On zatvori prozore, na koje je udarilo teško ljetno sunce, povuče perzijane, i soba se uvije u blagu, korotnu polutminu. U tom polumraku, kao da otvara kasetu s fotografskom pločom, on oprezno otvara kovertu i izvadi pismo. Pretamno je bilo da bi ga mogao čitati, zato pričeka da mu se oči priviknu. 
(c)to hoće? Ključ sam joj vratio, ja nemam ništa njenoga. Mo3/4da drug geometar nešto 3/4eli? Mo3/4da preko nje drug geometar nudi mir i moli da mu oprostim za sreću koju mi je oteo i sam je u3/4iva? 
Sretno ti, dru3/4e geometru, samo ti u3/4ivaj! (Jer njima se govori ti, sami su tako zapovjedili.) Ja nisam nesretan. Naprotiv, učinio si mi... (Oprosti, Ana, to samo njemu tako govorim da mi se ne smije. Ti znaš što osjećam.) Učinio si mi, dru3/4e... 
"Dragi Toni, pisalo je u pismu, čudno mi je i samoj što ti se javljam posilje svega... i nakon toliko godina. Imam jednu veliku molbu na tebe i nadam se da mi je nećeš..." 
Njegovo lice obli sjaj velikodušnosti. (Tebi da odbijem, draga Ana! Reci samo, reci...) 
"...Nakon pet godina uzaludnog čekanja, kad smo već bili izgubili svaku nadu, rodio mi se sin!" 
Dvaput je pročitao rečenicu, a shvatio je tek treći put, kad ju je u sebi ponovio, rasvijetlio, pretvorio riječi u stvarnost. Pet godina čekanja! Lijepo! Na prozoru ste čekali s geometrom da doleti roda! Ah, to vi zovete čekanjem? 
Bio je zloban ciničan, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu i pođe da je pogleda u zrcalu. Bila je to tu3/4na maska razočaranja, preko koje je silom navukao ironiju kao krivu rukavicu, pa mu se lice čudno izobličilo kao u krivom ogledalu. No njemu se dopalo. Mislio je da je to onaj osmijeh što satire protivnika. Oprezno prenese svoju grimasu preko sobe, uzdignute glave, kao 3/4ongler što nosi flašu na nosu. 
Čekanje, čekanje... mrmljao je pun gorkih, uvredljivih slika. Ali da vidimo i "molbu"? 
"Ti znaš, Toni, kakvi su oni (znam, drugovi), a ja ne bih htjela da mi dijete ostane bez krsta. Oni sve samo ,registriraju'... Hajde, za vjenčanje nisam marila (to znamo da nisi, nije ni potrebno za - čekanje), odrasli smo, razumni (to je pitanje?), znamo što radimo (i to je pitanje!), ali ovo nevino, malo stvorenje... da vidiš kakav smiješan nosić ima!... što ono jadno zna za našu politiku? Mogao bi mi kasnije predbacivati... pa sam mislila... Ovdje se nemam kome obratiti, sve sami... znaš (znam), a ti si mi ipak ostao blizak i drag, kao brat (hvala, sestro), pak sam odlučila da ti se povjerim i da te zamolim da budeš kum mom malom... Hoćeš li, Toni? (Hm...) Moj mu3/4 o tome ništa ne zna. Mi ćemo to obaviti ujutro dok on bude u uredu, već sam sve uredila s dum Vinkom. A mu3/4u sam rekla da ćeš nam ti doći u posjete na dva-tri dana, da vidiš maloga, a on je rekao: ,Neka dođe.' Znaš, on tebe cijeni, ka3/4e, ,iako je jedan od onih, nije surađivao s okupatorom. To je karakter'! On, znaš, sve na politiku, koji put mi dodije (ma nemojte?), ali je inače dobar i fin, ne bi ni muhu ubio. Samo, što ćeš (ja? ništa!), bio je četiri godine u šumi, treba vremena dok se opet privikne na mnogo toga, bez čega mi ne mo3/4emo. Molim te, Toni, da mi ne odbiješ ovu molbu! (Hm...) Ako pristaješ, samo mi brzojavi kada dolaziš. Srdačno te pozdravija - Ana. 
P. S. Sakupljaš li još ključeve? Imam za tebe jedno iznenađenje!" 
I ja za tebe! reče naglas, zgu3/4va i odbaci pismo. Ru3/4an mu se osmijeh pojavi na licu. Obigravao je najprije, kao omali nestašni đavo, oko usana, oko nosa, skoknuo sad na jednu, sad na drugu stranu lica, škakljao, drmao, budio te mlohave crte, te uspavane, tu3/4ne nabore, te lijene, ovješene kesice, uzbunjivao, podizao na ustanak. Lice je o3/4ivljavalo, budilo se iz tupe, dugogodišnje ukočenosti, potezalo se, pokretalo, igralo, a smijeh je rastao sve više, sve neobuzdanije; razbio je i porušio sve ustave i brane namještenih, grčevitih grimasa i razlio se nezadr3/4ivo i pobjedonosno po licu kao poplava. Smijeh je tresao tu blijedu, glatko izbrijanu masku, pravi 3/4ivi smijeh, sa svom silom ubitačne pakosti, koja je rušila u njemu sve obzire i pristojnosti, sve sentimentalnosti i male boli, iz kojih cure potočići suzica. Smijao se psovački gromko i teško, primitivno, pro3/4drljivo, roktavo kao svinja. Bilo je u tom smijehu nešto gadno, neljudsko, neko strašno, osvetničko u3/4ivanje. 
Ustane, digne zgu3/4vano pismo s poda, poravna ga pomno i poklopi knjigom. Zatim zovne staru Luciju i pošalje je na poštu s brzojavom: "Dolazim sutra - Tonko." 
Parobrod je mirno klizio po glatkoj vodi, a starica je pričala, pričala... Pričala je o sinu koji je bio u borbi, pak se o3/4enio i sada je u Splita "na polo3/4aju"... Ide mu u posjete. A ima sina od dvije godine, zlato moje, a dijete, prosti mi bo3/4e, nekršteno! Ah, moj šjor Tonko, strah me je da se, ne daj bo3/4e, djetetu što dogodi, pa kako će, nekršteno čeljade, bo3/4e mi prosti, kako će, recite, onekršteno ugledati lice bo3/4je? I kakvi su ovi, i kako je i njen sin, dobar kao kruh, ali je isti kao i oni, pak sve govori da je sve samo priroda, priroda... A tko je stvorio ovaj svijet, ovo sunce, i ljeto i zimu, i ovo more i ove dupine u moru, recite i sami, šjor Tonko, kako je mogla ta priroda sve ovo stvoriti, da je sve to tako uredno i sve na svojemu mjestu? Ajme meni, ja ništa ne razumijem, bri3/4na, nego gledam ono djeteta, zlato moje, bez blagoslova, pak mi same suze dohode na oči, moj šjor Tonko... 
On je šutio. Ozbiljnost kojom je starica govorila o sudbinskoj va3/4nosti krštenja bacila ga je u razmišljanje i zabrinutost. Odluka mu se praćakala u mre3/4i vrlo zapletenih misli, koje je starica još više zamrsila, To su ipak svete stvari! A u njih se nije volio miješati. 
Osjeti tremu i kajanje što se odazvao pozivu. No ipak, dijete će se krstiti, on neće dirati u krštenje. Čast krštenju i moje puno poštovanje! Čak, štaviše, obavit će ga za geometrovim leđima, tiho, bez sukoba, bez galame, s podsmijehom u srcu i s radošću. A ono poslije... to više nema veze s krštenjem. 
Riješio je pitanje savjesti i ponovo se veselio podvali, Bog će je shvatiti i nagraditi, on je na njegovoj strani. I Ana. Bog, on i Ana protiv, geometra, lukavo, fino, tiho, iza leđa, diplomatski, bez vike i glasnih ovreda. Diplomatski će on i Ana krstiti geometrovo dijete... hi, bi, hi, smijuljio se u sebi, u3/4ivajući. 
Laskalo mu je Anino povjerenje. Zove ga kao saučesnika protiv mu3/4a, Usudio se iz toga razvijati neku nadu... Ka3/4e, koji put mi dodije. Političar! Zalepršala je u njemu Ana, bijela, nekadašnja, njegova. Ana u potajnom dogovaranju, u šaputanju, u migovima i zajedničkoj tajni. Osjeti Anu u toj tajni kao u tamnoj sobi, svu drhtavu, ustreptalu, neotpornu, spremnu da mu se preda, pa šapuće jedva čujno i zove ga u zagrljaj. Naje3/4i se od milja i strese se, kao da mu je tijelo zajecalo. 
- Preskočila vas je smrt - reče starica. 
- Kako? Smrt? - upita strogo, zatečen u sanjarenju. 
- Da, ka3/4e se - reče starica izvinjavajući se - kad se netko strese, da ga je preskočila smrt. A tko zna je li to istina? 
- Smrt? Nije volio da mu se sada miješa ta riječ u ovo raspolo3/4enje. Pretijesan mu je bio i ovaj jedan 3/4ivot za svu silu u3/4itka što ga je čekao tamo, sutra ujutro, kad ostanu sami, on i ona, udru3/4eni zavjerom. 
- Pasti će vam dar, šjor Tonko, upozori ga starica, pru3/4ivši ruku da zadr3/4i paketić što mu je kliznuo s koljena. - (c)to vam je to, dar? 
- Da - reče srdito i odgurne joj ruku, da ne bi dotakla zamotuljak; sam ga uhvati u padu. 
- I ja nosim sinu ovo malo gro3/4đa - i poka3/4e pokraj sebe omašnu košaru. - A više će ga ona pojesti, nevjesta, nego on, jadan. Nema kad ni jesti. Samo trči uokolo. 
Da, dar, reče u sebi, a lice mu se ponovo počelo grčiti od unutrašnjih lomova, kao ono juče kad je donio strašnu odluku. Dar - darmar, bomba, od koje ćemo se sve troje razletjeti, svatko na svoju stranu. Kad bi ti znala, govorio je starici u mislima, kakav je dinamit tu unutra! 
Nevelik paketić, pomno umotan u bijeli svileni papir i dvaput svezan unakrst širokom svilenom vrpcom crvene boje (boja će se svidjeti geometru, pomisli podrugljivo), le3/4ao je nedu3/4no između njegovih koljena, kao milo djetešce u kolijevci, uronjeno u pjenu od svile i čipaka, ukrašeno 3/4arkim crvenilom trake... eto, upravo opremljeno za krštenje. I on stane ljuljuškati to svoje opasno čedo na koljenima i tepati mu u mislima: čekaj, čekaj, mali moj, najprije ćemo radost učiniti tati, krstit ćemo bracu. Onda ćeš ti leći u kolijevku k braci da bismo i mamu razveselili... Jer mami će biti drago da te opet vidi, a tata će skakati od veselja kad te upozna, i na koncu ćemo svi zaplesati i biti veseli, veseli... 
- A što lijepa nosite na dar, šjor Tonko? - Starica je bila radoznala. 
- Ah, sitnice, što se već stavlja djetetu u kolijevku, a raduje i roditelje i dijete. Zvečke, zvečkice... I zvončiće. 
- Zvončiće, to je lijepo. A moja su se djeca igrala s kutijama od šibica, pak bi 3/4igice prosuli... - glas joj presiječe oštar vrisak sirene. Parobrod je ulazio u luku. 
Na obali se opa3/4ala vreva. Svaki dolazak parobroda značio je neku malu svečanost u našim lukama; osobito u ovim poslijeratnim godinama kao da se odjednom osjetila potreba za nekim jačim gibanjem nakon četiri godine svakakvih stega i ograničenja pod okupacijom. Ljudi su dočekivali brodove s bezrazlo3/4nim nestrpljenjem i radoznalošću, čak i ove male vicinalne parobrodiće sa obli3/4njih otoka čekali su s uzbuđenjem, kao da im donose neki neočekivani susret, neku iznenadnu radost, koja je bila negdje zaostala da bi ih, eto, upravo sada iznenadila. 
Bio je nemiran. U toj vrevi na obali među onim glavama što se nemirno vrpolje, ziblju, okreću, kao da se neki šašavi vjetar s njima poigrava, nalazi se i njena prpošna i kapriciozna glava s nekim mislima... S kakvim mislima? Ipak, zašto ga je pozvala (baš njega!) u tu zavjeru protiv geometra? Zašto ga je povukla u tu zajedničku tajnu i probudila u njemu osjećanje... osjećanje... kao da ga zove na neko tajanstveno, osamljeno mjesto, gdje će biti posve sami i... šaptati kao urotnici? A on i sam sprema svoju urotu (svoju vlastitu, grdnu, osvetničku, da će se pamtiti!) s tim paklenim strojem u nedu3/4no-bijelom, svilenom papiru i s vrpcom, s tom atentatorskom, ubojnom bombom, tempiranom za sutra ujutru, poslije krštenja... Bit će radoznala, gorjet će od nestrpljenja... Razmotat će paket, pogledati dar od kuma (kuma!) i - pras! Prasnut će bomba i zemlja će se potresti od zadovoljstva. 
Tresao se od straha. Ne od bombe, nego od Ane. Govorio je neke misli u sebi, ali to su bile samo riječi, ne misli, misli su se skupile, zavlačile se jedna u drugu, krile se pred Anom. 
Ana stoji tamo na obali i čeka. Čeka njega, atentatora, podmuklog ubojicu raširenih ruku (Ana! Ana! Ana! jecao je u sebi) s vedrim povjerenjem i s osjećanjem olakšanja: odazvao se, odazvao se Toni! (Toni, ni, ni, ne ui! -no, ona to sada govori, ne piše...) i s kajanjem što vara mu3/4a miješa blagu simpatiju prema njemu, ubojici, mo3/4da čak i tihu, uplašenu ljubav, što se nesvjesno probudila u njoj nakon jedanaest godina tvrdog, mrtvačkog sna. Jer zašto bi ga inače zvala, zašto? Mo3/4da je i cijeli taj komplot s krštenjem samo izlika...? On se sav u sebi oblizivao nad tom mogućnošću i gotovo zaplakao od sreće. A nosi bombu na dar toj svojoj ludoj, nenadanoj sreći! Koja nezahvalnost! I ludost! 
Htio se osloboditi, odbaciti taj glupi, pakosni teret, što mu je sada odjednom tako teško legao na savjest: podlac i cinik, što grohoće iz paketa glupo i zločinački. No kako da to uradi neupadno i diskretno, da izbjegne radoznala pitanja i komentare? Hoće li potonuti? Polo3/4i dar na sam rub ograde i pusti ga. Sam će pasti kod prvog trzaja broda. Okrene se prema starici da bi joj odvratio pa3/4nju od svoje tobo3/4nje rastresenosti, no ona je već govorila negdje iza njegovih leđa: 
- Ajme meni, šjor Tonko, zaboravili ste na dar! - uzviknula je starica. - Jedva sam ga uhvatila. Ništa, ja ću vam ga nositi, jer vi biste ga još i zaboravili na brodu, kakvi ste! Oh, kakvi ste vi učenjaci, sve zaboravljate! Ništa, ja ću vam ga... A vi meni, šjor Tonko, učinite ljubav, ovo malo gro3/4đa... Samo da mi na obalu iznesete. Puno je svijeta, a nisam više sigurna na nogama, jadna... Samo na obalu... - brbljala je starica zabrinuto, zakrilivši suknjom svoje gro3/4đe od nestrpljivih putnika, što su navalili na onu stranu kojom će se brod poljubiti s obalom. A paket s crvenom vrpcom dr3/4ala je u ruci. 
Nije joj oteo paket, ostavio ga je u rukama starice, a sam, s nekim pokornim bijesom, digne košaru s gro3/4đem, visoko, do brade, kao da je kani baciti preko ograde. 
-Ajme, šjor Tonko! - poboja se starica za svoje gro3/4đe. - Čekajte, još nisu ni most polo3/4ili. Umorit ćete se... 
No on ne spusti košaru. Kru3/4io je pogledom po obali, ne slušajući staricu. Još ako me dočekuje s njim! mislio je gnjevno... I s njihovim plodom uzaludnog čekanja! doda ponovo atentatorski podmuklo, spreman na osvetu. 
Jedan bijeli rupčić zaleprša na suncu. Da, ona, Ana. Sama. Oko nje lučki nosači, milicioneri i svijet, šaren, nemiran, glasan, neinteresantan. Bila je u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava i s nekim izrezom na grudima, čudnim, kvadratnim, - svakako vidio je mnogo otkritog, bijelog mesa. ("Mesa"? Nije odobravao riječ.) A na glavi veliki panama-sombrero s razvijorenom vrpcom boje neba i mora... Bila je kao ljeto, kao nebo i more, bijela kao galeb, lebdjela je nad šarenom masom sa svojim šeširom... 
- Sad - javi se starica. - Hajmo polako, šjor Tonko. 
Osjeti košaru u rukama, glupu, tešku, punu jedrog 3/4utog gro3/4đa s nabreklim bobicama kao dječji obrazi, kao dojke... Misao mu se prene i poleti na obalu; ušulja se ispod dekoltea, ušeta u bijeli drhtavi klanac... Ističu se ispod haljine, nabrekle, pune mlijeka... 
Ona, kao da je osjetila pogled i misao u njemu, povuče haljinu na grudima i nasmiješi se zbunjeno. On je čak vidio i crvenilo na licu, osim toga misli da joj nosim i gro3/4đe na dar. I nije se stidio te pomisli. Naprotiv, prenosio je košaru s jadnom pa3/4njom, kao da je sve blago u njoj, htio je pred njom i pred svima ovima odigrati čovjeka koji se prilagodio vremenu, koji se spustio, izjednačio. 
Prelazeći preko mosta, starica je išla za njim i bri3/4no opominjala ljude: - Mjesta, mjesta, ma pustite proći, bo3/4e moj! (c)jor Tonko, samo da se ne zgnječi, to mi je za njega, jadnoga. - A onda je brundala dalje, više za sebe: - Za njega, da! Sve će ona pojesti. Nema on, jadan, vremena ni okusiti. Samo trči, trči, dok mi se ne razboli, dušo moja. Ma mjesta dajte, vidite da se nosi gro3/4đe - ljutnu se starica na neke nestrpljivce; bila je spremna na svađu. 
- Ovamo, šjor Tonko, ovamo. - Odvlačila ga je nekamo u stranu, gdje je gu3/4va bila manja. Izgubio je Anu iz vida, potonula mu je u masi dok je sebi krčio put na obali. 
Znoj ga je oblio, iskočile mu 3/4ile na čelu i vratu, zaboljela ga leđa i ruke, razma3/4ene, nenavikle na teret, a nigdje mjesta da spusti košaru. Tada osjeti lagan dodir na laktu: - Toni! 
Stane, zbunjen, dr3/4eći jednako košaru preda se, a srce mu je lupalo u ušima teškim, paradnim korakom, kao da mu vojske marširaju u glavi. 
Usta su joj bila 3/4arko crvena i zubi bijeli, prozirni i oči vedre kao nebo, podsmješljive. Rugala se. 
Gledao ju je dugo tako, s košarom u rukama, i ništa nije shvaćao. Ništa. Očajno, beznadno stanje neke okrutne uzetosti sputalo mu je svaki pokret, činilo se da će tako i ostati, vječito zagledan u Anu. No starica ga sjeti da spusti košaru, i on je spusti, automatski, idiotski, ne prestajući gledati u nju. Zatim prihvati pru3/4enu malu, punačku ruku, jednako mehanički, kao u hipnozi, i sagne se da je poljubi, no ruka se naglo spusti duboko dolje, kao da stidljivo bje3/4i pred poljupcem. On se sagne jače, pođe za rukom i zaglavinja smiješno, kao da ga je netko munuo u leđa. Ona se nasmije. Ruga se, pomisli on i uspravi se, crven i zbunjen. Ne smije se više ljubiti ruku, zabranjuju... zna ona... 
- Ostario si, Toni, - a pri tom mu je gledala i sjedine na sljepočicama, A ona? - jedva sam je prepoznao, toliko se izmijenila! Osvećivao se u mislima. Zar mislite da ste mladi? A tu mi se ponašaš kao djevojčica! Nestašna curica! 
Nije znao bi li joj govorio ti ili vi, pa je izmucao bez zamjenice nešto nalik na ironični kompliment, koji je zauvijek propao u općem 3/4amoru luke, kao biser u mulju. 
Gledao je lice na kome se počela tiho gasiti nekadašnja Anina ljepota. Pojavile se pjegice po nosu i sitni nabori oko očiju, plavičasti podočnjaci... Razmekšala se ko3/4a na vrhu, a ni3/4e, dolje pod vratom, u dekolteu (gdje su se nekada odlučno odbijale dvije čvrste kugle, u lijepoj, glatkoj cezuri, kao dolina između dva vala, kao ah između dva poljupca!) slilo se gusto tijesto i pritisnulo s obje strane stidljivu, tanku crtu, što je izdisala pod pritiskom i razlila se naglo u tugaljivoj delti namreškane ko3/4e pod vratom. Tu se počela gnijezditi starost, pomisli i tu3/4no odvrati pogled. 
Ona to osjeti i povuče dekolte naviše, lako pocrvenjevši. 
- Onda, hoćemo li? - reče zatim 3/4ivahno i prihvati ga oko lakta. 
No starica ga je otraga već dr3/4ala za drugu ruku i povjerljivo je trzala. 
- A dar, šjor Tonko? - govorila je starica misleći da šapće. - Dar ste opet zaboravili? - pa mu tutne u ruke njegov paketić i uz to dva ogromna, pomno odabrana grozda s jedrim, nabubrelim bobama, tvrdim kao grudi... 
Nekadašnje... Čudna ga je tuga davila u grlu (ah, Ana, Ana), pomiješana sa zluradošću što je dolazila iz paketića, kao isijavanje nakupljenog, zgusnutog bijesa: u njemu je plamtio neki veseli, pakosni gnjev i sipala tu3/4na, sjetna kiša u isto vrijeme. Kiša je gasila gnjev. Bio je tu3/4an. 
Starici odlučno odbije grozdove. 
- Ma, bili ste mi pri ruci, molim vas, šjor Tonko. (c)to bih bila ja jadna bez vas? 
Bila je gotova da zaplače. 
- A što će mi to? Kako ću nositi... ? Hvala vam! 
Proklinjao je svoju uslu3/4nost. Ona se udaljila, da je ne bi tko pomiješao u ovo natezanje oko dva grozda... Stidi se. 
- Izabrala sam vam dva najljepša, gledajte. Uzmite, šjor Tonko, učinili ste mi ljubav. Tko bi mi bio, da nije bilo vas? Uzmite. - Starica nije odustajala. 
- Ma kako ću s tim gro3/4đem ići po gradu, 3/4eno bo3/4ja? Hvala vam. 
- Ajme meni, kao da je sramota nositi gro3/4đe? Pa nosi se gro3/4đe evo ovako, u rukama, zašto ne? I gospoja će vam reći da to nije nikakova sramota, eto, neka ka3/4e gospoja. 
Ona se pravila da ne čuje; okrenula im je leđa i nestrpljivo se premještala s noge na nogu. 
Morao je popustiti. Uzeo je dva grozda od starice i objesio ih o dva prsta, kao što se riba nosi, za škrge. I ode, ne pozdravivši starice. 
Na Aninu je licu zatekao podrugljiv osmijeh, pomiješan s konvencionalnom ljubaznošću koja se iskazuje gostima. Opazio je dobro i jedno i drugo, pa iza prvog ugla bijesno tresne gro3/4đe o zemlju; bobe su se razletjele na sve strane kao prozirne staklene dječje kuglice. 
Ona prasne u smijeh: 
- (c)to to radiš? 
- Koga vraga mi je to dala! - bjesnio je. - Samo da mi se rugaš? 
- Ne, Toni, ne rugam ti se - a smijala se i dalje, podrugljivo. 
Čekaj samo, vidjet ćemo hoćeš li se smijati i sutra ujutro, pomisli on osvetnički. Sutra, nakon krštenja! Osjećao je paket u prstima kao strašno oru3/4je, vrati mu se snaga odluke. 
- Samo mi je smiješno - nastavi ona - kako si se izmijenio. Popuštaš, nisi više tiranin. 
- Tiranin? To nikada nisam bio. 
Ona je šutjela. Naravno, a što da ka3/4e? Ja tiranin? Bezobrazno je to, Ana... 
Išli su uz more u tihom predgrađu s vilama, okru3/4enim vrtovima, u kojima su šumjeli borovi i paome od lakog predvečernjeg maestrala, što se poigravao jednim sitnim uvojkom kose na njenoj sljepočici. Pogledavajući s vremena na vrijeme taj tanki pramen kose koji je vijorio oko njena uha osjećao je kako iz njega polako ishlapljuje sva hrabrost, kao da je izlo3/4en nekom strašnom sentimentalnom suncu, koje ga rastapa, mlitavi i uspavljuje te on zijevne tromo i sanjivo, kao čovjek neispavan i umoran. 
- Umoran si, naravno? - upita ga bri3/4ljivo dugim, gotovo tu3/4nim pogledom, - Ali već smo tu. Onaj crveni krov. (On u sebi: naravno, - crveni! To je vaša boja!) Vidiš? To je naša vila. 
Vaša vila? pomisli i reče: - Ona s terasom? 
- Da - odgovori ona koketno. 
Na terasi pod tendom, ispruganom crveno-3/4uto, sjedio je čovjek s naočalima i čitao novine. 
Geometar, pomisli on podrugljivo. No, ta ga je riječ, izgovorena potajno, u mislima, ipak preplašila, pa se pokuša prikazati Ani zabrinutim. 
- Čita u sumrak - reče joj s predbacivanjem. - To nije... zdravo... 
- Da. A koliko mu govorim!... - prihvati Ana gorljivo. Bila joj je očito simpatična ta briga. - No zaludu ja govorim. Takvi ste vi muškarci! Već je sasvim iskvario oči... 
Ona mu fućne signal iz Fra Diavola, onaj isti, kojim je nekoć i njega, Tonka, dozivala. (Ana, Ana! Srce mu se kidalo!) Geometar se zatečeno trgne, digne glavu, veselo im mahne novinama i uđe u kuću da ih dočeka. 
- Zlatan je on - reče Ana na brzinu - vidjet češ. Tako mi je 3/4ao što mu to iza leđa... radim... ne dovrši i uzdahnu zbunjeno. 
(r)ao joj je! (r)elja za osvetom ponovo se stala nestrpljivo gnijezditi u njemu, nemirna i 3/4edna pasji. 
Vrlo oštar pas, kako je izvještavala predratna, zarđala limena pločica na vrtnim vratima, drijemao je nehajno pred svojom kućicom te nije ni opazio da im je stigao gost. 
Geometar ih je čekao na kućnim vratima u mre3/4astoj košulji s kratkim rukavima, visok, mršav, opaljen od sunca, s rukama u d3/4epovima, kao kauboj. Njegovo dugoljasto lice (sada bez naočala) s razumno raspoređenim crtama, kao da ih je sam tako ucrtao po modelu neke srdačne dobroćudnosti, smiješilo se prijazno i gostoljubivo. 
Rukovali su se. Poznavali su se još "odonda", od prije rata. To se nije spominjalo - bilo je u tome nešto stidno za obojicu. 
Ona je sada stajala između njih kao 3/4ivahni, nasmiješeni veznik, kao krasna ,raskošna kopča; htjela ih je spojiti, sprijateljiti, povezati razgovorom, ljubaznostima, sitnim obzirima, iz kojih s vremenom nastaju simpatije. 
Uostalom, geometar nije trebao njene pomoći. Njegova se ljubaznost nije istrčavala ispred njegove prirodnosti, njegove ponešto grube neposrednosti kad je Tonka, već nakon prvih nekoliko konvencionalnih riječi, stao čvrsto tapšati po plećima kao najintimnijeg prijatelja. Čak mu se nekoliko puta obratio sa ti u razgovoru. 
(c)umske manire! Vrijeđao se Tonko plemeniti Jankin. Vrijeđala ga je silovita ljubaznost, sirova neuvijenost ovog čovjeka što se vratio iz "šume" s ogrubjelim pojmovima o društvenom ophođenju. On čak nije sasvim vjerovao ni u iskrenost tog ponašanja: neprestano je tra3/4io zamke i podsmijehe. U glomaznim geometrovim gestama gledao je naglašeno, pokroviteljsko sa3/4aljenje i velikodušnost pobjednika. Dvostrukog pobjednika. 
Ne trebate vi mene 3/4aliti, htio mu je reći, nisam ja nesretan, i pri tom je pakosno u3/4ivao misleći na svoj paketić, koji će sutra nakon krštenja, kad se s Anom vrati kući, svečano spustiti u zipku na djetetova prsa. Onda će se izmijeniti uloge, mislio je. Onda ću ja tebe pokroviteljski tapšati, dru3/4e... he, he... 
Natjecali su se, on i ona, (Ana, Ana!) tko će mu više ljubaznosti učiniti. Mazili su ga naprosto. "Vi ste naš, domaći... nemojte se ni najmanje 3/4enirati..." Tako on, a ona: "Toni, smatraj se kao kod svoje kuće..." 
Volio bi on rezerviraniji odnos, manje familijarnosti, jer ovo ovako sve obavezuje, suviše otvoreno očekuje protuuslugu, a on je spremao izdaju. Dvostruku izdaju. Dvostruki pobjednik i - dvostruki izdajnik, eto rezultata! A svemu je ona kriva! Ah, Ana, zašto si me zvala! 
Čeznuo je za svojim domom, za svojim zapuštenim vrtom, za svojom polutminom iza spuštenih perzijana, u kojoj se čuje samo pobo3/4no šu... šu... Lucijinih papuča po hodnicima i zveckanje ključeva o njenu pasu. 
Ključevi! Mali i veliki, i oni sitni, sitni ključevi od škrinjica za nakit i od medaljona, u kome se čuva jedna Anina vlas i konfetić od posljednjeg karnevala, pred jedanaest godina. Koliko ti stari ključevi znaju pričati u njegovim samoćama! O drhtavim, znojnim, bri3/4nim rukama, o škrtim, budnim, ludim, ljubomornim srcima, o strastima, o stravama i stravičnim bdijenjima, o noćima i sumnjama i neizvjesnostima zatvorenih, o mukama otjeranih, odbačenih pred zatvorenim vratima, o patnjama i če3/4njama pred svim što je zaključano, sakrito, tajno, nepoznato... A ključ svih muka naprosto je ključ, sasvim obična sprava s jezikom, razimljivim svim ljudima. O da mu se sada zatvoriti sa svojim starim poliglotima, daleko odavde i od svega ovoga! 
Odveli su ga u "njegovu" sobu, svukli mu kaput i cipele i obukli domaćinov kućni kaput i papuče koje su mu bile prevelike, pa ih je vukao za sobom i strugao njima po kući kao stara Lucija. Molili su ga, Ana ga je molila, ako mo3/4e malo tiše, mali bi se mogao probuditi... 
Očito je da on mene 3/4ali, tako je počeo njegov dugi noćni monolog, kad je ostao sam u sobi. On se ponaša kao da me moli za oproštenje što je sretan. Lijepa sreća, doista! Kao da mu imam na čemu pozavidjeti! I smijao se večeras na terasi, smijao se... Htio je sakriti smijeh u mraku, ali glas... po glasu sam znao da se smije. Ključevi, veli, zašto sakupljam ključeve? Instinkt vlasništva propale klaze... I smijao se. 
(c)etao je po sobi, bos, u domaćinovoj noćnoj košulji, koja mu je sasvim dobro pristajala, no on se u njoj vrlo loše osjećao. Kao da su me u luđačku košulju obukli, nemam mira. On bi svakako htio meni pokazati kako 3/4ali moj polo3/4aj, kako je nesretan zbog moje nesreće. Ključeve sakupljam! On ka3/4e "osamljenosti", izbjegava pravu riječ iz sa3/4aljenja, onu riječ koju misli. Nesretan. Ja. A on - pobjednik! Trijimfator! Geometar! 
Ponizuje me, ako se dobro promisli, košulju je dao, bagatelizira me i smije se u sebi. Ni četkice za zube nisam ponio, sve sam zaboravio. Ujutro će mi ponuditi svoju, vidjet ćete, i to je on kadar... "Kao kod svoje kuće, nemojte se 3/4enirati"... Ja sam tu domaći? Kako? "Nije surađivao s okupatorom"... Ja sam karakter. Jedan od onih. Pa njen stil: "Nakon pet godina uzaludnog čekanja, kad smo već bili izgubili svaku nadu"... Nadu u čekanju, čekanje u nadi... (c)t!... 
Odjednom ušuti: sav se ukoči u slušanju. Učinilo mu se... Da, škripa u bijesnom ritmu, kao od vesala što se 3/4ure u regati, upravljana nekom strašnom, nezadr3/4ivom snagom. Bolno, bolno je stenjao taj namještaj u njemu, u njegovoj uvredi, u poni3/4enju, u sramu, u košulji te gole, ogoljene snage... 
Skine sa sebe košulju i odbaci je s gađenjem. Sad je i sam gol, ali bez snage, bez vesala, bez ritma hitnje, bez cilja. Kao nasukan, napušten brod što trune s rebrima prema suncu. Plovidba je završena. Sve je gotovo. 
A onaj ritam nije prestajao. Pucketa, griska naviknuto, domaći, kao miš što glođe noć, i širi se topli, besramni zvuk pun šaputava, dahtava, mirisna u3/4ivanja. Od tavana do podruma ispunja čitav mračni bračni kubus ove mučne noći, i svira, trešti, orgija u mraku, pijan od bezumnog zadovoljstva. Činilo mu se da će poludjeti od te upornosti. Misli su mu se zaplitale u amplitude on-ona, on-ona, on-i-ona i opazi kako mu srce burno prati to gibanje, to zibanje noći na po3/4udnom dahu golog, nesputanog u3/4ivanja. 
Baci se na krevet i uroni glavu u jastuke da bi se zaklonio od te pomame, od te burne plovidbe, od morske bolesti. A nigdje tišine, nigdje čvrste podloge u toj noći što se sva propinje i ljulja na valovima tuđe ljubavi! Trpio je strašno. Grčio se i previjao na krevetu kao zga3/4en crv, kao 3/4aba udarena strujom iz onog tamo strašnog stroja, što se giba, bjesni, tutnji u mraku i pokreće cijeli jedan 3/4ivot nada, snova, muka i grča. 
Pod jastukom napipa nešto šuštavo i tvrdo. Duguljasti zamotuljak u crvenom celofanu (crvenom!) sa zlatnom vrpcom. U celofanu je bio ključ, onaj ključ od raja, što ga je ispod prozora pred jedanaest godina đavo odnio. I evo ga, tu je, u paklu! Ključ je sada bio pozlaćen (pokvaren pozlatom, Ana!) s ugraviranim brojkama i slovima. Na zupcu godina 1937, a na gotsko-čipkastom gornjem dijelu 1948. U sredini je bilo ugravirano s jedne strane TONIJU, a s druge ANA. Tako. To je bilo ono Anino iznenađenje iz pisma. "Imam za tebe jedno iznenađenje". Pozlaćeno... 
Ali bio je dirnut tom pozlatom, tom posvetom, brojkama i slovima, imenima, svojim i njenim, spojenim odnosom pade3/4a, ljupkošću pa3/4nje u neki nje3/4ni, intimni dodir, kao u poljupcu. 
Naje3/4io se od tog osjećanja po cijelom golom tijelu. Ana! Znoj mu je curio niz leđa, teško je disao; noć je bila gusta i sparna, bez najmanjeg lahora. 
Priđe prozoru. 
Mahanje... pred jedanaest godina. Jutarnji pozdrav s prozora bijelim ručnikom, a kroz dalekozor vidi nju na drugom prozoru kako se smiješi, lijepa i svje3/4a od sna, i odmahuje... zatim je slijedilo pismo, svakog dana: "Jedini, jedini moj Toni... (c)to ti je ruka bila lijena juče kad si mi mahao? Jedva se micala, kao da u njoj više nema ljubavi? Piši mi, piši mi odmah, i pošalji po Luciji, ne mogu čekati do sutrašnje pošte. Hoću sada odmah da pročitam kako me voliš, kako samo mene, samo mene voliš do ludila! Napiši baš "do ludila"! 
Onda oni tu3/4ni dani kad nije smjela odmahivati. "Jedini, jedini moj... Teta Roza nešto sumnja. Vidjela je Luciju kad je donijela pismo, ali pismo nije vidjela. Sad svako jutro, baš u vrijeme naših pozdrava, stavlja papagaja na prozor i dugo s njim razgovara. O znam ja, nije to zbog papagaja, nego zbog mene. Sve gleda prema mom prozoru, vreba me, i govori papagaju: Buon giorno, amor mio, buon giorno, tesoro mio, a to ide meni, znam ja. Stara je i ljubomorna... Jedini moj, strpi se, neću ti odmahivati nekoliko dana, ali ti meni maši, maši, dragi, ludi moj..." 
I maše do današnjeg dana, ludi, ludi čovjek s ručnikom na prozoru, svako jutro. A senilna stara djevojka teta Roza igra se tamo, na onom Aninom prozoru, sa starim papagajem i tepa mu tesoro, amor mio... Tobo3/4e papagaju; ona je stidijiva djevojka, ne smije odati svoju ljubav, nego čeka da je mladić zaprosi, sva gori od ljubavi. A on pozdravlja uspomenu s prozora, on... 
Pun i svijetao mjesec spustio se na crtu horizonta i šaljivo isplazio dugi 3/4uti jezik po staklenoj vodi sve do njega, dovde, do prozora, kao da se ruga. 
Ona mi se ruga s tim pozlaćenim ključem, sine mu odjedanput. I s tim godinama i imenima... sve je to... dogovorena podvala njih dvoje. 
Sjeti se njih tamo... U kući je sada vladao umoran, sanjiv mir. Čuo je samo šum tišine u ušima, šum svoje jadne uznemirene krvi, što se sada rezignirano i tu3/4no šuljala po 3/4ilama i tuckala, tuckala u njemu nekim plašljivim i tihim nezadovoljstvom. 
A mo3/4da i nema svega ovoga? pomisli. Mo3/4da je sve to opet neka groznica i buncanje, kao pred jedanaest godina kada je Ana otišla? I nema ni ritma ni gibanja, nego to u meni uvrijeđena krv bije i njiše svoje lijepe uspomene, pjeva uspavanku prošlosti - nina, nana... 
Stajao je u okviru prozora, zagledan u mjesec, kao goli luđak i njihao prazne ruke na prsima, kao da dijete uspavljuje, nina... nana... 
Duboko u kući, tamo daleko u njihovoj sobi, zaplakalo je dijete. 
Plači, plači, mali moj, nina, nana... Ljuljao je dijete na rukama. Tvoja draga... draga tvoja mama... Htio je reći nešto drugo, nešto što se otkidalo od njegove gorčine, gadno, cinično, no dijete se u taj čas umirilo... i on pomisli na onu oblu, bijelu dojku što ju je pru3/4ila djetetu. Kroz prozor na noćnoj košulji... Zaviđao je djetetu, ljubomorno, s gađenjem, pi! 
Smiješno. Taj sisavac će biti kršten sutra, potajno, bez očeva znanja. Hi, hi, smijuljio se na tu pomisao, pun otrovnog, zmijskog zadovoljstva od namjeravanog ujeda. I kum će polo3/4iti dar malome u kolijevku. Dar... Ah! 
Sjedne na krevet i uzdahne teško. Teško je ta odluka le3/4ala u njemu i još uvijek neodlučno kolebala: da - ne? da - ne? Dane sam 3/4ivio mirne, tu3/4ne dane... i godine... Nije ni sam više znao što govori. Da su me bar pustili da 3/4ivim tako, da me nije uznemirivala! Ah, Ana, Ana! 
Pusti da mu glava u velikom stilu klone na prsa, kao glumcu u potresnim tragedijama, a svoj utučeni, besciljni pogled upravi u pod. No nije gledao pod nego svoje mršane, tanke noge, opletene vijugavim zmijama nabujalih, plavih vena, u koje se izlila neka gusta i tamna, mrtva krv. 
Mrtvo je bilo sve u njemu, mrtvo i bezvoljno, i neko tamno osjećanje umora i nehaja nanese mu misao: A mo3/4da je sve to dobro, dobro od Ane... i od geometra? Mo3/4da i on zna za krštenje, samo...? Ah, što zna čovjek! 
Osjećao je kako ga, 3/4ivac po 3/4ivac, svladava nešto kao bolest, kao gripa, neka slabost u svim zglobovima i tetivama, i mučnina od svog dugog i mršavog, golog tijela i od misli, strašnih, opakih... Gle, tu je taj eksploziv. Uzme paket sa noćnog ormarića. Ja... ja bih onaj tamo brak mogao baciti u lagum! 
Ganuo ga je teatralni patos te mogućnosti, i odjednom, mo3/4da upravo zbog ganuća, otkrije u sebi neku neočekivanu, osamljenu, gotovo smiješnu dobrotu, kao cvijet što je preko noći izrastao na smeću, pa stoji samodopadno sam sa svojim mirisom usred smrada. On je praštao. Iz svoga malog cvjetnog vjenčića osipao je prašak pomirenja i kadio mirisom (one, neočekivane) dobrote to stanje stvari oko sebe, čak je i blagoslovio onu tamo bračnu činjenicu posvećenom vodicom svojih vlastitilh suza. Plakao je tiho i nesretno, kao jadan čovjek koji je odjednom osjetio u sebi čast viteške 3/4rtve. 
Razvezao je crvenu vrpcu, razmotao svileni papir i uzeo jedno pismo iz hrpe pisama u paketu. Na plavkastom omotu (boje ob, Ana!) bila je marnim rukopisom ispisana njegova adresa, u kojoj se dirljivo isticalo slovo n s nje3/4no naglašenim linijama i oblicama, kao da je ruku vodila neka još nigdje nenapisana ljubav. 
Spuštajući se na pod ljubio je ta obla, meka slova i onu ruku koja ih je pisala i onu dušu koja je osjećala tu oblu, dobru, pa3/4ljivu ljubav, što se tu marljivo, nje3/4no, pomno pretopila u ta slova njegova imena... Drago, drago n! mucao je zanesen. Kao da te svojim lijepim, oblim grudima otisnula: dojka - dolina - i dojka. Slatka! 
Ludovao je. Čitajući zatim Anina pisma, redom, po datumima, osjećao je kako ga sve više pro3/4ima taj slatki otrov, ta strasna jeza jednog nedovršenog, naglo i grubo prekinutog sna, i sad se ponovo uspavljivao, vraćao se u omamu, u pijanstvo one nekadašnje, jedva omirisane, tek naslućene, nikad nedirnute sreće. Kupao se u pjeni Aninih riječi, umivao se njenim uzdasima. 
Satovi su izbijali u gradu, ali on ih nije čuo: sve su kazaljke stale u njegovu vremenu. Mjesec je već davno zašao. Napolju mrak i tišina. Tek od vremena na vrijeme boja3/4ljiva i tu3/4na svirka zrikavaca - zri... zri... Od nje je noć bila tamna i duboka, mirisna i zvjezdana, od nje je i njegov san 3/4ivio i snivao - - - - 
Ovdje bi i ova posprdna priča trebalo da utihne, da se pokloni pred ovim bolnim bdijenjem i da se nečujno, na prstima povuče pred ovom otvorenom ranom, što sama sebe li3/4e za onim osvijetljenim prozorom. Neka priča ode u noć... i zaviri u druge, ugašene prozore, gdje se snivaju drukčiji sni... 
Ali jedan je pijetao u susjedstvu prodorno objavio vrijeme i razrušio san. Od njega se i pas pod prozorom probudio i srdito promumljao neku kletvu. A gore u sobi goli Tristan na podu, u hrpi pisama, u oblaku snova, zgrozi se od hladnog dodira jave. 
I opet se nudi prilika priči da se bez štete povuče i ostavi tog jadnog, probuđenog, zblenutog čovjeka na podu... Ali on, on sam nije 3/4elio da bude tako povučen iz oblaka, oboren na zemlju i... jednostavno napušten tu na podu, zauvijek. Zar se mo3/4e tako završiti jedan 3/4ivot: gol, na podu, u hrpi starih ljubavnih pisama? On sam tra3/4i završetak, i priče i 3/4ivota. Zato osjeti svoj goli tur na parketu, snu3/4ni se očajnički od toga dodira i ustane kao čovjek koji ne zna što bi... 
Nečujno, na prstima izađe u hodnik... 
Zar ne vidite da on to sam hoće, ne vuče ga nikakva priča. Ona bi radije ostala tu u sobi i s njim se nagodila za neki svršetak, da mu uštedi sve one sramne i suvišne gluposti, koje bi još mogao učiniti. Ali s njim se ne mo3/4e zaključiti nikakav posao: on još hoće da osjeti blizinu Ane, da čuje njeno disanje prije svršetka. 
Tapkajući po mraku napipa jedna vrata iza kojih se čulo sna3/4no i široko, muško spavanje, koje se obilno hranilo zrakom, punim plućima. Uz taj zdravi i prostodušni dah prirode čulo se i jedno melodiozno, fino, treperavo disanje, kao da neki nečujni povjetarac njiše lake muslinske zavjese i šumi kroz prozirno, pjenasto tkivo. Zadr3/4avajući dah slušao je na hodniku u mraku ta dva tako raznolika, tako nespojiva sna, a ipak spletena i zagrljena u jednoj zajedničkoj noći... i zajedničkom krevetu. On ih je rasplitao, odvajao i milovao onaj drugi, treperavi... kao povjetarac što šumi u svilenoj zavjesi... Namjestio je usta na poljubac i ljubio u zraku Anin dah. A onda se oprezno primaknuo vratima i prislonio na njih usne u jedan beskrajan, strahovit poljubac, kao da je njime htio prilijepiti na ta vrata prokletstvo svoje ljubavi za sva vremena. I šapne: zbogom, Ana... 
Vraćajući se hodnikom govorio je riječi oproštenja, a la3/4na 3/4elja za umiranjem dra3/4ila je u njemu onu vrst samodopadne, va3/4ne tuge nad samim sobom, u kojoj se čovjek gotovo ugodno osjećao, kao na nekom pijedestalu uzornog paćeništva. Kome je kao njemu... i zar bi to itko, itko mogao podnijeti? Vapio je za revolverom, za otrovom, za neboderom, sa kojeg bi se mogao sunovratiti s velikom gestom... 
A zapravo, ogledavao se po sobi za nekim "blagim sredstvom", kao da se radi o čišćenju, a ne o umiranju. Njegov je pogled izbjegavao sve što je podsjećalo na no3/4, u3/4e i visine... sve je to bilo prosto, nedostojno... Odjednom opazi da dr3/4i u ruci svilenu vrpcu što ju je skinuo s Aninih pisama. Da, neće puknuti... Lagao je. Svidjela mu se bizarna simboličnost tog, u neku ruku, poetičnog sredstva, pa kad mu je rukama iskušao čvrstoću, i to je učinio simbolično i neiskreno, i vrpca je lako izdr3/4ala probu. Napravio je zatim omču, uvukao u nju glavu (vidite li što radi ovaj čovjek?), a drugi kraj vrpce privezao za kvaku na prozoru. 
Tako, rekao je tada, A sad - zbogom!... i neka je svima sve oprošteno... Okrenuvši leđa prozoru, reče: jedan, dva, tri... kao djeca kad neodlučno skaču u vodu, i čučne naglo pustivši noge da mu se odskliznu po nalaštenom, glatkom parketu... 
Bum! odjekne po cijeloj kući. On se odjednom nađe sjedeći na podu, raširenih nogu među Aninim pismima. Osjetio je najprije strahovit šum u ušima i neki udarac u glavi, pa je tako i ostao, iznenađen, zblenut, s crvenom vrpcom oko vrata kao prestrašeni psić što je s prozora pao na ulicu. 
Prije nego je uspio da se snađe (a što mu je sve to trebalo?), otvore se vrata i u sobu uleti geometar trljajući oći, budeći se teško pred tim prizorom na podu. Malo zatim dotrči i ona, Ana, bosonoga, u kućnoj haljini, koju je na brzinu navukla, pa joj je raskopčana na prsima i otkriva joj dojke gotovo do vrha. 
- Toni, zaboga! - klikne ona, a od straha i ne vidi da je on sasvim gol. Geometar je ostao kod vrata i polako shvaćao: vidi komad vrpce na prozoru, a ostatak o vratu... Spoji ta dva kraja u mislima. Jasno. Pojavi mu se na licu grimasa gadljivog sa3/4aljenja. 
- Toni, što ti je? - dršće Ana nad njim i ništa ne shvaća; još nikako ne primjećuje da je gol. A on osjeća svoju sramnu golotinju na podu, pa uzme navlačiti pisma na sebe, kao lišće, da bi pokrio stid svoj, kao Adam u raju zemaljskome, kad mu se oči otvoriše, što veli Mojsija, i vidje da je gol. Ona tek tada opazi, u tom sakrivanju, njegovu golotinju i u isti čas osjeti svoja gola prsa, pa tiho vrisne od stida, pokrije prsa i zaklopi oči. A on, on se zagleda u njene bose no3/4ice, koje su gazile po pismima što su ih pisale one gore ručice... i smiješio se prazno i beznadno, kao čovjek-očajnik što sjedi na dnu svog vlastitog 3/4ivota i ništa više ne očekuje. 
Shvatio je geometar i taj pogled na Anine no3/4ice (pročitao je odozgo početak jednog pisma "Jedini, jedini moj Toni") i taj jadni smiješak ovog golog nesretnika, pa mu priđe bez riječi skine mu smiješnu omču s vrata, podigne ga na ruke kao dijete i ponese u krevet. 
On se prepuštao tom samaritanstvu, kao mrtvo tijelo, skinuto s vješala, i šaptao je povjerljivo geometru: "Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?" 
ANDJEO 
- Dobro jutro, majstore. Je li vam bolje? - reče sna3/4an momak rumena, bubuljičava lica, a kose kovrčave kao u ovna, ulazeći u bolesnikovu sobu. 
Majstor napravi nestrpljiv trzaj glavom i stisne oči kao da ispija nešto gorko. 
- Bolje mi je, bolje... - promrmlja s gađenjem već poznati odgovor na to glupo svakodnevno pitanje ovog zdravog klipana, koji je dugom praksom dobro izvje3/4bao svoje saučešće. 
- Nego, doš'o sam po ključe od radionice - govorio je vrteći kapu u rukama od neprilike. - Pa bih ja, ovaj, na posao... - nadove3/4e nakon trenutka šutnje, koju je iskoristio u ogledavanju kreveta, kao da, tobo3/4e, s tim krevetom nešto nije u redu. Na koncu digne pogled na samog bolesnika. 
Pogled je drzak, gleda ga ravno u lice, u oči, ugasle, mutne, ispijene od bolesti. 
"Kakva odvratna sličnost!" 
Majstor je s u3/4asom motrio mladog pomočnika, koji je pod njegovim pogledom lako spustio glavu i ponovo se uzeo baniti krevetom. Gleda sve uokolo, zaokru3/4uje, pa onda uzdu3/4 i poprijeko, u kri3/4. Mjeri, prenosi tamo u svojoj glavi du3/4inu i širinu, kroji i kombinira, pili i sastavlja daske, zabija čavle očima. 
Majstor protrne. Zateče svoje bijele ruke prekri3/4ene na prsima iznad pokrivača i brzo ih rastavi u strahu, popravi jastuk pod glavom i ostavi ih tako, zabačene. Ali i tu su kod glave le3/4ale mrtve, nemoćne. Sve je slika smrti pod ovim podmuklim pogledom što kroji sanduk i kopa grob. Iz očiju mu curi nestrpljivost kao utrov, vidi se, htio bi sve ubrzati, dosadilo mu je čekanje. On je već davno u ovoj kući skrojio svoje nade i sad samo čeka i gubi strpljenje. Kad će to već jednom? Dolazi svako jutro po ključeve, što vise tamo vani, na hodniku, iza kućnih vrata, ali prije se ušulja u sobu, ponizno, nečujno, kao dim, i pita zabrinuto: "Je li vam bolje?" 
Majstor je već više puta bio spreman sebe prekoriti, pljusnuti i zgaziti svoju sunmnjičavu, potištenu misao, razoriti tu3/4nu poeziju svoje napuštenosti, suvišnosti... Htio je biti stvaran, objektivan, izvući barem na čas tu svoju nesretnu "jednu nogu" iz groba. Znao je da je jednom nogom u grobu, da mu se iz horizontale le3/4anja svijet izmijenio, da je sve oko njega izraslo, visoko i nadmoćno, i strši nad njegovom nemoći. Ali htio bi se uspraviti u svojim mislima, zaviriti stvarima u oči iz svoje normalne perspektive, iz svoje visine metar i osamdeset u papučama, vratiti svoju optiku, svoj smisao za prostor i volumen tvari pod prstima. 
Htio je pogledati normalno, iz perspektive zdravlja i ravnopravuosti s ljudima. 
Klipan još uvijek stoji tu pred njim, nasred sobe, zbunjeno vrti kapu u rukama i čeka. (c)to čeka? Ključ je za vratima. A mo3/4da u njega ima i iskrene sućuti, one jednostavne, privr3/4ene, pasje sućuti, koja se ne zna izraziti pa svojom nespretnom nametljivošću postaje sumnjivom? 
Kako se sve to izmiješalo od ovog prokletog gledanja odozdo! 
- Pa znaš gdje su ključevi, Lojz! 
Osjeti oštrinu u svom glasu, pa dolije bla3/4e: 
- Zar ne vise tamo iza vrata? 
- A vise, vidio sam i sam. Nego, kao ka3/4em, da prigledam majstora kako mu je. A eto, hvala budi bogu i srcu Isusovu, ka3/4ete bolje, pa ako bog da i njegova sveta mati, vi ćete još i onog anđela što piše u knjigu završiti. Ja ga neću dirati dok vi ne ozdravite... 
- Ne, i ne smiješ ga dirati! 
(c)tu se tu dogodilo? Nije znao. 
Ne zna ni kakvo mu je bilo lice, ni taj glas ne zna odakle je smogao, iz kakvog je rezervoara snage provalio taj urilk. Sav se ispriječio u obranu, kao da mu je zasjao no3/4 nad glavom, obje ruke je ispru3/4io molećivo, zdvojno preklinjući. Lojz je od svega toga najprije shvatio da treba da ustukne u strahu, a onda, videći majstorove ispru3/4ene, mršave, jadne ruke, poletio k njima, zagrlio ih toplo i stao ih ljubiti vjerno, slineći ih i zalijevajući suzama beskrajne odanosti. 
Majstor povuče ruke. Gadila mu se Lojzova vlaga na njima. Kao da ih je pas polizao, osjeti slinu na rukama i javi mu se 3/4elja za toplom vodom i mirisnim sapunom. (r)elja za čistoćom. Kao da bi svoju zamisao htio oprati od banalnosti, od balavosti rasplakanog anđelčića na grobu. 
Takve je anđelčiće klesao majstor pred desetak-petnaest godina po modelu ljupke i kudrave glave maloga šegrta Lojzeka, kad su takvi anđelčići bili u modi, pa su ih imućni građani naručivali da im plaču ili makar zalivaju cvijeće po grobovima. 
No sebi, za svoj vlastiti nadgrobni spomenik, majstor je isklesao odraslog Lojza, velikog, bijelog anđela od mramora. Strašnog anđela, koji je na koljenima rastvorio knjigu i upisuje... Kao da je ovaj čas sletio iz nekih nepojmljivih visina na majstorov grob, ogromna su mu krila još sva u zamahu, naduta vjetrom kao jedra, te se čini kao da je još sav u zraku, da se jedva dodiruje glatkog ogledala ploče crnoga granita. Ogromnim guščjim perom upisuje anđeo u svoju kamenu knjigu urednim, tajničkim rukopisom Albert Knez - klesarski majstor. 
U pedantnom pokretu ruke, u pa3/4ljivo svinutim leđima, u lakom nagibu glave na lijevo rame i u tome kako je savio palce na bosim nogama vidi se duboka i napeta koncentracija nad poslom. No lice na kome je htio majstor, u zamišljenoj grimasi, uklesati tvrdu, mušku tugu, ostalo je zagonetno, nečitljivo, Lojzovo lice s grubim i surovim crtama, s tvrdim naborima oko usta, koja su se ukrutila u glup i besmislen osmijeh, a opet nekako podmuklo tajanstven i nedokučiv. Taj nehotični, nečitljivi osmijeh na ovnujski kudravoj Lojzekovoj glavi s lukavim mačjim očima što hitro obigravaju i dodiruju stvari, kao da ih strelovitim pogledima upisuju u pamćenje, i dobro izvje3/4bane grimase njegove odanosti spojile su se na anđelovu licu u neku čudnu mješavinu gluposti i trijumfa. 
Eto, to je ovo lice! (c)to više gleda svoj zagonetni model (koji je šmrcao usred sobe i brisao nos i oči masnom suknenom kapom), sve više nalazi tu podmuklu sličnost između ovog neobjašnjivog klipana i svoga anđela. 
Lojz u anđelovu licu! Odatle je sve i počelo. Već mjesecima le3/4i s njim u krevetu ta sumnja i pakosno mu šapće u uho: "He, anđeo Lojz, ha, ha, anđeo Lojzek!" Lojzek upisuje u knjigu smrt, Lojzek, a ne anđeo! Lojzekovo se lice smiješi od zadovoljstva! 
Nepodnosiva misao, misao-sotona, mučitelj, nemilosrdni, okrutni, bolesni monstrum što se ugnijezdio s njim u postelji i truje mu noći... 
Majstor se preznojio od muke i potra3/4io mogućnost nade u Lojzovim suzama. Ipak, on je plakao! Po rukama su mu kapale njegove tople, iskrene suze... Gle, sav se razmazao tom kapom... 
- No ipak, Lojz, ako ja prije umrem, postavi ga na moj grob onako, ne dovršena... 
- Ali ne, majstore, ne! - vikne Lojz nekim glasom kao da ponovo kani plakati. 
- Samo ćeš uklesati u knjigu moje ime i prezime, razumiješ - nastavi majstor svečanim, hladnim mirom kao da diktira oporuku, - Da, ispod imena još samo klesarski majstor, i ništa više. Nikakvih datuma, razumiješ? 
- Pa zar da ja vama?... Eh, majstore moj!... - i čudno odmahne rukom da bi pokazao kako se ljuto uvrijedio. 
- Pa što? Ne ljuti se, Lojz, to je prirodno, - reče majstor s veselom rezignacijom, čak kao i da zadirkuje mladićevu stidljivost. Zatim doda s mračnom ozbiljnošću, zajedljivo: "Prirodno je da ljudi umiru. Stari, nepotrebni, samo smetaju..." 
Mladić grune u plač. Zarije lice u kapu i rida, tuli grubim, magarećim glasom. 
Majstoru krv 3/4ivne u 3/4ilama, prokola, zastruji, bije u svim bilima, kuca na sva vrata, igra, 3/4ivi. Mislio je da će se onesvijestiti. 
- Ne, Lojz, ne plači. Htio sam samo reći da ćeš ti to bolje učiniti nego tko drugi... 
Raspiruje mladićev plač, rasplamsava ga kao po3/4ar na kome se grije. 
- Ti ćeš to učiniti s više zanata, hoću reći, i ljubavi... 
Lojz zaglavinja kao da će se onesvijestiti, no spusti se na koljena kod podno3/4ja majstorova kreveta i zarije glavu u pokrivač. Sav se tresao u grčevitom, gorkom plaču, te se činilo kao da se nikada više on ne mo3/4e umiriti. Da će tako ostati plačući i plakati do smrti. 
Curi taj plač i 3/4ubori veselo kao kiša u 3/4ljebovima, Goni smeće svih ovih dana i noći, svih nemira i sumnja, čisti, ispire. Čist plač iz izvora djetinje nevinosti razlijeva se, natapa ovu krutu, okorjelu samoću, golu, očajnu pustoš, po kojoj plaze debele i hladne zmije što truju ovaj jadni ostatak 3/4ivota na bolesničkom krevetu. 
Majstor je ponovo stekao svoju va3/4nu nadmoćnost, svoj majstorski ugled, kao da je opet uzeo čekić i dlijeto u ruke i kleše iz neke tupe i nijeme tvari ovaj anđeoski čisti, bijeli plač nad svojim grobom. Jeca ovo kameno, tvrdo biće kao da se pod majstorovom rukom razbudila topla ljudska duša u kamenu, i sad se duša skrušeno klanja pred svojim stvaraocem i lije suze zahvalnosti. 
Nikada majstor Albert Knez nije do3/4ivio takvo priznanje. Bio je doista knez među klesarskim obrtnicima; čak su ga i neki kipari priznavali (što nije mala stvar) i smatrali ga svojim kolegom, a više puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo oslobođenje jednog srca, što je tu od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zapušteno i nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomještao sve ostale ljudske osobine, to je majstor smatrao svojim najvećim i konačnim djelom. 
- Idi, dragi Lojz, idi. Mo3/4da ću ja još i ozdraviti, a ti me već oplakuješ... 
On ga je očinski otpuštao sa zahvalnošću i dobrodušnom ironijom. 
- A kad vi, majstore, neprestano mene... kao da sam ja neki... Ah - duboko uzdahne Lojz iz prepuna srca. - Teško je to, majstore! 
- Znam, Lojz, znam da ti je teško. Sve je palo na tebe. Hoću reći, radionica, poslovi... 
- Ah, ne mislim ja to - odmahne Lojz gotovo uvrijeđeno. - Nego vi, tako, u... u bolesti... Teško je to. 
- A ti nemoj misliti na mene. Misli na ljepše stvari. Mlad si... Imaš li curu? 
Lojz pocrveni i obori oči kao djevica. Nije očekivao takvu šalu; on je pokorno trpio. 
- Ozbiljno, ne šalim se. Majstor je pronašao igru i stao je vući za uzicu. - Cura goni sve brige, mani; gdje god je ubodeš, prsne smijeh... 
- Eh, majstore, grijeh je to što govorite - mrmlja Lojz u pod, ne podi3/4ući glave. - Nije to za mene... 
- Ne? A što si ti? Svetac? 
- Nisam svetac. Nego... 
- Nego, što? Mučenik? Ka3/4em ja tebi, Lojz, nađi curu. Postat ćeš smiješan, momci će te zadirkivati. A ostavi se ti misli; ja ću već sam ozdraviti... ako budem mogao. 
Lojz se nasmiješi, kao da ga je majstorovo pouzdanje okrijepilo. 
- Dat će bog, dat će bog, majstore! 
- Eto, i bog će dati, što ti ka3/4eš, pa ćemo on i ja zajednički već nešto učiniti... 
- Hoće bog, hoće! - kliknu Lojz oduševljeno kao da ga već vidi na djelu pa navija za uspjeh. - Molim ga ja jutrom i večerom, činim devetnice, smilovat će se, veliko je njegovo milosrđe! 
"I moje strpljenje", pomisli majstor. Nekako nije volio Lojzovu pobo3/4njačku frazeologiju; podsjećala ga je na opijela i druge tu3/4ne obrede. 
- Eto, sve će još biti dobro... 
Htio je rastjerati crnomisničku, obrednu atmosferu, koju je razvio ovaj klipan svojim uzdasima. 
- Sve će opet biti kao onda kad smo klesali pastira s frulom... Sjećaš li se kako si zaspao kad si mi pozirao za pastira... Eto, na to misli. 
- Pa mislim ja, majstore. Onda je još i pokojna stara gazdarica bila 3/4iva, bog joj dao duši lako - prevrne Lojz očima za staru gazdaricu. - Ih, što sam volio onoga pastira! Tako prošle noći sanjam ja: vi, zdrav i jak, klešete pastira, no on se ne da. Udarite vi po dlijetu (sanjam ja), a on se izmakne, Opet udarite, opet izmiče. "Čekaj, nesretniče, velite mu vi, vidiš kako si ru3/4an, a ja te hoću učiniti lijepim!" "Pusti me, viče on, dosta si me već izmučio! Ne trebam ja ljepote, nego pravde. Hoćeš na meni pare zaraditi (slušam ja tako sve u snu), daj mi moj dio i ja idem!" "Gle, bezobraznika", veli pokojna gazdarica koja se nekako tu našla. "Čekaj, Alberte," veli, "ja ću ti ga dr3/4ati, a ti udri." I doista, udarite vi, no on se trzne, a dlijeto odleti u stranu i - tup! - gazdarici u čelo. Zabije joj se do polovice... 
Ali neću, majstore, neću dalje, vama je zlo. A kako i ne bi, strašan san, kad se samo sjetim... 
- Ne, nije mi ništa, samo pričaj. (c)to je bilo dalje? Bilo mu je doista slabo, problijedio je, ruke su mu drhtale pod pokrivačem. 
- Pa veli pastir: "Ne trebam ja ljepote..." 
- To si već rekao. 
- E, a dalje i nema ništa, probudio sam se... Lojz ispusti silnu količinu zraka iz pluća, kao da je izronio iz vode. 
- Ne, nije istina! Još si sanjao, ne la3/4i! 
- Ne... Nije da la3/4em... - uzme Lojz okolišati - nego je neprilično da se ka3/4e... 
- A zašto? Pa to je san, nisi ti kriv. 
- Znam da nisam, san je. Ali ka3/4e se: što trijezan misli, to pijan govori. A san je kao neko pjanstvo, čovjek ne zna što radi, pa se mo3/4e pomisliti... svašta. Tu ulazi mlada gazdarica, a ja ne bih htio... eh, je li tako? Ja 3/4elim sve pošteno i po pravu, kako bog zapovijeda i kako sram ljudski nala3/4e. A vi ste tada bili zdravi kao dren. Ono jest, iver vam je bio uletio u oko, ali inače potpuno zdrav. A što ima tomu? Ni sedam godina. Eto, što je čovjek. 
"Eto, što je čovjek, doista, šaka ništavila." Majstor protrne. Ugleda svoj raskošno sagrađen grob od crnoga granita, a na njemu mramornog Lojza s krilima arhanđela kako upisuje njegovo ime u svoj strašni folijant. Piše Lojz, i đavolski mu osmijeh poigrava na licu. Jest, u ono je vrijeme bio upoznao Fridu, mladu, lijepu, plavu udovicu, a pokojna je Magda već bila bolesna, poru 3/4nila, sva nabubrila od srca, ljubomorna i pakosna, te mu se znalo desiti da pomisli (ah, što je čovjek!), da pomisli na njenu smrt s nekim objektivnim mirom, koga se u isti čas i stidio. Savjest ga je mučila zbog tih misli, ali mučila ga je i misao na Fridu, lijepu, plavu... 
Došla je Frida da naruči spomenik za pokojnog mu3/4a, koji je svirao obou u filharmoniji pa je tako i umro, svirajući obou. Naglo mu je pozlilo na koncertu te je umro ondje pred publikom: nisu ga uspjeli ni iznijeti sa podijuma, a već je bio mrtav. Frida je tra3/4ila spomenik koji bi bio nekako u vezi s muzikom (jer pokojnik je bio umjetnik na oboi), nešto originalno, dirljivo... Cijelo vrijeme je plakala dok je naručivala. 
On joj je odmah predlo3/4io pastira s frulom. Bio je i sam potresen njenom tugom. Dan je bio krasan, sunčan, a njen plač je cvilio kao daleka pastirska svirka, izgubljena i tu3/4na pod suncem. Bio je inspiriran. Tješio ju je, milovao očima, potresenim glasom govorio joj je dobre, prave riječi... ni sam nije znao odakle mu one. 
Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih 3/4alosti, smrt je bila njegova inspiracija, njegov medij, jedina stvarnost njegove mašte. Tra3/4io joj je neprestano nove oblike, nove pomodne simbole za ukus svojih mušterija, kao što se izmišljaju novi modeli 3/4enskih šešira. Isklesao je čitave legije kamenih likova: simboličnih mementa, tu3/4nih vila, ucviljenih 3/4ena, majki slomljenih tugom, zgrbljenih staraca što kroče svome grobu a sijeda im se brada vuče po zemlji, mnoštvo genija, anđela, anđelčića, brkatih bista trgovaca, kućevlasnika, vatrogasaca i pjesnika-rodoljuba što stoje tamo preko po parcelama groblja kao da su se postavili u pozu za neku igru i čekaju samo da zasvira glazba, da udare budnice, da odjeknu koračnice pa da povorka krene na svoj groteskni marš kroz vječnost. Ali glazbe nema, tišina, svi su zaboravili na njih. (c)ušti oko njih uvelo, suho cvijeće, i to je sve. 
I to je sve radio prazna, indiferentna srca, tuđu 3/4alost smatrao je privatnom stvari mušterije i nije osjećao potrebu da ga se ona tiče. Ali Fridinu 3/4alost osjetio je duboko, kao svoju vlastitu. Njeno ga je uplakano lice nadahnulo, njene su suze otopile obrtničku ravnodušnost klesara nadgrobnih spomenika. On je bio umjetnik. 
Tako je počelo oko pastira s frulom. Lojz je pozirao, a pokojna je Magda psovala (uglavnom Lojza) što se posao ote3/4e, što se tu prave neki kerefeki, a zašto? Posao je posao, spomenik kao i drugi, pa neka je i pastir! A što joj je, uostalom, trebalo nekog pastira izmišljati, onoj muzikantskoj milostivi? Mu3/4u joj neće ni nos uvehnuti u grobu, a već će poći s drugim. Kao da se ne zna kakve su te muzikantske milostive? Daj ti njima samo novaca... Tu cmizdri kao gladna godina, ali nije zaboravila njušku namazati! Koliko samo toga ru3/4a po3/4deru, prasice bezobrazne! 
Magda je bila sumnjičava i ljubomorna. Instinktom nevoljene 3/4ene tačno je naslućivala opasnost i odmah je znala gdje treba udariti. K tome se pridru3/4ila i škrtost, strah da se tu mo3/4da ne gubi nešto na poslu, pa je udarala nemilo, ali udarce nije upravljala izravno mu3/4u (njega je obo3/4avala), nego nekako u stranu, Lojzeku, ljenčini bo3/4joj, pospanoj. 
Nije ga nikako trpjela. Doveo ga k njima učitelj sa sela kao sasvim malog kudravog dječaka da kod majstora izuči zanat. Učitelj je više puta naglasio da je on prvi otkrio kod maloga talenat, još u školi... Htio je da se upamti činjenica i da sebi osigura tu prednost za budućnost. Jer mali je, po njegovom mišljenju, a i gospodin 3/4upnik se s time sla3/4e, mali je "jedan pravi budući Meštrović". A sirota, sam na svijetu... 
Majstor je zavolio dječaka, a budući da nisu imali djece, htio ga čak i posiniti. Ali Magda, oprezna, odgodi to dok Lojzek ne odraste, da se vidi kakav je. 
"Eto ti ga, sad vidiš", govorila je pokojna Magda u "vrijeme pastira", kad je Lojzu već bilo osamnaest godina. "Sad vidiš lopova podmuklog. Meni mo3/4e svaki čas srce stati, i gotovo. Ali, pazi, Alberte, što ti ka3/4em: taj će te lopov spremiti u grob." 
Grob od granita, veličanstven, a na njemu, eto, sjedi Lojz od mramora. "Ne trebam ja ljepote, nego pravde." 
Magdi je jedne noći stalo srce i bila je gotova. Ali pazi, Alberte, taj će te lopov... 
Tu ulazi mlada gazdarica, Frida. Postavili su Lojza s frulom oboisti na grob, a zatim se vjenčali. Sve pošteno i po pravu, kako bog zapovijeda i sram ljudski nala3/4e. Eto, što je čovjek. A bio je tada zdrav kao dren. Ono jest, poletjela ispod dlijeta oštra ljuska kamena i povrijedila mu oko, ali inače sasvim zdrav. A što ima tomu? - ni sedam godina. Eto, što je čovjek. Daj mi moj dio i ja idem! 
Idi sada, Lojz, idi - a glas je majstorov bio gorak od sjećanja. 
Lojz je cijelo vrijeme odgonetao šutnju, vrebao je pasjom pozornošću na majstorove misli, htio se orijentirati. 
- Ma rasrdio sam ja vas, majstore. Eto, čovjek brblja i ne misleći... A vjerujte mi da sam sanjao... Bo3/4e, ako nisam... - metnuo je čak i ruku na prsa. 
Majstor ga ne prekine, ostavi mu priliku da se zakune. 
Lojz pričeka. - Ništa, šutnja. Spusti ruku u očajanju i uzdahne kao izgubljen čovjek. 
- "Bo3/4e, ako nisi...?" - Ali reče naglas s nestrpljenjem: "Vjerujem ti, vjerujem. Idi i pošalji mi gazdaricu." 
Lojz izađe snu3/4deno, kao da su mu uskratili zaslu3/4eno priznanje. Čak prošapće "oprostite" zatvarajući za sobom vrata, a to je trebalo razumjeti kao "oprostite, neću vam više smetati". 
"Hvala Bogu!" 
Majstor zaklopi oči i stane prebirati po Lojzovoj pređi (sve je isprepleo i zamutio), a Frida uđe spremno, na znak, kao glumica što iza kulisa čeka svoj ulaz na pozornicu. 
Slaba glumica s udešenom zabrinutošću na licu. Čovjek u kome su bile pokolebane iluzije mogao je, bez osobite pronicljivosti, mjesto zabrinutosti pročitati vrlo nehajno skriveno nestrpljenje. 
Majstor je znao čitati Fridino lice, zato odmah ponovo zaklopi oči. 
- Boli te, Alberte? 
Glas joj je bio svje3/4 i ravnodušan. Ona se informirala kao da je pogledala u termometar na prozoru. 
On joj ne odgovori; učini samo nervozan trzaj očima. 
Gledao ju je. Bila je lijepa. Kosa joj se prelijevala u zlatno3/4utim, dugim valovima od čela prema zatiljku, gdje se odjednom propela uvis, kao da je udarila u bara3/4e češljeva i naglo se rušila nizbrdo u zlatnim slapovima, pršteći uokolo finu, iskričavu sumaglicu. Siva, uska haljina pripila joj se tijesno uz obline tijela i nudila zamamne oblike ljepote kao u nekom raskošnom izlogu. On osjeti strašnu, bijesnu 3/4elju za tim samosvjesnim, gordim tijelom, što se zadovoljno gibalo u prostoru, tu, na dohvatu ruke... 
Ispru3/4i ruku i lako, drhtavo pređe dlanom preko obline Fridina boka. Probude se miline nekadašnjih dodira, burni nemiri od ljepote ovog tijela što se mačkasto mazi u prostoru kao da se izla3/4e neprestanom milovanju. No Frida se odmakne, ukloni se milovanju, i njegova ruka ostane besmisleno ispru3/4ena u prazno kao prazna ruka prosjaka. To je, dakle, kraj. 
- Frida - reče gotovo bez glasa; stid mu je zagušio glas. 
- Molim, Alberte? - odazove se ona gledajući kroz prozor. 
- Reci mi nešto... 
- Molim? - okrenula se, ali je ostala kod prozora. Bojala se njegove blizine. 
On je šutio gledajući nepomično u plafon. 
Uplaši je ta šutnja i korakne prema njemu, ali zastane nasred sobe. 
- (c)to da ti ka3/4em, Alberte? 
- Ništa - šapne on, potpuno odsutan mislima. - Molim te, donesi mi tople vode. I sapun... 
- Tople vode? - Pobojala se da bunca. Nikad nije bio tako šutljiv, tajanstven i čudan. - (c)to će ti topla voda? - Ona je gubila strpljenje, glas joj je ogrubio. 
- Htio bih oprati ruke... 
- (c)to tebi ne pada na pamet! Sad hoće ruke prati! Ne znam zbog čega? 
- Zbog čistoće! - Postao je zajedljiv, čak se i nasmiješio ironično, kao čovjek koji zna što govori. - No, ako ti je teško, ne treba. Doista, Frida, ne treba. Samo sam, tako, 3/4elio... 
Ona uzdahne kao 3/4rtva besmislenog bolesničkog hira i izađe pokorivši se samozatajno i krotko. Tko bi na njenu mjestu toliko mogao trpjeti? Ona podnosi svoju sudbinu mirom dostojnim divljenja. 
On je po3/4ali. Sa srd3/4bom pokuša ubla3/4iti u sebi teško osjećanje napuštenosti, vratiti Fridi dobrotu i po3/4rtvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srd3/4bi, kojom se htio osloboditi te3/4ine, nađe opet nju, mladu, lijepu - i pokornu... Osjećao je tu njenu pokornost kao način predbacivanja, u nju se ona sklonila da sačeka kraj... Bilo mu je sada te3/4e. 
Frida se vrati s umivaonikom, iz koga se pušila vruća voda; po sobi se raširi ugodan miris pare. Preko ruke je prebacila svje3/4i, bijeli ručnik. Donijela je i sapun. Sve kako je 3/4elio. 
Umivaonik je polo3/4ila na stolicu do kreveta, ručnik prebacila preko naslona, i sapun je postavila spretno, s desne strane, na dohvat ruke... sve s pomnom tačnošću savjesne bolničarke, koja poštuje propise ophođenja s bolesnicima. Zatim se udaljila i ponovo se zagledala kroz prozor. 
S tog se prozora vidjela radionica tamo u dnu dvorišta. Čulo se klesanje, grubo, silovito kidanje kamena, te se činilo da kamen ječi pod bezobzirnim, teškim udarcima. Tupo, zidarski jednolično, kao da teše kamen za gradnju, bez osjećanja, divljački. 
"Blesan utiskuje svoju glupost u kamen... Razdrljio prsa, otkrio mišice, izla3/4e snagu. Udara da se čuje njegov trud! Neka se zna tko tu radi, tko izdr3/4ava ovu kuću, na koga je pala ova bolest tu gore i ona jadna, nemoćna udovica..." 
- A zašto, Alberte, sad ne pereš ruke? - javi se ona s blagom opomenom, jednako gledajući kroz prozor. 
- Kasnije ću, kasnije... - Postao je razdra3/4ljiv. Oni su ga blesavi udarci lupali po ušima, a morao ih je slušati. 
- Kasnije će se voda ohladiti. - U njenu je glasu jedva osjetno podrhtavala srd3/4ba. No nije se maknula od prozora. 
- Neće se ohladiti, vruća je... No što onaj blesan dolje tako lupa? - uzvikne odjednom ne mogavši više izdr3/4ati Lojzovih udaraca. 
Ona se okrene i pogleda ga dugo, ironično: gle i što još? 
- (c)to bi lupao! Radi! - reče zatim naglas i ponovo se okrene prozoru. - Kad radi, mora lupati. Znaš i sam da ne čeha perje, nego kleše. Zar ti nisi lupao kad si klesao? 
Ovo je bio nov ton, dosada nepoznat u njenu govoru. Znači, tu je granica njena svladavanja, tik do Lojza. Do te granice ona sve podnosi, ona sve razumije; ona shvaća i taj hir pranja ruku, pa čak i to da sada, kad ju je prisilio da mu donese vodu, ne pere ruke, nego zanovijeta što se lupa... A što, zar ne treba više ni raditi kad je on bolestan? Ostaviti sav posao i baviti se samo njime? 
Ne, nije shvatila što je htio reći... 
- Htio sam reći, Frida, da to nisu klesarski udarci. Vidim ja po zvuku: tako se ne obrađuje kamen... Nema on srca za materijal. 
- Ima snage, klipan... - otme se Fridi. No "klipan" joj je ispao nekako dra3/4esno mio, pa zato odmah doda: "Seljačina! Mogao si mu reći." 
Majstor ne odgovori. 
Lojzovi udarci odjekuju u dvorištu sna3/4no i bezobzirno, kao da ruše svijet. A ona stoji na prozoru i divi se toj tupoj snazi što divlja među krhkim stvarima. "Ima snage, klipan..." Nije mogao više slušati te udarce. Navuče pokrivač preko glave da ih ne čuje... 
Frida se odmakne od prozora. Opazivši da se pokrio preko glave, tu3/4no se nasmiješi i uzdahne kao mučenica. 
- Oh bo3/4e! No dobro, reći ću mu da prestane - i uputi se 3/4urno vratima. 
- Ne, Frida, ostani! - poviče u panici, otkrivši glavu. 
Ona je izašla. Sna3/4no je zamahnula vratima, ali ih je u posljednji čas zaustavila da ne lupnu. Trenutak zatim prestane i lupa u dvorištu. 
Mir nalik na noćnu tišinu, kad u nesanici le3/4i u mraku, u kome mu svaki šum, svaki zagonetni noćni zvuk opisuje ogroman i neshvatljiv svijet prostora izvan njegova dohvata, iznad njegovih moći, strašan svijet, u kome se ona kreće, u kome ona 3/4ivi sa svojim mekim tijelom, po kome se lijeno gibaju njeni oblici kao da mu se podaju mazno i razbludno. 
U takvom la3/4nom, podmuklom miru teče njegov jadni, bolesni 3/4ivot. Po nekom tajanstvenom redu, koji je uspostavila njegova bolest: niz sitnih i podmuklih obzira i briga oko te njegove bolesti, kao da se zapravo ona, bolest, njeguje, kao da joj se pru3/4a sva moguća udobnost kako bi 3/4ivjela s njim tu u krevetu. 
U početku on se opirao toj vrsti Fridine ljubavi, on je tra3/4io nju, njenu ljepotu upornošću očajnika što tra3/4i pravo na spas. Onda je molio, i dobio je samilost. Odbio je samilost, tra3/4io je ljubav. No što se više opirao i bunio, samilost je bila sve jača: to je snaga zdravih, kojom pokoravaju nemoćne i podvrgavaju ih svom shvaćanju ljubavi. 
I on se pokorio. Ušao je u tajanstveni, čudni krug zbivanja oko bolesničkog kreveta, bolesničke sobe, oko kuće u kojoj le3/4i teški, neizlječivi bolesnik. 
A krug se iz dana u dan stezao, bivao sve u3/4i, sve bezobzirniji. Ono revno bdijenje nad njim, ona pobo3/4na pa3/4nja, što se bila široko rasprostrla oko njega, kao granice nekog nepovredivog carstva, počela je popuštati po rubovima; u nju su prodirale snage 3/4ivota, koji se poput zdravlja ustremio na bolesno mjesto i stao stezati i zacjeljivati ranu. 
U rani je le3/4ao on kao krivac i uzročnik sve te pometnje, tog odricanja, te već gotovo glasne i razdra3/4ene po3/4rtvovnosti. Htio se osloboditi osjećanja krivnje, osloboditi se sumnje da on mo3/4da vrijeđa i muči Fridinu po3/4rtvovnost?... Htio je utvrditi mogućnost jedne la3/4i i umrijeti sa sigurnošću u času najvećeg ogorčenja... Tada bi čak prihvatio i smrt kao dobitak i konačno oslobođenje. 
Pokušao se probiti do izvora sumnje. No kao da je ona sve natopila i preplavila oko sebe, nigdje joj više nije mogao otkriti toka. Nigdje one prve, iznenadne pomisli koja bi ga potresla, koja bi stvorila prvu kariku jednog lanca misli. 
A ipak, sve je to moralo imati početka! No gdje je, gdje je taj početak? Gdje je taj pogled, taj smiješak, to šaputanje i šuškanje u mraku, to skrovito noćno šuljanje oko njega?... 
A ipak - jednom je počelo! Jednog jutra ili jedne večeri, kao slutnja, kao osjećanje samoće i napuštenosti... Nejasno, čudno, javilo se mo3/4da kao 3/4elja za Fridinom blizinom, za njenim glasom, njenim dahom, njenom toplinom u hladnoj pustoši samoće?... A Fride nije bilo... Tada je mo3/4da mislio na Lojza... Lojza - anđela, čisto, bijelo, bespolno, mramorno biće s golubinjim krilima? (r)elja da ga pretvori u mramor, u nestvarno, u simbol! 
Gdje su se srele te dvije 3/4elje? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile njegovo povjerenje? 
Još jedno zvonce s groblja; ovo je danas valjda posljednje, već pada sumrak. A onaj kome zvoni već je u kutiji kao lutka, kao da ga šalju na dar nekom luđaku što pravi kolekcije tih strašnih igračaka. 
Noć je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim teškim mislima. Majstor se ne usuđuje mislima zakoračiti u noć. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince, on se obrati svojim malim, tehničkim pitanjima le3/4anja. Krevet postane zanimljivim i strašnim svijetom, punim teškoća i problema. 
Oznojio se. Sve je oko njega mokro, lepljivo i odvratno. Znojne, zgu3/4vane plahte omotale mu se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje. Pod nogama topla i vla3/4na gu3/4va platna, isprepleteni rubovi, nabori, vijuge... Krpe. No3/4nim palcima ulazi u labirint krpa, ide brazdama kao nekim prohladnim klancima; zavlači se u dubine, u rupe, u neke iznenadne slobodne prostore, gdje se mo3/4e okrenuti i susresti tanku struju hladnoće. Nogama tra3/4i izlaz iz ovog haotičnog i prljavog nereda. 
On je navikao na glatke dodire, ravne prostrte plohe, koje je mazio svojim dlanovima kao svje3/4e izbrijano lice. 
Krevet je zdravih kao bijela jahta što plovi s punim jedrima sna. Kad uplovi u Jutro, bodro izlaze putnici ostavljajući za sobom blage tragove odmora. Nasisali su se sna, pa se prote3/4u, "dobro jutro", govore zijevajući. Bez boli, bez sumnja, izlaze iz noći kao izletnici, pjevajući; zatim marljivo 3/4vaču svoj doručak kao da uče pjesmicu napamet. Probava ih goni kao povoljan vjetar u krmu i otplove ulicama olakšani, kao istovarene lađe. Maze svoj optimizam kao jabuku koju kane pojesti. Njeguju svoju bradu, svoj brk, svoj vrt, svoje ribice u akvariju i ptičice u kavezu. Oni osjećaju savršenu ravnote3/4u 3/4ivota i smrti: troše 3/4ivot dok ne prevagne teški uteg smrti... Onda im majstor Albert Knez iskleše dirljivu igračku: ljupkog anđelčića Lojzeka što plače na grobu... ili zalijeva cvijeće. Jedni više vole da im plače, drugi da im zalijeva cvijeće... Ali ljupki anđelčić je lukav, ne lije ni suze ni vodu, on simulira kao glumac, on čeka svoj čas... 
Dolje u gradu odbijaju ure na katedrali. Teške, tamne ure, kao da se komadi bronce otkidaju i padaju teško, pljosnato na pločnik, Bolesniku ne govore o proticanju vremena; njegovo se vrijeme grije na jastuku pod glavom, a zvuci s tornja samo su signali za pomicanje glave, samo racionalna podjela hladnoće jastuka na jednake obroke. Svakih četvrt sata uzima uski napitak svje3/4ine i pije ga licem 3/4udno, pohlepno. 
Istra3/4io je cijeli krevet pomnom marljivošću do3/4ivotnog zatočenika na otoku. No nigdje više hlada, nigdje kapi svje3/4ine - sve je potrošeno. Sve je zahvatio vrući dah groznice i smotao vrtlog besane noći. 
Okrene jastuk kao posljednju nadu i uzme razumno i škrto trošiti njegovu svje3/4inu kao vodu u pustinji. 
A pustinja je velika, beskrajna kao noć. Miču se ruke po noći kao gubavci. Plaze, gmi3/4u ruke, tra3/4e izlaz iz noći, iz boli, iz svega ovoga što se stislo i zgu3/4valo oko njega u gvalju neizrecive odvratnosti. Tra3/4e ruke svjetlo danje, u kome bi mogle barem odijeliti noć od boli, bol od misli i uzeti sve to zasebno, na uzastopno razmatranje. 
Idu ruke do ruba kreveta, čeznu za svanućem, za zorom na prozoru, za jutarnjim pijetlom, za zvonom, za prvim tramvajem, za prvim prolaznikom i mišem što bje3/4i u rupu... 
"O, ljudi lopovi, ljudi miševi, ljudi prolaznici, pijetli, jutarnji tramvaji!" 
Zapoma3/4e majstor, a svuda uokolo gluhi ocean mraka i praznine. Ruke rone u mrak i osjećaju jezu od ništavila oko sebe. 
"Eto, ništa, ka3/4u ruke, nema dodira." Osjećaju samo sebe u praznini. Ni vjetra, ni muhe, sve je uginulo u tmini; samo ruke 3/4ive u noći i tjeskobno osjećaju svoju nemoć. 
Ruke 3/4ive u tmini. Bijele, mramorne ruke nad crnim vodama granita. Tamo preko zida, pod kupolama i arkadama, u čudnom gradu mrtvih oblika, bijele ruke rone u mrak sa svojim tu3/4nim gestama, kao da mole malo sućuti, malo jeze, dvije čestite suze u indiferentnim očima... 
Majstor se trgne. Kao da je zavirio preko plota rasklimanih nada u svoju maštu; ondje jednako sjedi anđeo Lojz s rasklopljenom knjigom. Rutinirano, kao krvnik, čeka samo mig da otpočne posao... 
Ali knjiga je još neispisana, čista, s hrptom među anđelovim koljenima, a listovi joj nevino vise s jedne i s druge strane u najprirodnijim valovima lepršava papira... 
Tu dolazi ime majstora, autora. Obilazi pogledom svoju zamisao, ogledava stvar, i sviđa mu se. Radost ga obuzima, u3/4iva u ostvarenju. To nije mali Lojzek što budalasto plače, to je veliki, strašni, fatalni Anđeo koji, kad zamahne krilima, čupa 3/4ivote iz korijena. Misli majstor na pokoljenja što su zinula pred umjetničkim djelom i ne dolaze k sebi od udivljenja. Pa se i sam umiješa među gledaoce kao nepoznat posjetilac, stranac, i obilazi, prisluškuje, prima pohvale inkognito. Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vječnosti doprla do njega, u ovaj zabačeni, zgu3/4vani kutić privremene i ru3/4ne stvarnosti, potvrda i priznanje. On osjeti na sebi dah besmrtnosti. Na prijazno raskriljena vrata nasmiješi mu se nešto lijepo i slavno, beskonačno. 
Noge su same ušle u papuče i produljile s njima prema vratima. Kako tijelo ipak sluša, bez boli, bez opiranja! Tlo pod nogama, čvrsto, solidno i taj prostor uokolo, uslu3/4an, podređen! Osjeti se strahovito vertikalnim, ljudskim, među patuljastim, četverono3/4nim stvarima, podmuklo sakritim u mraku. Tehnika kretanja u prostoru se, gle, ne zaboravlja, a njemu se 3/4uri kao na smrt 3/4ednu čovjeku koji je začuo 3/4uborenje vode. Htio se napojiti na svom djelu 3/4estoke, otrovne snage, kao na otrovanom izvoru... 
U predsoblju je visila njegova stara bunda i ključ od radionice. Na dvorištu je mlaka proljetna noć i neka nepojmljiva, blaga svjetlost zvijezda. A pod zvijezdama, u opalno plavo nebo urezala se čvrsta silueta bedema mrtvoga grada s kupolama, kao bagdadska kubeta u nebo alahovo. 
Dvorište je tiho počivalište nerođenih oblika; le3/4e posvuda grubi, neistesani blokovi kamenja u svojoj podmukloj amorfnosti kao neukroćene zvijeri. Prolazi majstor između još nerođenih lica, neoslobođenih pokreta kao silni Stvaralac što prolazi kroz Kaos. Lijevo i desno le3/4i mrak i tamne mase nerođenih svjetova, a on stupa vijugavom mliječnom stazom, posutom bijelom kamenom prašinom, kao da se silna masa sitnih zvijezda prostrla pod njegovim nogama. 
U dnu kaosa, u dnu mraka, gle, tamo u dnu dvorišta malo đavolsko svjetlo titra na prozorčiću šupe! Plašljivo, slabo svjetlo, kao da se nastoji sakriti u tmini. 
"Gle, tu se 3/4ivi!"... To govori svjetlo u šupi u dnu mraka, a majstora ponese noć prema 3/4išku iza onog prozorčića gdje svršava njegova agonija. Smrt o3/4ivi u njemu i povede ga ledenom rukom prema "tako dugo 3/4uđenoj izvjesnosti"... I sagne mu glavu do niskog prozorčića da zaviri unutra, da se najede "ogorčenja"... 
Pred blijedim, pobo3/4no uokvirenim Alojzijem Gonzagom, zaštitnikom mladosti, nemirno titra kandilo. Pri isposničkom svjetlu mladi se svetac bičuje, a mrtvačka mu se lubanja smije iz razvaljenih čeljusti, iz iskopanih očiju, iz odvaljena nosa; ona se za 3/4ivota na3/4derala grijeha, i ruga se svecu. A dolje, ispod te tu3/4ne slike usrdnog kajanja i podrugljive smrti, u nepouzdanom polusvijetlu titravog kandila vide se na bijelom uzglavlju le3/4aja dvije glave, če3/4njivo sljubljene u snu. 
Ni bijesa, ni mr3/4nje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. Čak neka jadna samilost ovla3/4i mu oči. Zbog te šupe, tog le3/4aja, tog malog nemirnog svjetla, zbog te tu3/4ne ljubavi na onom bijelom jastuku što je Frida bri3/4ljivo donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj, gdje jedan bijedni anđeo kandilom osvjetljava svečevo bičevanje, a sam grli 3/4ivot i roni u slatki ljubavni san. U san siromašan: bogu bo3/4je, svecu svečevo, a sebi uzima... što mu se daje... 
"Jadna Frida!" 
Majstor krene u mrak. Ni staze posute zvijezdama, ni kaosa nerođenih svjetova! Svega je nestalo! Tek mračno dvorište s teškim blokovima kamenja i slijepih, neispisanih, ploča. A tu je radionica, odmah desno, s malim vratašcima u velikim dvokrilnim vratima. Ključ je imao u ruci. Gladna, nepodmazana brava prepozna gazdu i zacvili vjerno, pasji. On pomiluje vrata, pomiluje stare, odane zidove tra3/4eći električni prekidač. 
Odjednom, u sjaju svjetla, raskrili se nad njim radosno ogromni bijeli Anđeo, kao da ga već odavno čeka tako razvijorenih krila da ga primi u zagrljaj... 
Majstor ustukne nepovjerljivo pred velikodušno raširenim krilima i pokuša potra3/4iti, razumno i trijezno, ono "drugo", ono veliko i nepojmljivo na isklesanom Lojzu, ono besmrtno i strašno, za pokoljenja... 
A Lojz, bijedni anđeo u šupi, gle, već je napisao u knjigu 
ALBERT KNEZ 
klesarski majstor-umjetnik 
RODJEN (s datumom) - UMRO (bezdatuma) 
krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo pa3/4nje i ljubavi, kao da je u njima upisao strašnu bol posljednjeg oproštaja. 
"Eto, to je sve: Lojz, i ništa više! Ni besmrtno, ni strašno. Banalno i jasno - Lojz!" 
Majstor se čak i nasmiješi na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom. 
"Jadan Lojz!" 
Uzme dlijeto i čekić i potra3/4i datum na zidnom kalendaru: 
21.lipnja - sv. Alojzija Gonzaga 
Majstor se pridru3/4i Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar - ukleše taj datum u anđelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca čekića zavlada mir nad onima u šupi. Borba je svršila. Majstor odbaci oruđe i preda se svom anđelu. 
KO(c)TANE ZVIJEZDE 
U okviru strahovitih strategijskih zamisli drugog svjetskog rata predla3/4emo da se uzme i podvig malog tenenta okupaeione divizije Bergamo Torquata Coa. Već u prvim danima neprijateljstva protiv naše zemlje on je iskočio kao znatan detalj iz jednog motornog čamčića na obalu našeg malog otoka sa dva pištolja, uperena u općinsku zgradu, i povikao strašnim glasom "pridaiti ze!", te umalo nije općina od zaprepaštenja prostenjala "predajemo se, bez daljnjega"... 
Ali nitko ništa nije odgovorio na Torquatov poziv na predaju, jer nigdje nije ni bilo nikoga. Pa ni onaj mršavi pas, cinik, koji je slučajno onuda rastreseno lunjao obalom kao neki antički filozof, zabavljen svojim mislima, ne bi bio ni zalajao na tog okupatora, toliko ga je smatrao neva3/4nom pojavom u okviru svog pasjeg pogleda na svijet, da ga Torquato nije upozorio na sebe svojim čudnim dr3/4anjem, kakvo naš pas dotada nikada nije vidio na otoku. Ali ni tada cinik filozofski mudro nije dao glasa od sebe, nego je samo pogledao Torquata vrlo površno i do uvredljivosti nehajno, a zatim je podupro nogom ugao općine... "evo, predajem ti je"... i pošao dalje... 
Bio je Torquato osjetljiv što se časti tiče, pa je lako zaključio da je ta pasja gesta nogom vrlo uvredljiv, pa ako hoćete i strahovito nesretan susret s neprijateljem. To ga je toliko razbjesnilo te mu se odjednom učinilo da taj pas i nije pas, nego neko razumno i podrugljivo biće, koje parodira njegov ratni podvig; osjeti kako ga šiba Duceova 3/4estoka parola "chi non e con noi, avra del piombo", - i Torquato svojim prvim mecima stupi u drugi svjetski rat s osjećanjem va3/4nosti toga učešća. Primivši olovo iz oba Torquatova pištolja, četverono3/4ni satirik prekasno shvati da je vrag uzeo šalu i zaokru3/4ivši pijano dva-tri puta mjesto na koje će posljednji put leći, zajaukne muklo kao da proklinje svoga ubojicu te se Torquatu srce steglo od nekog sasvim neodređenog straha. 
Okru3/4en odredom svojih Bergamasca, Torquato se na kopnu osjećao vrlo nelagodno. Tu je oko njega bilo stotinjak četrdesetgodišnjaka, sve odreda rezervista klase 1901, koji se odmah, ne čekajući njegovih zapovijedi, prihvatiše zida, vrata, uglova i svih mogućih zaklona, kao što su, na primjer, bačve na obali i dvije-tri kr3/4ljave paome, što su tu3/4no mahale svojim uvenulim lepezama, kao da samilosrdno nude neki jadni mir ovim preplašenim ljudima. 
Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo ličnim oprezom ljudi odjevenih u jednaka odijela, kojima su dali puške u ruke, pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju po tuđim obalama, da se veru po tuđim krševima, da gaze po tuđem kamenju, pa ako ih tko tamo upita zašto to rade, treba da ga smatraju neprijateljem i po mogućnosti ubiju. Taj pretjerano lični oprez ne zove se strahom kad su ljudi odjeveni u jednaka odijela i kad nose pušku u ruci; to jadno ljudsko osjećanje naziva strahom samo neprijateljska propaganda, sklona pretjerivanju, a kasnije beletristi, kao istinoljubivi kroničari ljudskih osjećanja, koji sva osjećanja nastoje razumjeti, od toga prave priče u kojima se ne rugaju ljudskom strahu, nego njegovom la3/4nom imenu. 
Kad je Torquato ne baš jako glasno povikao "avanti", četrdesetgodišnjaci su se tromo pomaknuli i uskočili u "nove polo3/4aje", pa se front opet ustalio. Torquatova ofanziva nikako da prodre sa obale u unutrašnje uličice, gdje se još uvijek nije moglo otkriti 3/4ive duše, što je izazvalo još veći oprez Bergamasca. 
Torpiljarka San Marco stajala je zaštitnički mirno usred luke s uperenim topovima u grad. No to je mogla biti samo garancija za uspješan ishod operacije u cjelini. Ali ako pogledamo u detalju onog blijedog i neobrijanog prodavača starih odijela iz Bergama, što se stisnuo uz vrata lučke kapetanije i usrdno molio u duši stanovnike ovog otoka da mu oproste što se i on tu nalazi, ni kriv ni du3/4an, kakvu zaštitu njemu pru3/4a torpiljarka San Marco sa svojim uperenim topovima ako je sada s nekog prozora uperena puška u njega i svaki čas mo3/4e zazvi3/4dati metak i probiti mu glavu? 
- Oh, mamma mia, - uzdiše staretinar iz Bergama, a Torquato viče "avanti, evviva il Duce!" - Viče Torquato za svoje unapređenje, za pohvalu i za sve one prednosti koje mu mo3/4e donijeti ovaj podvig, no i sam čuva leđa uza zid kao da se prilijepio. A staretinar uzdiše, jer mu je teška i nesnosna pomisao da bi sada ovdje mogao umrijeti, i to onog časa kad se otisne od lučke kapetanije, unutra, u usku uličicu, gdje čovjeka mogu dotući i kamenjem. A Torquato viče "avanti". 
- Antonio - šapće staretinar svom susjedu i briše oči palcem i ka3/4iprstom. 
- Franceseo - odgovara Antonio i problijedi kao da je smrt vidio. 
- Avanti, ragazzi! - uzvikuje Torquato i zapovjednički 3/4ustro maše rukama da bi colonnello s torpiljarke vidio kako to nije šetnja po gradu, kako tu ima i poteškoća, "porco can". 
Sve je zapelo; sa vojničkog gledišta čak stvar postaje ozbiljnom. 
"Ma, ragazzi..." Torquato više ne zapovijeda; to već nalikuje molbi: izvolite ovuda desno, zaboga... No četrdesetgodišnjaci imaju neka svoja civilna zanimanja kod kuće, znaju Torquatove brige i drukčije prevesti - a dirljiva riječ "ragazzi" samo ih podsjeća na majku, tu3/4nu staricu u crnini, sa zavjetima i krunicama; svakoga na prsima zaštitnički blago pritiska škapular, natopljen molitvama i majčinskim suzama. Torquato je studentić, koga su u GUF-u oduševili za tučnjavu i nasilno napajanje ricinusom. Njegovi su preci Scipio i Cezar; on je jedan od sinova vučice, koja mu na polasku u rat nije plačući vešala o vrat zavjetnu medalju iz Loreta, nego Duceove riječi: "Chi non e con noi, avra del piombo." Dali su mu olovne vojnike, i dječak ih s mukom pomiče s mjesta; strah je te3/4i od olova. Ali Torquato vjeruje u snagu zida: otto milioni di baionette, i njegova se vojska čvrsto dr3/4ala te vjere: kamen je ipak neprobojniji od majčinih suza. U svakoj vjeri ima snage, a četrdesetgodišnjaci su usrdno nudili Torquatu to što su imali kao čestiti ljudi, koji ne podvaljuju lošu robu svojoj vlastitoj dr3/4avi kao ratni liferanti. 
No dakako da se išlo na snagu kamena s ramena što se, ka3/4u, izlijeva iz srca pa teče i pali po 3/4ilama, ne bi se oni, majčini, Iliji tako šetali po otoku! Ali što, već je izum praćke oborio diva Golijata i 3/4golju čobanina učinio kraljem, a ovdje su u narednika Iliju bili upereni topovi neprijateljskog torpiljera koji je tra3/4io od Ilije komandira 3/4andarmerijske stanice i komandanta oru3/4anih snaga na otoku - da kapitulira. 
(c)est 3/4andara - šest pušaka, na čelu im Ilija s naredničkom sabljom o bedru, a onamo kukavno San Marco kalibre naciljao, pa kao veli, predaj se, rajo, nema ti spasa! "Ej, bato, da nemaš tog gvo3/4đa", srdito brunda Ilija gledajući ga s tavanskog prozorčića kako u luci miče onim prstima, kao da pipa po gradu i tra3/4i njega, Iliju, da ga zgnječi k'o stjenicu. "Ma čekaj, ti, svejedno još malo. Nismo mi ovo dr3/4ave d3/4aba dobili", i opipa Ilija svoju sablju, pa se isprsi na tavanu i pljucne preko krova na ulicu. 
Bo3/4e, što se Ilija načekao te sablje! Gurali se podnarednici k'o ovnovi, pa znali i podvaliti, podmetnuti nogu, ti na nos, a oni naprijed, na tvoje mjesto. Jer treća ti zvjezdica tek pripasuje sablju, a sa sabljom, e-he, ti si, bato, netko i nešto! Ne vise ti više one ručetine 3/4andarski neuposleno, nego ih palcima va3/4no zakvačiš za slu3/4beni opasač, a sablja tobo3/4e nemarno tandrka po pločniku, pa je k'o uplakano dijete podigneš pod desni lakat, da ne zanovijeta, ili je prebaciš preko tura, pa razgovaraš i k'o sjediš na njoj, a opet stojiš na svojim nogama, k'o čovjek - narednik. Kao narednik Ilija je razumijevao mnoge stvari iz velike politike, pa je znao u brijačnici dodijeliti svoje mišljenje i presuditi čak između Hitlera i Musolinija kao vlast koja je upućena u sve one marifetluke drugih vlasti. Lupka sabljom o pod Ilija i misli zadravo i odlučno, nema šta da se boji, što rekne ne porekne. "Nema ti kod mene, moj bato, mile-lale, ljubim rukice, što vele oni u Zagrebu; gdje te dohvatim, tu trava ne niče. Jok!" A brijačnica mramorkom šuti, samo škare škljocaju po glavi i šišaju redom je3/4ure dlaka i misli, nema šta, reda mora biti u dr3/4avi. Ilijina sablja revno tucka po podu dr3/4ave i škare škljocaju u redu. 
"Gos'n naredniče" milo zvuči u slu3/4benim susretima Ilijina uha; inače, lijepo je čuti i "šjor Ilija" iz usta trgovca koji mu prodaje ulje za kosu; ta familijarnost unosi respekta u odnose. A kad već uđeš u dućan kao mušterija, moraš i izmijeniti riječ-dvije s trgovcem zbog pristojnosti koja vlada među boljim ljudima. 
- Ma isto ja mislim, šjor Ilija, da je Hitler jači nego Musolini? 
- Ih, bitanga čelava! 
Opazi Ilija da ga je Musolini otjerao na tavan, u mišju rupu, a San Marco vreba u luci k'o mačak. Pritajio se sivi mačor i sve se roguši onim topovima kao da je već nanjušio miša ovdje na tavanu 3/4andarmerijske stanice, pa k'o veli, neka te, već ćeš ti meni izići! 
Izići? K'o da nije Ilija i sam mislio na to; potrebna mu je valjda ona tamo pamet od makarona, što li? "Nego, nećeš ti, bato, k'o što ti hoćeš, nisam ni ja veslo sis'o! Eh, jest, da ti na obalu izađem, pa da me udesiš iz topova! Eh, jest, kolac, bato! Vidi ti, kukavice! Da mu se namjestim valjda s cijelim garnizonom na brisanom prostoru pa da on samo šiša gospodski po nama k'o brico? Jok bato tu sam! Dođi ti ovamo ako te majka rodila!" 
"Gos'n naredniče! Gos'n naredniče!" (r)andar je bio bledunjavo 3/4uta i neobrijana lica kao bolesnik. 
"Ne brkaj mi misli! (c)to je?" Ilija nije volio takvih lica. (A koliko im govori da se briju, mamlazi! Sramota te stupiti i pred neprijatelja...) "Pripaši se čvršće, da ne spadneš u tur. (c)to je, dakle?" 
- Iskrcali su se, gos'n naredniče! 
- Pa onda? Jesi li ih doček'o? Jesi li iznio kruh i so, ti, radosti moja? 
Doduše, govorio je tako Ilija, ali ga je ipak nešto 3/4drecnulo u 3/4elucu: Uh, boga mu krvavog, zar već? Iliji se to iskrcavanje učinilo preuranjenim i nekako protupropisnim. On je najprije očekivao bombardman brodske artiljerije pa tek onda nastup pješadije. No dobro, misli Ilija, iskrcao se jesi, ali se ukrcati nećeš! Naučit ću ja tebe ratovati, kukavico nijedna! Upoznat ćeš ti moju taktiku, pa neka ti pomogne bog otac rimski! 
- (c)to da radimo, gos'n naredniče? 
Bio je zaboravio na 3/4andara koji je gledao u njega prosjačkim očima. 
- (c)to da radiš? Je l' ti to mene pitaš? Gle ti njega, što da radi! Da svojoj Jelici platiš sladoled! A ne znaš ti, je li, što je du3/4nost vojnika u ratu? Da se boriš i da gineš, moj bato! Eto što da radiš! 
(r)andar shvati stvar ozbiljno. 
- Znači da pucamo, gos'n naredniče? 
- U koga da pucaš? - Ilija je već gubio strpljenje. - No, u koga da pucaš, ti tope ubojiti? 
- Pa... u neprijatelja... - (r)andaru se stu3/4ilo od tolike svoje nepronicljivosti: nikako da pogodi narednikovu misao. 
- A gdje ti je neprijatelj? Vidiš li ga? 
"Uh, što je ovo?" misli 3/4andar, strašno nesretan. "Nikako da se pogodiš s ovim ludovom, a neprijatelj dolje na obali!" 
- Pa ne vidim ga još, gos'n naredniče, - usudi se podići glas prema zvjezdanim ramenima narednikovim, - ali uskoro ćemo ga vidjeti... 
Ilija začu svoju vlastitu odbačenu misao iz ovih neobrijanih usta i osjeti se okradenim u svojoj mudrosti. Kao da je 3/4andar provalio u povjerljivi arhiv štaba i odande ukrao ratne planove, on mu se unese u oči kao krotitelj lavova i upita ga strogo, kao pred vojnim sudom: - A odakle ti to znaš? 
- (c)to, gos'n naredniče? - (r)andar je bio nevin kao djevica koju pitaju o ru3/4nim stvarima. 
- To da ćemo ga uskoro vidjeti? 
- Pa... već je pripucao, gos'n naredniče! - Čuđenje 3/4andarovo bilo je plod prirodne bojazni da je naradnik mo3/4da izgubio glavu. Pobjegao ovdje na tavan, pa luduje... 
- Gle, bogati, i to si čuo? E, bato, mnogo ti znaš... 
Uvuče mu dva prsta u izrez bluze i lako ga privuče k sebi, kao da mu kani nešto prišapnuti u povjerenju: 3/4andar poslušno ispru3/4i vrat i pripravi uho, a on mu zašapće ravno u bubnjić: - Izdajico! 
(r)andara najprije zasvrbi topli narednikov dah u uhu, a onda ga tresne sama riječ duboko u mozgu, kao munja. Pokuša se nasmiješiti kao čovjek koji razumije šalu, ali mu osmijeh ostane glupo urezan u uglovima usta kad ga narednik s gadljivom gestom odgurne od sebe i, razočarano uzdahnuvši, pogleda kroz tavanski prozor u nebo. 
Uplašio se narednik svoje smiješne nemoći, pa je našao izdaju kao saveznika: lakše je udvoje podijeliti manjak odanosti. (r)andar mu je učinio uslugu svojom borbenom gotovošću, i on bi ga zbog te usluge bio i zavolio, da nije sam počeo vjerovati kako je doista izdan. Osjeti čak tugu samoće u ustima i proguta je gorko s pljuvačkom, kao velik čovjek koji dostojno dočekuje svoju sudbinu... 
Samo, neprikladno mjesto za sudbinu... Na tavanu je bilo nekih sanduka, a na jednome od njih odmarao se ugojeni mačak DJoko, ljubimac 3/4andarmerijske stanice, koji je cijelo vrijeme radoznalo promatrao čas Iliju, čas 3/4andara, a kad je nastala šutnja nakon "izdaje", on nestrpljivo mijaukne: i vi ste mi neki... 
Glas DJoke ohrabri 3/4andara; "izdajicu" nije mogao progutati. 
- Gospodine naredniče - počne svečanim, civilnim tonom, ali mu se riječ zaglavi u grlu kad začu taj neobični, tuđi glas, što se neočekivano javio iz njega, kao iz nekog gramofona. 
Ilija se okrene na peti, a sablja mu huškački zvekne o bedro, kao da ga 3/4eli podsjetiti "tko smo mi"... 
- Još si tu? Izdiri mi s očiju da te više ne vidim! - DJoko skoči sa sanduka i baci mu se pred noge, te se stane umiljavati kao da vidi nepravdu i moli milost. Ilija nije volio da mu se itko plete među noge kad se radilo o slu3/4benim stvarima, pa zvizne DJoku svojom teškom cipelom od teleće ko3/4e broj četrdeset i šest, te je po3/4rtvovani mačak odletio među sanduke, vrisnuvši zaprepašteno od iznenađenja. To mu se doista još nikada nije dogodilo u ovoj kući. 
Ilija je ostao sam na tavanu. Sjeti se da je on tu zbog osmatranja, te stane motriti okolne krovove s čudnom rastresenošću, kao, tobo3/4e, nije tu va3/4an San Marco s topovima. Ipak, nije ga ispuštao iz vida. Miče tamo onim rogovima kao pu3/4. 
"Pu3/4-mu3/4, pusti roge van...", govori mali Ilija na paši, dodirujući prstom ticala 3/4utog pu3/4a što je mučno klizio po kamenu s kućicom na plećima. Pu3/4 uvlači rogove, a on mu tepa od dragosti: "Pu3/4-mu3/4, pusti roge van,, da ti kuću ne prodam..." Ilija digne prst pred oko i dodirne u perspektivi topove San Marca - "pu3/4-mu3/4"... Igrao se. Ovce su pasle po kamenju Zagore, a Ilija gradi pu3/4u između dva kamena most od lišća i u3/4iva kako se pu3/4 miče po mostu... 
Nešto šušne i pretrči preko tavana bosim no3/4icama. Ilija se trgne. 
"DJoko!" no mačak se ne javi. (r)ao mu je sada bilo DJoke, pa mu stane tepati: "DJokica, gle, mišić! DJokica..." DJoko uvrijeđeno zaprede negdje iza sanduka i ne makne se. 
"Ta to je strahota, DJokica, od tog malog skota..." 
Iliji je, u onoj zagorskoj školi, uvijek bilo smiješno: "gdje nanjuši malo jela, hladna, vrela, odmah skoči, da s'osmoči"... pa je htio DJoku odobrovoljiti, no mačak ne odgovori. Ilija osjeti gorčinu samoće i uzdahne. I ona šestorica dolje, i sve ove kukavice na otoku i oni tamo preko mora, na kopuu, svi su ga napustili! Tko sada tamo u gradovima, po komandama, štabovima i garnizonima misli na njega, komandira Iliju, kako bespomoćno sjedi ovdje na otoku kao u mišolovci; "pođe lijevo - nema kuda, pođe desno - 3/4ica svuda"... 
Pa kao miš osluhnu Ilija neke glasove, sasvim nove njegovu uhu. 
Iz uličica čuli su se nerazumljivi povici kao da se neki ljudi dozivaju u mraku. Mrak padne Iliji na oči: "To su oni!" 
- Gos'n naredniče! - promoli glavu na tavan dugi Mile, izjelica, a hlače su mu visile na turu kao probušeni balon, pa su ga 3/4andari zbog toga zadirkivali. "A napuhujem ga", veli Mile, "ali propušta, što mu mo3/4eš." 
- Gos'n naredniče! - ponovi Mile, tra3/4eći očima narednika po mračnim uglovima tavana, iza sanduka. 
- Tu sam, kud gledaš? Nisam mačak! - tresne Ilija srdito. "To im je ona bitanga izdajnička dolje govorila..." 
- No, što je Mile? - upita hladnokrvno, kao vojskovođa u povlačenju. - Kakva je situacija? 
- Prodrli su, gos'n naredniče! Dr3/4e ćoškove! 
- Koje ćoškove? Govori jasno, ubila te strijela od groma! 
- Pa... da ka3/4emo... od zahoda na apoteku... I onamo dr3/4i ćošak kod notara i kod "Bate"... 
"Pa se smije vraškoj spravi"... Zatim Ilija doda naglas: - Znači blokir'o nas je propisno? 
- Jest, gos'n naredniče. - Mile je čekao zapovijedi s puškom u ruci u stavu "mirno"; on se nalazio u ratu. - Ima ih, po mom računu, dva voda s rezervama. 
- Znači bilo mu je poznato gdje se nalazi stanica. - nastavi narednik analizirati polo3/4aj. - A što to znači? To znači... - zastane i svine nos ka3/4iprstom kao da razmišlja... - da mu je netko odao naš polo3/4aj... te on pravo na nas. Da je pošao na opčinu... Jasno, trebalo je da pođe na općinu, da nije bilo izdaje! ... Ja sam zato imao plan: napad s leđa, zatim bih ga marnuo s lijevog boka, tamo od pošte... pravo u more! Ali šta"... odmahne Ilija rezignirano i zamisli se. 
- Eh, da, - uzdahne Mile i uzme "voljno", spustivši pušku preda se. 
Svršio je rat. 
I siđe s tavana, poguren. Puška mu je slu3/4ila mjesto štapa. 
Sluša Ilija kako udara Milin kundak o drvene stepenice, kao bubanj u posmrtnom maršu vojne glazbe lani kad su u gradu pokapali komandanta 3/4andarmerijskog puka. Onoga što ga nije htio unaprijediti za narednika: "Jok, dok sam ja 3/4iv!" Tada je taj bubanj odjekivao u Ilijinoj duši, Bo3/4e mi prosti, slatko, k'o valcer. Sve onako marširajući u sprovodu 3/4alobnim korakom u odabranoj četi otresitih 3/4andara, Iliji je dolazilo da zapleše na tu glazbu. Umro je stari. Sad će napokon zagrliti nju, dugo 3/4eljkovanu!... I doista, malo zatim poljubi je on i pripaše o svom boku s tvrdom vjerom da se nikada više od nje ne rastaje. 
"Ob, majku mu! Nema ni šest mjeseci"... 
Kao mrtvo dijete, uzme je Ilija na ruke i poljubi dugo i nje3/4no posljednjim, oproštajnim poljupcem kojim se 3/4ivi rastaju od mrtvih. Onda je otpaše i polo3/4i na dno sanduka, kao na dno groba. 
- Gotovo je, - veli, a srce mu plače: - Ni šest mjeseci... 
- Gos'n naredniče, - čudnim glasoom doziva Mile, ne promolivši glave; zove sa stepenica. - Gos'n naredniče, tra3/4e vas... 
Iliji je sad već bilo svejedno... 
Torquato je bio uzbuđen kao dječak koji je prvi stigao na cilj. 
Ilija ga pozdravi vojnički. Torquato se osmjehne prezirno i nehajno digne ruku na oči. U 3/4utim čizmicama i s onim alpinističkim percem bio je nalik ptičici što se vrpolji na grani. Onako malen pred Ilijom, nalazio je ličnu satisfakciju u pobjedi, Stavljao je sad jednu sad drugu ruku na bok, šetkao po Ilijinoj kancelariji kao po osvojenoj zemlji, udarao nogama pokorene stolice, zaustavljao se pred mapom Evrope na zidu i premjeravao je pedljima, kao da stapa po kontinentu ogromnim, bahatim koracima, pun pobjede do grla. 
"Ta to je srahota - od tog malog skota", sjeti se Ilija i bi mu lakše od te male osvete. 
Torquato upre prstom u jednu tačku na mapi (pod prstom je bio naš otok) i upitno pogleda Iliju. 
- Ja - potvrdi Ilija mračno, kao da time predaje otok neprijatelju. 
I doista, Torquato mu na to dade znak da izađe. - Znači - sjaši!, - reče Ilija za sebe i izađe. 
Čovjek u ovakvim časovima ne misli dalje od spavanja, Ilija usjeti 3/4elju da legne na leđa, raširi noge i turi ruke pod glavu, pa da se ispava k'o čovjek, a sve ovo nek ide do đavola! Bilo pa prošlo. 
Na bodniku je stajalo uza zid šest pušaka kao šest sirota bez oca i majke; na klupi bajunete, pištolji, opasači, kao prćija pokojnice. Nigdje jednog 3/4andara. "Kukavice", veli Ilija i osjeća kako mu patos vlastite sudbine nadima grudi. On visoko podi3/4e glavu i stupa hodnikom ponosno, te mu se Bergamaski uklanjaju s poštovanjem, a iz njihova šaputanja se saznaje da je to "quel caporione". Iliji godi to šaputanje oko njegove osobe, pa i ne gleda taj jad neprijateljski. 
Na njegovu je krevetu bila dobro nabijena slamarica, plahte od 3/4utice i novi novcati pokrivači, namirisani naftalinom. Smota on to začas, stegne kaišem i naprti na pleća. 
Staretinar Frančesko, koji je znao što je roba, pribli3/4i se radoznalo i opipa kvalitet pokrivača i 3/4utice. Ilija (zna se) krivo protumači tu kretnju. 
- Odstupi! i nalevo krug! Il' ti je mo3/4da, ćaćino? 
Frančesko shvati po tonu tog susreta što treba da uradi, i odstupi gotovo postiđeno. - Si signore, scusi. 
Ilija ispadne na ulicu. Ali kuda sada s tim teretom? Kao da spasava posljednji komadić dr3/4ave, hitro zamakne iza ugla i udari prema obali. Kako je hodao pognute glave pod zave3/4ljajem, na uglu općine naiđe na ubijeno pseto i zastane načas, da bi izvršio letimičan uvid: "Oborio te, bato, a? Kukavica krvava!". "Vrag je tu uzeo šalu", pomisli Ilija i osjeti svoj teret kao krađu koja bi mogla stajati glave. Sjeti se topova San Marca i 3/4mirne onamo ispod slamarice: bili su upereni u njega! Obuzme ga nemilo čuvstvo, koje mi, u nedostatku povoljnijeg izraza, nazivamo strahom. Ako i nije baš to, ipak - ogleda se Ilija za zakloništem. U nesretnom red zbivanja toga znamenitog dana, Ilija se nađe (oprostite nam tu trivijalnu činjenicu) pred općinskim zahodom i s oduševljenjem poljubi ka3/4iprst Providnosti koja mu je samilosno pokazala to mjesto. Uletjevši u emajliranu prostoriju, osjeti atmosferu sigurnosti, kao pod krovom bolnice, koju štiti međunarodni znak Crvenoga kri3/4a. 
"Hu", učini netko iza pregrade, a Iliji srce zamre. "Hu, hu!" 
Ilija odgovori kašljanjem. 
Kao na ugovoreni znak, izađe iza pregrade Manzo, stari čuvar ove ustanove, i zagleda se začuđeno u Iliju. 
- Manzo, bogati... - zašapće Ilija u 3/4urbi, - ne bulji u mene k'o tele nego... Stoj, jesmo li ovdje sami? Eh, onda poslušaj, spremi mi ovo stvari. Dobit ćeš ćebe. 
Manza zasvrbje iza uha, zatim bolje namjesti kapu na glavi, kao da mu se vide okrajci misli. 
- A-ha. - Onda reče kao da je shvatio: -Ćebe? 
- Gledaj, novo, ako sam se dvaput pokrivao. Još sve miriše na magazin. 
Ilija tura Manzu ćebe pod nos, ne bi li ga omamio mirisom naftalina. No Manzo je gadljiv, bolje mu miriši ko3/4a: 
- Daj cokule... 
- Cokule? A ja bos da hodam? Eh, što si bitanga! Evo, ćebe! 
- Neću... Daj i bluzu pa metni to evo ovamo. - Manzo poka3/4e pregradak sa zahodskim alatom. 
Bilo je vruće. Aprilsko sunce upeklo, pa se Iliji cijedi znoj ispod debelog sukna zimske uniforme. "A treba je i tako skinuti", pokuša se pomiriti Ilija, ali onda odjednom ispadne pred njega nekako slu3/4beno, do grla zakopčana propisna i stroga riječ "uniforma" i dođe mu da pljusne Manza onako lijevom, po njušci zahodskoj. 
- Hoćeš da me svučeš do gola, ti lopove! Zube ću ti odbiti... - Ali taj je bijes bio pod poklopcem od slame i nekako se istutnjio jadno i neopasno. 
- E, strah me, Ilija, - reče Manzo potra3/4ivši ga ispod slamarice. - A gdje ti je sablja? 
- Uh! - uzdahne Ilija mučenički, kao da je ipak odlučio progutati tu uvredu; to je ujedno bio i znak da pristaje na krvničke uvjete. Zna on ratne propise: neprijatelju je oteo komad plijena iz kljuna, a tko zna opet po kakvim zakonima to "ovi" sude? 
- Hajde, bitango nijedna - reče pomirljivo. - Gdje ti je to ćumeza? 
- A bluza? - Manzo nije vjerovao propalici bez vlasti i plaće. 
_ Dobit ćeš kad obučem civil - izdere se Ilija, ne bi li makar to upalilo. 
- A jok! kako ti ono znaš reći, jok, bato! - i Manzo raširi ruke, ne da ni koraka dalje, - Bluzu odmah, ili nosi sve, neću ja za tebe gubiti glavu. 
Ilija ponovo reče "uh"!" i sagne glavu pod zave3/4ljajem svoje sudbine. Zave3/4ljaj odlo3/4i u komorici među metle i kante, onda obriše znoj zgu3/4vanom maramicom i stane pred Manza sa svim nekadašnjim autoritetom. Zbacivši teret s ramena, na kojima su se opet zabijelile koštane zvijezde, Ilija se uspravi i isprsi; osjeti u prsima, u nogama, u rukama svoje naredničko dostojanstvo. Na jedan čas pusti se omamiti prošlošću, te je gotovo uspio i Manzu pomutiti osjećanje za stvarnost. Iz tog trenutnog lijepog sna grubo prodrmaju Iliju potkovani koraci na ulici i neki strani glasovi bace ga u stvarnost emajlirane općinske ustanove s Manzovom nestrpljivom fizionomijom pred sobom. 
Uzme otkopčavati bluzu nekako rastreseno i čak svečano, kao da kod svakog dugmeta moli određenu molitvicu, zatim povadi iz d3/4epova lisnicu, automatsku olovku, češalj i malo okruglo ogledalo sa slikom gole 3/4ene na glatkoj poleđini od kaučuka. Izvlačio je ruke iz rukava zatvorenih očiju, kao da ko3/4u s njega gule i pridr3/4a tako jedan čas bluzu u ruci kao da se s njom oprašta. 
- Čekaj! - podvikne Ilija narušitelju potresnog časa, pa izvadi iz d3/4epa no3/4ić i otpara šest koštanih zvjezdica, koje još jednom prebroji na dlanu i zatim pomno spremi u poseban pregradak lisnice. 
- Dr3/4i, guliko3/4o! 
Manzo dvaput ogleda bluzu s jedne i s druge strane, a zatim i prema svjetlu: nema li rupa od moljaca... 
- A kad ćeš doć po ovo? Jer mogu oni ovdje nekoga svoga postaviti... A ja, znaš, ako nađu, ja neću... 
- Ne boj se, dok nađem stan. - Ilija pođe vratima utiskujući košulju u hlače. 
- Ilija, skini kapu upomene ga Manzo prijateljski. - Kako ćeš s kapom, a u košulji? ... 
Doista! Smuči mu se od pomisli da će sada kroz grad tako, k'o baraba, u košulji i čakširama, a na nogama mu još ko3/4nate 3/4andarske kamašne, te ne zna ni sam kako bi hodao, jer pitanje je sada: što je on? Padne mu na um cigareta, kao jedno od sitnih sredstava snala3/4enja. Pronađe u d3/4epu zgu3/4vani Ibar, koji mu se gotovo smili onako jadno umotan u svoj bijeli, zgu3/4vani papirić kao siroče. Prinese ga samilosno ustima kao da ga kani poljubiti - i ne pripali. 
Dugo je Ilija startao na vratima spomenute javne ustanove, čak i nogu spuštao na ulicu da zakorači, ali odmah je i povlačio, kao da je gazio u hladnu vodu. Onda, kao da se ipak odlučio, skine kapu s obje ruke, kao krunu, otpuhne s nje paučinu što je pokupio na tavanu, i otkopča kokardu, koju spremi u isti pregradak sa zvjezdicama. Obriše rupcem oznojeno čelo i unutrašnju ko3/4u na kapi (ovo posljednje učini naprosto po navici, bez ikakva dubljeg, simboličkog značenja), zatim i kapu preda Manzu na čuvanje... 
Eto, ode sad dr3/4ava do đavola. Osjeti to Ilija na svojoj otkritoj glavi u hladnom dodiru zraka, i neka tu3/4na neodgovornost stane ga uporno tješiti, upravo kao da je on sve ovo jedva i dočekao. Poče ga zlostavljati neko prokleto osjećanje oslobođenja, što li, te mu čak dođe i 3/4ao dr3/4ave, kao neke stare i poštovane ličnosti s brcima i s generalskim činom. Leglo mu na dušu mučno olakšanje, kao da se izbljuvao nakon teškog lumperaja. Stale se čak rađati i neke nade, ru3/4ičaste i punačke, s rumenim obrazima i nabreklim dojkama na punim i okruglim nogama. U Iliju se ušulja toplina neke bezbri3/4ne idile mekog kreveta s bijelim ponjavama što mirišu na pranje, i u svemu tome neke meke, oble ruke, gole do pazuha... Nešto golo i mekano preleti preko njegovih 3/4elja, kao lahor što izaziva je3/4ure na vodi. 
Nije imao smjelosti da zakorači u to svoje novo stanje, pa se neodlučno ustremio ondje na vratima kao da trga latice tratinčice: da - ne, da - ne... 
Ilija je postao dobar; osjetio je potrebu da nekoga zamoli za oproštenje ili da spasi neko dijete iz vode. Za3/4elio je da ga ljudi vole ili makar i sa3/4aljevaju, ako im je to lakše. Htio je, jednom riječi, ponijeti javno teret svoga mučeništva i proći kroz topli šapat publike, ali onda zamaknuti za ugao, u zaborav... A za njim da ostane samo čuđenje i priznanje... Tra3/4io je neko krotko dostojanstvo, kojim bi zaogrnuo svoju neodređenu osobu prije no što stupi na put... tako, gotovo gol, u samoj košulji i 3/4andarskim čakširama i s kamašnama na nogama, a noge više ne znaju hodati 3/4andarski... Ne znaju više te stroge škare (ali pravedne, govorio je Ilija: ja sam strog komandir, ali pravedan) ne znaju onako odlučno strići te dr3/4avne ulice uzdu3/4 i poprijeko, pa ako mi dođeš pod no3/4ice, bato, ostrići ću ti nokte skupa s prstima, da me upamtiš! Ja sam strog, ali pravedan! 
A sada... kao da se danas rodio, a svuda oko njega najedanput velik i nepoznat svijet, pun smicalica i zasjeda. 
Bio tu svijet kod brice, domaći, naš čovo, a znaš mu naći kraja na sva četiri ćoška; izvali on opet u šali, a ti skupiš samo obrve, i sav ti je opet u šaci, sićušan i dobar, samo ga spremiš u d3/4ep. Htjedne li strugnuti za ćošak, pričepiš ga za no3/4ni palac, e, ne niči mi, bato, gdje te ne sijem, pa za šijicu, natrag, tu mi se vrti, gdje te vidim. Brij se i šišaj k'o čovjek, pa reci ako što imaš, tu ti je mjesto, a ne da mi brstiš tamo po okrajcima, u mraku, kako bi ti ovo i ono... Pa eto ti, dočekao si i "ovo" i "ono"! Zar ti nijesam lijepo govorio, brajko? ... 
Ali da, "kundačenje", "3/4andari", to sam ti ja bio! De, okušaj sada ovoga pjetlića s percem... I, evo baš, evo ti ga, na! 
I dođe Iliji 3/4elja da se i sam makne, da se skloni tu unutra pred Torquatom, koji onuda iza ugla stupi na pozornicu nekim, kako da ka3/4emo? - historijskim korakom, što li, jer sve se ogledava po prozorima neće li cvijeće padati po njemu, no pero mu se zabrinuto trese iznad glave, kao da se odozgo nigdje nikakva dobra ne vidi. Ali, Torquato osvjedočeno korača po tlu, koje je netom osvojio, a tlo je mirno i pokorno prostrto pod njegovim nogama, Roma-doma. 
Ilija osjeti svoj raskvašeni Ibar u ustima pa ga odgrize, no bilo je već prekasno da pljucne duhan; ovaj bi tu čovo mogao shvatiti k'o: pljucam ja na tebe, nikogoviću! I nije red; prolazi čovjek propisno, k'o da ka3/4eš, znanac ti prolazi ulicom, pa ne mo3/4eš da pljucaš preda nj... E, jesmo mi kojiput marva! ... A miran oficir, udešen... Nego Iliju šaljivo zaškaklje ono oficirovo kokošje perce za šeširom no on obzirno 3/4mirne i preskoči neumjesnu šalu k'o razuman čovjek, pa se uzme namještati u neku "kulturnu" pozu ne bi li upao u oči. Ilija se gorljivo izlo3/4i na vratima. Vojnik prema vojniku... ili (što mu mo3/4eš) podoficir prema oficiru vojske koja je pobijedila u ratu, što jest, jest! Pa k'o, javit će se čovjek, znanci smo, progovoriti riječ-dvije, pitati kakav je svijet ovdje. Nije šala, čovjek preuzima vlast, a tko mu mo3/4e bolje reći što je tu miran građanin, a što je opet ona bitanga u mraku, što brsti... Pa reći će čovjek: "hvala, gos'n naredniče; ako što trebate, ja sam tu". "Hvala, gos'n kapetane, ja za sebe ništa, nego ovo našeg svijeta, eto, da mi prigledate, a za čašicu primaprimisima vina i dobru ribu ne brinite; ja sam im sam bio k'o otac..." 
"Zato sam tu", pričini se Iliji da je oficir rekao prolazeći mimo njega. 
Ilija 3/4ustro lupi petama svojih cokula u znak zahvalnosti i podigne ruku iznad uha, ali tu dodirne golu glavu pa se zbunjeno iskesi te se moglo pomisliti da je jedan od onih šašavih beskućnika što se vrzmaju sa svojim loncem oko kazana vojnih kuhinja, a za sitne usluge bace im iz magazina po koji komad iznošene vojne odjeće, pa pozdravljaju vojnički svako uniformirano lice smatrajući se i sami vojnim licima. Čini se da je Torquato upravo tako ocijenio Iliju, jer ga omjeri najprije s osmijehom punim zaštitničke sklonosti, a zatim mu prstom dade znak da priđe. 
- Ohe, tu lazzarone! Vien qua! 
- Je's!, - odazva se uslu3/4no Ilija ( "Vidi, čovjeka! Rek'o ja...") 
- Guarda, - okrene mu Torquato glavu sa dva prsta prema ubijenom psetu. - Quel cane, he, butta via. Capito? Butta giu i poka3/4e mu kretnjom pseto i more. 
- E, jest to nezdravo, ta crkotina na ulici - reče Ilija zbog konverzacije... - A opet, evo sunce upeklo... 
- He? - upita Torquato s umjerenom strogošću. 
- A velim, vruće, ne mo3/4eš bluze na sebi izdr3/4ati - i stane sukati rukave od košulje da bi dokazao... 
Činilo se da Ilija razgolićuje ruke zbog posla i svidi se Torquatu ta pokorna spremnost pa mu pru3/4i neku debelu i mirisnu cigaretu koju izvadi iz staniola i celofana... 
- E, baš hvala - zatakne Ilija cigaretu za uho i raskopča košulju na prsima kao da se naprosto guši od vrućine, pa reče "uf"! kao dokaz. 
Torquato shvati da se Ilija tu pred njim producira za poklonjenu cigaretu, pa mu dade još jednu i brzo se pokupi zbog vlastitog ugleda. - Fa presto, he, reče na odlasku pokazavši mu uginulo pseto. 
- Sad ću ja to, šjor... Ilija se začudi vlastitoj upotrebi ove posljednje riječi; došla mu je nekako iznenada i on je odmah prihvati kao staro poznanstvo. Kao sna3/4an zagorski klipan s rudlavom kosom i rutavim grudima što je upravo odslu3/4io vojsku, pa se u vojničkim čakširama i bijeloj seljačkoj košulji spustio u grad da tra3/4i posla, eto tako je Ilija ostao na ulici s dugim košćatim ručetinama besposleno obješenim uz tijelo pa govori "šjor" svakom građaninu. A na nozi kao da ima gumenu petu pa korača krotko i ponizno kao crkovnjak, da ne bi narušio gradsko svečano hodanje. Ilija pođe ubijenom psetu i sagne se nad njim kao nad mrtvacem koji je sam kriv svojoj smrti. 
- E, bato, bato, jesi li lajao, jesi, pa eto ti!, govori Ilija mrtvom psu uzimajući ga na ruke gotovo nje3/4no kao mršavo mrtvo siroče, a 3/4ao mu je 3/4ivotinjice, pa joj predbacuje smrt. - Eh, nema te što ponijeti, same kosti... A što se upuštaš, jadno štene? Oficiru hoćeš da prkosiš? E, moj brajko, ne laj gdje ne treba - i gladi ga Ilija po ušima i po leđima niz dlaku i suze mu se skupljaju u očima. 
- A nije lajao, ne, moj brajko, nego, eto, pasja ćud u čovjeka - brunda Manzo u zahodu i lupa zaposleno kantama. 
Ilija nije slušao Manza, nego sve tepa štenetu noseći ga prema obali: - Eh, bato, bato... Odjednom začu DJokino mijaukanje u blizini i potra3/4i ga očima. Ondje iza ugla stajao je dugi Mile Izjelica u nekom prekratkom civilnom odijelu, a na glani mu kapa s tvrdim štitom od kartona, koji se prelomio po sredini pa to daje još više suhoće i strogosti njegovu pogledu; a DJoko se umiljava Mili oko nogu i mijauče. 
- Ostavite to, gos'n naredniče - govori mu Mile ozbiljno, čak, ako je pravo čuo, i nekako zapovijedajući. 
- Ma što da ostavim, Mile, je li? - Ilija kao nekako kroza san gleda Milu, pa ne vjeruje svojim očima... "Gos'n naredniče" mu dolazi nekud izdaleka i zvuči kao sjećanje. Učini mu se kao da ga opet vuku natrag u neko mučno i neodređeno stanje, u nešto teško i strogo, s du3/4nostima i odgovornostima... Hoće da ga ponovo obuku u nešto što on više nije, što je u njemu završilo i umrlo te, eto, i suza nad tom smrću... 
- Okanite se! - ponovi Mile, a glas mu poigrava od srditosti. 
- Ama čega da se kanim, Mile? - pita Ilija podlo3/4no, kao podređeni. 
- Toga šteneta - podvikne Mile, a glas mu ljutito raste. - Niste valjda postali šinter kod neprijatelja? 
- Kakav šinter (ova ga je riječ razbudila), budalo! Ovo se mora, da kugu ne širi... 
- Neka širi! (c)to vas se tiče? Neka se sami brinu! 
- A, red ti smeta, je li, Izjelico? E, taj si mi! Sumnj'o sam ja i prije na tebe! Brstio si ti s onima u mraku...! Izdajico! 
- Hi-hi-hi - smije se Manzo unutra među kantama kao neki zli, zahodski duh. 
Mile jako poblijedi i ruka mu se zatrese u d3/4epu, no odjednom okrene se naglo na peti i nestane iza ugla. 
Mačak DJoko ostane na uglu u nedoumici i zamijauče bespomoćno kao sirota. 
- Dođi, DJokica, dođi ti ovamo... 
DJoko se trgne na taj glas kao na ru3/4nu uspomenu, pa potrči za Milom dozivajući ga kroz puste uličice zdvojnim mijaukanjem. 
Ilija spusti štene na zemlju i ve3/4e mu oveći kamen o vrat pa, bez suza i tepanja zavitla revno njim u zraku i baci ga daleko od obale. 
Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s gađenjem i pljune na taj posao. 
Voda proguta mrtvo pseto, a Ilija se zagleda u krugove na vodi: 
- Eto, brajko, svršeno je s tobom. 
I obriše dlan o dlan kao da pere ruke, kao Pilat... 
BENITO FLODA FON RELTIH 
- No, dobro - progovori napokon i onaj nepoznati čovjek koga je te večeri naš zajednički prijatelj doveo u društvo kao svoga znanca. Prilikom upoznavanja promrmljao je neku sasvim nerazumljivu riječ, koju, dakako, nitko nije upamtio, tako te nismo još ni znali kako se zove. - No dobro - reče, dakle, znanac, - kad je riječ o snovima, mogao bih vam ispričati nešto... Samo, bojim se da mi nećete oprostiti što uplićem u vaše pripovijedanje o snovima jedan zbiljski slučaj, koji je toliko nalik na san, te često i sam posumnjam nisam li ja to ipak sanjao? ... 
Ako mi dopustite, ja bih otpočeo time da često prolazim pored botaničkog vrta, to jest najmanje dvaput dnevno; ujutro kad idem u kancelariju i o podne kad se vraćam, a koji put i poslije podne, kad imam nekog izvanrednog posla ili kakvih sastanaka, a toga se, dakako, uvijek nađe u našem poslu. Ja, naime, radim kod dr3/4avnih 3/4eljeznica. Ali, uostalom, to nije va3/4no. 
Kad god idem pored botaničkog vrta, brojim šipke na 3/4eljeznoj ogradi. To je neka moja glupa navika: te sam šipke tko zna koliko puta već prebrojio (ta velim, proiazim onuda dvaput dnevno i uvijek brojim), a da me ubijete ne bih vam znao reći koliko ih ima. To jest, znam otprilike, ali ne jamčim da se ne bih prevario i za par stotina. Prije, dok sam radio na 3/4eljezničkim stanicama, brojio sam vagone teretnih vozova, ali uvijek - kako da ka3/4em - neslu3/4beno, tako "za svoj račun", naprosto po toj prokletoj navici, kao da me neki đavo tjera da brojim. Brojio sam čak i 3/4eljezničke pragove, sve dva po dva; naprezao sam vid i produ3/4ivao brojenje sve dalje i dalje, dokle mi se pogled ne bi skupio u tačku gdje su se spajale tračnice u daijini. Onda bih nastavio brojiti u mašti, a pragovi su se nizali u mojoj glavi kao napast od koje se naprosto nisam mogao osloboditi. 
Jednom sam tako išao u obila3/4enje pruge i, naravno, brojim. Brojim i brojim, pa se sjetim odjednom da bih se trebao vratiti, ali ne mogu da se otkinem. Kao da me vuku svi oni još nepobrojeni pragovi i tra3/4e da ih izbrojim, pa što ću? - idem dalje i brojim. Odlučujem da ću, evo, još samo do prvog kilometarskog stupa i onda se svakako vraćam. I eto, kilometarski stup je tu sa strane, a preda mnom pragovi, pragovi... u nedogled. I brojim ja, a umor me hvata i noge mi ote3/4ale te mi se čini da ne gazim više po zemlji, nego kao da se penjem po beskrajnim ljestvama u nebo. I penjem se ja tako, a postaje mi sve strmije, sve napornije: ljestve kao da su se sasvim uspravile pa stoje vertikalno, prema nebu. Muti mi se već u glavi od onog neprestanog dodavanja još jednog broja, pa još jednog i još jednog, a nikako da se otresem, da se otrijeznim od tog pijanstva. Kao da je palo na me neko prokletstvo, pa nemam drugog izlaza nego to ludo brojenje, ništa ne vidim oko sebe, ništa ne čujem, već samo udmjereno brojevi udaraju u meni kao točkovi o spojeve tračnica. Ne znam više da li je dan ili noć, ne znam što je lijevo a što desno, samo osjećam kako se gomilaju brojevi u meni kao da ih gutam, pa postajem od toga te3/4i i umorniji. Čini mi se da sam negdje u visini, da je zemlje nestalo ispod mene, pa se hvatam rukama za prečke ljestava da ne bih pao, jer mi se već počelo ozbiljno vrtjeti u glavi. 
To je bilo strašno. Činilo mi se kad bih se zaustavio, kad bih prestao brojiti, da bih se onog časa strovalio u neku strašnu dubinu bez dna i da bih tako padao tko zna dokle. Jeza me hvatala od te pomisli. 
Uostalom, la3/4em: nisam na to mislio, to jest, nisam pomišljao na to da se zaustavim; ja sam samo osjećao da moram dalje, dalje i više... u beskraj. 
I tko zna dokle bih ja još bio tako hodao četveronoške po 3/4eljezničkim pragovima da odjednom nisam naišao na neke noge što su mi stajale na putu. Kao da mi se sama Smrt ispriječila, obuvena u blatnjave cipele od teleće ko3/4e; učini mi se da je gotovo sa mnom, da ću se sad prevrnuti i strmoglaviti u dubinu. Da bih se spasio, stanem uporno ponavljati broj do koga sam stigao, a sve gledam da zaobiđem one noge i da pođem dalje. No ja desno, noge desno, ja lijevo, noge lijevo! 
Vidim, ne ide tako, pa se pokušam provući između nogu. I doista, provučem glavu ali noge mi stisnu vrat i u isti mah začujem smijeh iznad sebe, grohotan i vrlo poznat smijeh. Tako se smijao susjed, nadzornik pruge, ogroman čovjek, koji je mogao, ka3/4u, sam izbaciti vagon iz tračnica. Ali odakle on ovdje? to je jedino što je mene začudilo. Zatim mi je nešto govorio, ali sasvim nerazumljivo i bez ikakve veze s onim što je mene zanimalo. A mene je zanimalo samo jedno: kako da svladam, da odgurnem zapreku i da pođem dalje, jer od toga je sve zavisilo. 
Kasnije mi je pričao da sam se koprcao onako ulovljen (on je u početku sve shvatio kao šalu) i da sam stalno ponavljao neki broj, a zatim, kad me pustio, da sam ga silno odgurnuo ramenom te umalo nije pao. On se, naravno, tada prestao smijati, uhvatio me za ramena i uspravio, no, veli da sam tako strašno izgledao te je pomislio da sam poludio. Drmao me i tresao, zvao me po imenu, čak veli da me i pljusnuo, ne bi li me razbudio i dozvao k sebi, no ja sam samo s u3/4asom buljio u njega, otimao se i strastveno ponavljao svoj broj. Na koncu to se natezanje pretvorilo u pravo hrvanje. Veli da je bio očajan. Znao je da će svakog časa naići brzi voz, a ja se nikako ne dam s pruge, nego stalno tapkam na mjestu sa svojim brojem. Da me ne bi morao ostaviti ondje na tračnicama, lupio me šakom po glavi i oborio, zatim me odvukao s pruge i tako sam ostao 3/4iv. 
Došao sam k sebi u bolnici i prvo čega sam se sjetio bio je broj, To jest, nisam se ja sjetio broja, već ga je netko šapnuo u mraku i ja sam se odmah prihvatio. Iz početka sam ga u sebi ponavljao, ali ubijala me dosada, pa sam ga stao izgovarati naglas da mi vrijeme prođe. Liječnik me je s vrlo ljubaznim smiješkom upitao zašto to govorim, no ja se nisam ni osvrnuo na to pitanje i nastavio sam svoj posao ne obazirući se uopće na liječnika, upravo kao da ga i nema. Prije svega, primijetio sam da je njegov smiješak za mene uvredljiv: postavio se nada mnom i smiješka mi se u lice, kao da sam ja neko dijete što gradi kulu od karata, koja se neprestano ruši, a on neki mudri roditelj što odozgo dijeli korisne savjete. A drugo, što se njega tiče što ja govorim? Valjda to nije nigdje zabranjeno izgovarati neki broj? Uostalom, neka i drugi malo pripaze kad neprestano ponavljaju riječi "onda", "znate", "je li". Ne bi li i njih upitao taj liječnik zašto to govore? Konačno i on sam neprestano govori "ja", "ja", kao da i nema nikoga drugoga na svijetu osim njega. 
Kasnije došao je još jedan liječnik, stariji, koji se nije ni osvrtao na mene (valjda zato što je bio još mudriji od prvoga), nego se odmah obratio svom mlađem kolegi s nekim pitanjem, u kome je bilo, osim riječi "pacijent" (a taj sam, naravno, bio ja) još nekoliko latinskih riječi, pa tako nisam razumio ni pitanja. Mladi je liječnik odgovorio opet s nekoliko latinskih riječi i završio saopćenjem da neprestano ponavljam broj 1909. 
Gle, pa ja dosada nisam ni znao koji broj govorim! Meni je, naravno, bilo svejedno koji je to broj, a ovi, vidi, pridaju mu va3/4nost! Smijao sam se od srca starijem liječniku kad jo zabrinuto ponovio: "Hm, hiljadu devet stotina i devet?" kao da sam izabrao baš najopasniji broj od svih mogućih brojeva koji su do sada poznati medicini. Zatim je opet s mnogo latinskih riječi, nešto upitao mlađeg kolegu u vezi s tim sasvim nedu3/4nim brojem. Mladi se odmah po3/4urio da upotrebi nekoliko puta riječ "ja" i da objasni kako je pronašao da taj broj nosi ujedno i moja godina rođenja i da za sada on sve gradi na toj koincidenciji. Gle, bogati, rekoh u sebi, ni to nisam dosada opazio da je to broj moje godine rođenja, pa sam se već unaprijed smijao, očekujući što će ovaj mlađi "izgraditi na toj koincidenciji". 
Stariji je, međutim, kod tog podatka uskliknuo: "Interesantno!" i onda nanizao cijelu litaniju latinskih riječi, koje, dakako, nisam brojio. Nastavili su zatim razgovor preda mnom sasvim razumljivim jezikom o nekim mojim vrlo ličnim stvarima, kao da ja tu uopće nisam prisutan, kao da mene naprosto nema. Govorili su o mojoj krvi, o stolici, o urinu i pljuvački, istaknuli kako sam neo3/4enjen i na to klimali glavama zatim "pubertet", "seksualitet", "perverzitet", ilis, alis, nalis... i opet nestali u latinštini. To me uvrijedilo i razljutilo, pa sam stao glasno govoriti svoj broj da bih im omeo razgovor. Nisu se osvrtali, nego nastavili razgovor, a ja broj uzeo izvikivati, i to ih je napokon ipak otjeralo. Na odlasku su me pogledali s mr3/4njom, a to sam upravo i htio, i bio sam zadovoljan. 
No mislite da mi se nisu još istoga dana osvetili? Kako su to sitni i pakosni ljudi! Metnuli su k meni u sobu jednog vrlo dosadnog čovjeka, koji je neprestano govorio: "Urugvaj-Paragvaj, Urugvaj-Paragvaj." Mo3/4ete zamisliti kako je to ubitačno neprestano slušati te dvije riječi, pa još onako izgovarane, onim reskim i bijesnim glasom i nekako u 3/4urbi, kao da se te riječi međusobno natječu i neprestano istrčavaju jedna ispred druge pa bi im i on, taj dosadni glupan, htio kod toga pomoći. 
Nisam nikako mogao podnositi tu utrku, pa sam se umiješao s mojim brojem. No "Urugvaj-Paragvaja" nije to ni najmanje smetalo, nego je nastavio on gorljivo licitirati, kao da na tome ima dobru zaradu. Ali nisam se ni ja dao gnjaviti, pa sam smislio da mu između svakog Urugvaja i Paragvaja ubacim svoj broj, kao kad se baci štap među noge nekome tko trči. Zaplest će se, mislim, spotaknuti i pasti. Ali vraga! - Tako je lako preskakivao moju zapreku kao kakav olimpijski šampion u preskakivanju prepona, a mene zahvatio bijes, pa sam stao iz sve snage izvikivati svoj broj. Htio sam ga naprosto nadvikati, samo da ga ne čujem, jer mi je u3/4asno išao na 3/4ivce. No stao se i on derati, a kod toga se dr3/4ao kao da je sam, kao da čuje moj glas izvana, pa viče prema prozoru "Urugvaj-Paragvaj". Ja tu, na tri nnetra od njega, vičem mu u lice "Hiljadu devetsto devet", a on u prozor - "Urugvaj-Paragvaj!" 
Ja: Hiljadu devetsto devet! 
Qn (u prozor): Urugvaj-Paragvaj! 
Da nas je tko čuo, bio bi pomislio da lajemo jedan na drugoga kao psi, bo3/4e mi prosti, jer su se psi javili u susjedstvu svojim lave3/4om... 
No, ka3/4e se, pametniji popušta, zato sam ja prvi spustio glas i govorio sam sasvim tiho, ali opet nisam htio sasvim ušutjeti, da ne bi on pomislio da sam potpuno odstupio. Taj se moj postupak odmah pokazao korisnim, jer je i on popustio, pa je uzeo tiho brundati, gotovo šapćući, "Urugvaj-Paragvaj". 
Sutradan, kad sam se probudio, našao sam u sobi mjesto njega nekog bivšeg austrijskog vojskovođu, strašnog hvalisavca, a uz to je tako odvratno lagao da je mene bilo stid mjesto njega. Imao je razdijeljenu, sijedu bradu kao Franjo Josip i kratko ošišanu kosu, ali bio je ravan kao svijeća. Čini se da je cijelo vrijeme pazio na mene dok sam spavao, jer čim sam otvorio oči, on je skočio s kreveta (na kome je le3/4ao odjeven) čekajući da se ja probudim, sna3/4no udario petama, tako da se sav zatresao od tog udarca, otresito klimnuo glavom, udarivši kod toga bradom u prsa i progovorio slu3/4benim glasom, kao da raportira: 
- Dozvolite da se predstavim. Ja sam Benito Floda von Reltih feldmaršal Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apoštolskog Veličanstva. A s kim ja imam čast, prosim? 
Feldmaršal je, ukrućen, izbacivši prsa i uvukavši trbuh, čekao moj odgovor. No ja se nisam dao povući za jezik, Tko zna da li je on doista feldmaršal ili je mo3/4da sasvim običan potpukovnik u slu3/4bi japanske špijuna3/4e? Za svaki slučaj, ja sam šutio, štaviše nisam ga htio ni pogledati. 
- Mo3/4da strogi inkognito? - reče on, još jednako prsa van trbuh unutra... - No da, ja to znam cijeniti, kamerad. Tako sam i ja u (r)enevi čuvao najstro3/4iji inkognito - nastavi on - kad sam 1898. bio u pratnji blagopokojne carice. Bio sam na tri koraka od blagopokojne vladarice. Vidim ja, onaj fakin nešto vadi iz d3/4epa, Odmah sam potrčao i rukom branio caricu, ali kobna turpija prošla mi je ovdje između prstiju. Izdahnula je na ovim mojim rukama. Vidio sam dušu kako joj je izletjela iz usta, mala i čista, kao bijela ptičica. Odonda, kamerad, ja vjerujem da postoji duša. 
- A kad sam pod nadvojvodom Hanibalom Lucićem kod Kane Galilejske hametice potukao rimske legije, čuo sam kako se di3/4e neki šum nad bojnim poljem (bilo je, morate znati, dva milijuna mrtvih). Pitam moga ađutanta šta je to? - Veli, ne zna, pitat će jednog malteškog viteza, jer da se oni, tj. malteški vitezovi, u to razumiju. "Duše naših neprijatelja, gospodine, idu pred sud bo3/4ji", odgovorio je vitez mom ađutantu. Ja sam se onda rugao, ali otkad sam vidio dušu blagopokojne vladarice, vjerujem da postoje duše, kao što vjerujem da postoje ptice. I vi ćete se, kamerad, jednom uvjeriti u to, ima vremena. 
Nastojao sam da ga ne slušam, jer sam znao da je sve lagao što je govorio, pa sam prionuo uza svoj broj kao utopljenik uz kolut za spasavanje. Ovaj je uobra3/4eni la3/4ljivac već počeo preda mnom izvoditi kojekakve parade, pozdrave caru i carskoj obitelji, zatim razne manevre s konjicom, pa je uzeo skakati i propinjati se po sobi kao konj, a na koncu je izveo i nekoliko velikih bitaka sa svim rodovima oru3/4ja, čak i s podmornicama, pa mi se zavlačio ispod kreveta i udarao me šakom u leđa kao u dno neprijateljskog broda. 
Nisam više mogao podnositi tog zlostavljanja, pa kad mi se u jednom momentu pribli3/4io, izderao sam mu se ravno u uho: - Hiljadu devetsto devet! 
- A to je opet rumunjsko-japanski rat, hiljadu devet stotina i devete! Bio sam i u njemu. Tada sam prvi put govorio s mikadom. "Čun ku van, Be-ni-to", meni će on, a ja njemu odmah natrag: "Gu-bi-cu ču-vaj!" (Jer oni, morate znati, rastavljaju svaku riječ na slogove, kao Kinezi). Mikado me samo potapšao po ramenu i promrmljao zbunjeno: "Takotuci", a to je neka vrsta vojničkog ohrabrenja, što doslovno znači: "Sviđa mi se tvoja odva3/4nost." Kasnije mi je vlastoručno pričvrstio na grudi odličje Crnog Zmaja, nakon moje pobjede na rijeci Kikuko Takamacu, gdje je pao u ropstvo rumunjski general Paonadasku. Hop!! 
Tu poskoči feldmaršal Benito Floda kao da se spotaknuo o dasku na podu, čime je očito htio pokazati kako je već u samom imenu bila sadr3/4ana zla sudbina nesretnog rumunjskog generala. Vidio sam da se nisam prevario kad sam odmah u početku posumnjao da on ima nešto s Japancima. 
Ja sam se nadao da je sad konačno uspostavljen mir nakon te velike feldmaršalove pobjede nad Rumunjima, ali se pokazalo da su takve (a i sve ostale) nade varave, kad se čovek nađe u društvu s tim ljutim ratnicima. Otpočeo je on odmah drugi veliki rat s Turcima radi Dardanela. Najprije je tra3/4io od mene, kao da sam ja turski sultan, da pustim njegovu flotu kroz Dardanele, jer da on mora još danas prijeći alpe i stići u nedjelju u šesnaest sati nula minuta u Singapur, gdje se ima pridru3/4iti trupama nadvojvode Salvadora, a u ponedjeljak u zoru (nije mi htio reći u koliko sati, jer je to bila stroga vojnička tajna) počinje pod njegovim zapovjedništvom velika ofenziva protiv Velike Patagonije. Postavio mi je ultimatum; rok za odgovor - jedanaest minuta! 
Ja sam odlučio da šutim, jer - ponavljam - tko zna tko je on, a da ga pustim kroz te Dardanele, on bi, kako je bio ratoboran, mo3/4da opet pobio dva milijuna nedu3/4nih ljudi. 
Nervozno je šetao po sobi s rukama na turu čekajući nestrpljivo moj odgovor. 
(c)to da radim? Barem da mi nije dao tako kratak rok, imao bih vremena da nešto smislim, ili makar da obavijestim ljude što im ovaj sprema, da ne budu pobijeni na pravdi boga. "Tako i tako, ljudi bo3/4ji, čuvajte se, ide na vas strašni vojskovođa Benito Floda fon Reltih sa silnim snagama; zatvorite vrata i prozore i ugasite svijeće..." 
No on kao da je čitao moje misli: odjednom se okrene prema meni i stane me dugo i prodorno gledati, zatim se u njemu nešto otkine i zahriplje: i on prasne u silan smijeh te se od toga smijeha moj krevet zatresao skupa sa mnom. 
- Izdaja, a? Hja, ha, ha... Tajni savez s Velikom Patagonijom? Hja, ha, ha... Ne brinite se, vojvoda od Katafalka vam je uhvaćen na putu sa svim tajnim dokumentima skupa s vašim vlastoručnim pismom u kome obavještavate Pingvince o mojim namjerama. (c)to? Hoćete li pojedinost da se uvjerite? Neka zatvore vrata i prozore i neka ugase svijeće, ha? 
Ja sam se zaprepastio! Nisam, doduše, poslao vojvodu, ali sam upravo namjeravao zamoliti onog starijeg doktora da pošalje nekoga tamo u onu zemlju i neka ih obavijesti... Gle, a Benito Floda već sve zna, čak do samih svijeća! 
Znao sam da će mi se osvetiti i umirao sam od straha. Stajao je nada mnom kod kreveta i gledao me strašnim pogledom, kao da će me ovog časa zubima zadaviti. Misli su mi se splele i zaustavile, srce mi je prestalo kucati, i u toj tišini što je nastala u meni začujem šapat, sasvim tih, gotovo nečujan šapat, kao da mi srce šapće: "Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet..." 
Tada se sjetim (ne znam da li sam se pri tom i udario po čelu?), pa šapnem i ja onako kako mi je srce govorilo: 
- Hiljadu devetsto devet. 
- A, to je već druga stvar! - usklikne Benito Floda, a lice mu se razvedri i smiri, da, čak se i nasmiješi od zadovoljstva. 
- Pa mi smo klika, dušo moja, vi i ja! - stane se on sve više oduševljavati, 3/4estoko trljajući tur dlanovima. Odjednom, kao da je nešto zaboravio, lupi se po čelu i otrči vratima. Vrata su bila zaključana, no to ga ni najmanje ne zbuni, on se sagne i reče kroz ključaonicu: "Pozor! Pozor! (c)ifra ,hiljadu devetsto devet'! Ponavljam: šifra ,hiljadu devetsto devet'" Zatim se vrati k meni i reče: "Vrlo dobro. Ovo vam historija nikad neće zaboraviti, kamerad! Mi smo osovina budućnosti!" 
Priznajem da su me njegove riječi uplašile. Njegova mi je osoba postajala sve zagonetnijom, a riječ "klika" učinila je naprosto da zadršćem. Ne mogu vam opisati kakve su me sve misli tada spopadale. Bilo me strah, ka3/4em vam, bilo me strah kao nikada u 3/4ivotu! Znao sam da me on kani uvući u nešto tajno i zakučasto, iz čega se ja nikada više neću moći iskopati. Jeza me spopadala kad sam mislio na one neke tajne koje će mi povjeriti i koje ću ja morati da nosim u svojoj glavi pod strašnom odgovornošću: ode li tajna, ode glava! Pa onda onaj ropski 3/4ivot s tajnom u glavi! Hodaš gradom, a ona bućka u glavi, pa strepiš da tko ne čuje to bućkanje, ili da ti ne iscuri jedna kap te tajne iz oka, ili da je u bijesu negdje naprosto ne ispljuneš. A kad te tko pogleda na ulici, čini ti se da mjesto glave nosiš na ramenu prozirnu staklenu kuglu u kojoj se bezbri3/4no praćaka tvoja zlatna ribica... Na koncu ne znaš više 3/4ivjeti, a nije ti više ni potreban 3/4ivot, jer ti prestaješ biti čovjekom, postaješ kutijom, čeličnom blagajnom (s pepelom među stijenama, protiv po3/4ara), odanim spremištem tajne, koja te svega sapinje kao tumor u mozgu. A kad to postanem (jer i na to sam pomislio), sjetit će se jednog dana (mo3/4da baš i zbog samoga hira!) Benito Floda svoje tajne u mojoj glavi, pa će mi, kao čovjek od prakse kome se 3/4uri, onako praktično u 3/4urbi skinuti glavu, povaditi iz nje svoje stvari, a nju baciti na smeće kao praznu kutiju od konzerve. 
Proklinjao sam čas kad sam počeo brojiti. Zar nisam mogao ostati običnim prolaznikom pored stvari i ne obazirati se na to što u njima ima neki broj? Ne bih bio dospio ovamo u šake Benitu Flodi i ja bih danas kao i vi pričao samo svoje smiješne i zabavne sne. 
No da, danas... Danas je brojenje kod mene samo amaterska pasija, kao kod drugih sakupljanje poštanskih maraka; ja sam danas, ako hoćete, neki filatelist brojenja. Ali onda, onda je to bio moj pjesnički zanos, moj poziv, moj do3/4ivotni zadatak. Ja sam htio brojenjem stići do kraja brojenja. Do kraja mogućnosti brojenja. Vi se, vidim, podsmjehujete i ka3/4ete da sam htio postići nemoguće. A zar i vi ne idete za nemogućim svako jutro čim se probudite? Već onda počnete igrati svoju dnevnu ulogu, jer svaki bi od vas htio biti nešto što nije. Ja sam htio prebrojiti sve brojeve i stići do kraja brojenja, do beskonačnosti, da bih upoznao veličinu svijeta, inače ne bih mogao 3/4ivjeti, a vi biste htjeli uvjeriti sve ljude da ste taj koji niste, jer vam je nezanimljivo biti onim što jeste. Moj 3/4ivot 3/4ivi, a ja brojim i time mu poma3/4em da 3/4ivi, i vi koji jeste 3/4ivite, a onim koji niste poma3/4ete mu da 3/4ivi. Ja pribrajam brojeve, vi pribrajate zadovoljstva, ali i vi i ja te3/4imo za beskonačnim pribrajanjem, za beskrajnom zadovoljstvom, to jest za nemogućim. 
A ipak, kako je zamamljivo to neprestano dodavanje - još jedan, još jedan i još jedan; čini vam se kao da neprestano dodajete nešto sebi, kao da se ubogaćujete, kao da se širite i sami postajete jedna beskonačnost za sebe. 
Eto, proklinjao sam taj mamac koji me je doveo u onaj svijet Benita Flode, gdje se neprestano snovalo nešto zagonetno, mračno i veliko, a ja sam bio čovjek usamljen i bez veličine, bez ikakva dara i sklonosti za avanture i zakučaste poslove, gotovo kukavički zaljubljen u moje jednostavne i miroljubive brojke. 
Dok sam ja tako malodušuo razmišljao o svom nimalo zavidnom polo3/4aju, Benito Floda je sjeo k meni na krevet, čak je i prijateljski naslonio lakat na moje koljeno i neprestano nešto sam sa sobom potiho razgovarao. Iz toga sam razgovora mogao razabrati da on nekoga uvjerava kako sam ja "stoprocentno njegov čovjek", da zaslu3/4ujem svako povjerenje i da će on meni svakako otkriti "svoju tajnu" još ovoga časa. Sad sam se uvjerio da moja bojazan nije bila samo plod moje "bolesne mašte", kako me kasnije uvjeravao onaj stariji liječnik (s kojim se i vi, dakako, sla3/4ete), nego da je mene Benito Floda već uvrstio u neke svoje velike kombinacije i da me hoće zbog toga učiniti nosiocem svoje tajne. Tko zna što će on tra3/4iti od mene? Mo3/4da da odem iznutra podrivati Veliku Patagoniju prije njegova napada na nju, ili će me mo3/4da poslati u neke druge krajeve svijeta da širim reltihizam? 
No čini se da se netko 3/4estoko protivio takvom mišijenju o meni, jer se Benito Floda počeo strašno srditi i nestrpljivo mahati rukama, kao da mu se gadi slušati to što mu govore. Već sam se bio ponadao da će ga te intrige protiv mene mo3/4da pokolebati u odluci, ali kad sam vidio njegovu čvrstoću kojom je odbijao sve optu3/4be protiv mene i kad sam čuo kako je na koncu prijeteći izjavio da on svojom glavom jamči za mene, ali neka i drugi čuvaju svoje glave, još jednom sam se uvjerio kako su sve nade varave kad čovjek ima nesreću da se dopadne Benitu Flodi. Podišla me jeza; već sam gledao kako se kotrljaju odrubljene glave... 
Benito Floda odlučno zasiječe rukom, kao da je diskusiji odrezao glavu, zatim se obrati meni va3/4nim, gotovo bih rekao sudbonosnim izrazom lica: 
- Kamerad, ovim časom vi stupate u historiju! Ulazite u odabrani krug hrabrih mu3/4eva historije koji su posvećeni u moju tajnu. Ali prije no što uđete, pogledajte što je ostalo pred vratima? Pred vratima su Benito i von; to ne ulazi. Benito je počasna stra3/4a, kostim i strana maska za varku, a von je stari gramofon za valcer. Sad uđite sa mnom, bez Benita i von, pa me čitajte, naopako, to jest zdesna na lijevo, na sermitski način... (c)to? Jeste li pročitali? 
Jesam, pročitao sam i mozak mi se zavrtio od zaprepaštenja te sam pao na krevet kao mrtan. Oči sam izbuljio u njega, ali nisam ga više vidio. 
Vidio sam samo kavez s debelim šipkama, a u kavezu sebe kao papagaja, kako skačem od šipke do šipke i brojim i brojim kljunom sve uokolo kaveza, bez prestanka uvijek jedan te isti broj. 
- Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet... 
- Bravo! - vikne on. - Vi ste posvećeni. Čestitam! - i pozdravi me podignutom rukom. 
Otada se ničega više ne sjećam kao čovjek, jer tu počinje moj papagajski 3/4ivot. O tom 3/4ivotu pričat ću vam drugi put kao "uspomene bivšeg papagaja"; mislim da će vas priča zanimati, jer takvo što sigurno još nikada niste čuli, a zasada htio bih vam reći tek toliko da sam slobodno skakao po kavezu i ponavljao svoj "hiljadu devetsto devet" do mile volje, te sam vjerojatno bio dosadio ukućanima koji su me danomice slušali, ali bilo je i onih koji su hvalili moju vještinu govora, čak su sumnjali u moje papagajstvo i odlučno tvrdili da se tu sigurno krije neka smicalica, jer da ih odviše podsjećam na ljudsko biće. 
Kako sam dugo bio papagaj ne bih vam ni danas znao tačno reći, jer mi, to jest oni, papagaji, drukčije računaju vrijeme nego mi ljudi; budući da ponavljaju uvijek jednu te istu stvar, čini se da se kod njih ništa i ne mijenja, pa prema tome kao da ni vrijeme ne protiče; mo3/4da zato i 3/4ive tako dugo te brbljive i dosadne ptice. 
Kad sam prestao biti papagaj - a to je bilo mo3/4da i nakon mnogo godina - to jest kad sam se ponovo vratio ljudima, nisam se ni najmanje začudio kad su mi rekli da je Benito Floda von Reltih, ili naprosto - pošto je odbacio "stranu masku za varku" i "stari gramofon za valcer" - Floda Reltih (jer to je bio on, ako ste me dobro pratili) skupa s Japancima (zar nisam imao nosa?!) uvalio cijeli svijet u strahoviti rat, u kome je poubijano na desetke milijuna ljudi. Nisam se začudio, kako rekoh, što je Floda napravio takav pokolj po svijetu, jer sam imao dovoljno razloga, kako ste čuli, da pretpostavljam da je on jedino za tim i te3/4io. 
Mene je jedino spasila moja privremena metamorfoza, inače tko zna gdje bi danas svjetlucale moje kosti, u noći na kiši... I moje su se kosti doista obradovale kad sam čuo kako je Floda bio sa svih strana opkoljen od protivničke vojske i kako je u očaju pucao sebi u usta. 
Floda je mrtav! Klicao sam hodajući ulicama, te su me prolaznici gledali u čudu; mislili su da sam valjda poludio, što li, jer je ta vijest bila stara već nekoliko godina. A i samome mi se čini da nisam bio sasvim normalan tih dana, jer sam neprestano ponavljao "Floda je mrtav! Floda je mrtav!" kao da sam se ponovo vratio papagajima. Čak su me ljudi počeli podozrivo gledati, što ja to tu meljem pred sobom, a neki su mi znanci (i prijatelji) 3/4estoko zamjeravali što se sada isprsavam u sigurnosti, a onda kad se od čovjeka tra3/4ila ljudska riječ mudro sam se preobrazio u papagaja. Drugi, koji su mi bili manje skloni, ne samo da su mi predbacivali papagaja nego su me, štaviše, optu3/4ivali da sam svjesno ušao u papagaje, i da sam upravo kao papagaj podupirao japansku terorističku organizaciju "Ašatsu", jer da nisam ja tamo izvodio nikakav "svoj broj", kojim bih sada htio sebi pribaviti čak i neki ugled pjesnika-patnika i filozofa, što li, nego da sam tamo u kavezu neprestano klicao Reltihu - "Ljah Reltih!" 
Niti sam ja znao za tu neku japansku organizaciju, niti mi je bilo tada poznato kako se kliče Flodi, već ja samo znam da sam htio upozoriti ljude da se sprema krvoproliće, ali me Floda zaskočio i zatim, kako već rekoh, na moje veliko zaprepaštenje naprosto prisvojio, te sam od straha postao papagaj, ljudi, moji, od straha i u3/4asa! 
Zar se onda treba čuditi što se ne mogu nikada dovoljno naizgovoriti slatkih riječi "Floda - je - mrtav"? Kad ih izgovaram, čini mi se kao da neka ustajala tama izlazi iz mene, kao da se čistim, umivam i osvje3/4ujem ujutro nakon neke guste i nečiste, dugotrajne noći sa strašnim i odvratnim snovima. Osjećam svoje dvije ljudske noge pod sobom kako hodaju i govore, noge govore: "Floda je mrtav, Floda je mrtav"... Jedna noga stane na zemlju i ka3/4e "Floda", zatim druga stane i dodaje "mrtav", a kopula vezuje moje noge u korake, u smisao ljudskog hodanja po zemlji, jer ona tvrdi i potvrđuje slobodu moga kretanja. I one, moje noge, govore svakome o svojoj slobodi, govore drugim nogama što prolaze pored njih, govore dječjim kolicima i biciklima, cipelama i kaljačama, točkovima automobila i tramvaja, svakome dovikuju u prolazu: "Hej, Floda je mrtav!" 
Tako neki dan, tramvaj stoji na stanici; ja hodam pored tramvaja, a moje noge melju svoje "Floda je mrtav", kad mi neki poznati glas sasvim blizu šapne u uho: "Mislite?" 
Podignem glavu, obazrem se, kad ono neki doslovno obrijani čovjek, bez obrva i trepavica, kao da je na vatri opaljen, odmiče se od moga uha i smiješeći mi se podrugljivu skače na tramvaj. 
Potrčim za njim da ga upitam što je htio reći i uopće kako treba da protumačim njegovo ponašanje, no tramvaj mi odjuri ispred nosa i ostavi me zblenuta i ukočena, naprosto sapeta strahom i sumnjama. 
I opet ne znam hodati. Kao da su me bacili u neku vreću, vezanu iznad glave, pa se mičem kao slijepac pipajući oko sebe, a noge mi se posvadile u vreći i pakosno smetaju jedna drugoj, podmeću, varaju, podvaljuju, spliću se i spotiču, gube svoju čovječnost, svoju ljudskost, postaju glupe i zlobne poluge, nespretna i besmislena hodala što ni hodati više ne umiju. 
Glavinjao sam kao da su mi zabili čavao u glavu; doista, ona mi je riječ kroz uho prodrla u mozak i ondje legla teško i bolno kao je3/4, pa se neprestano miče i gnijezdi i muči me starim strahom i nemirom. 
Čuo sam u sebi onaj poznati glas, čuo sam strah kako mi govori "Mislite?", i ceri mi se podrugljivo izbrijana, opaljena, strašna fizionomija, bez trepavica i obrva. 
Ako ste kada 3/4ivjeli u nekoj mučnoj neizvjesnosti pa ste se stalno vrtjeli oko jedne nepomične i nesalomljive misli u vama kao da ste nataknuti na ra3/4anj, onda ćete moći i mene shvatiti. 
"Mislite?" A zar sam išta mislio? Ja sam se naprosto bio uhvatio za jednu pouzdanu nit-vodilju, da bih se izvukao iz onih zapletenih tmina u koje me bio zamrsio Floda, da bih ponovo probodao kao čovjek po ovoj našoj ljudskoj zemlji, po kojoj ljudi hodaja i govore i cvijeće miriše, kad mi odjednom, jednom riječi, jednim šapatom u uho, prekinuše nit i evo, jadan, prihvatio sam se opet brojenja kao nekog prosjačenja smisla od stvari oko sebe. Idem, doista, kao prosjak od predmeta do predmeta i molim da mi dade ono što je njemu sasvim nepotrebno, da mi pokloni svoju mogućnust da bude broj - i ništa više. Ništa drugo ja ne trebam od stvari, samo njihovo mjesto u brojenju, i to mi je dovoljno da bih znao da se mičem s mjesta, da hodam, da 3/4ivim, kao što bolesnik 3/4ivi brojeći kapljice medicine što padaju u čašu bezbojne vode i vjeruje da njegov 3/4ivot zavisi upravo od broja kapljica, a ne od njihovih ljekovitih sastojina. 
Tako hodam i brojim. Brojevi me pokreću, stavljaju mi nogu ispred noge, vuku me naprijed, odmjeravaju ritam i daju neki vajni smisao mom hodanju. Kad prolazim pored botaničkog vrta brojim, dakle, šipke na 3/4eljeznoj ogradi. Ne brojim da bih izbrojio šipke, da bih saznao koliko ih ima, već prstom dodirujem svaku drugu, svaku treću, svaku petu da bih razbudio u sebi ono bezuvjetno osjećanje ritma koje je potrebno svakom ljudskom kretanju. Ljudi i ne znaju da se kreću po nekom ritmu, jer je on u njih prirodan, zdrav i nepomućen te se kreću lako i bezbri3/4no kao virtuozi hodanja, a ja taj ritam neprestano moram tra3/4iti i loviti negdje izvan sebe, neprestano ga moram umjetno uspostavljati, kao početnik na violini što nogom lupa takt. 
I juče tako, bolje - sinoć, prolazeći iz ureda pored botaničkog vrta, sviram po ogradi svoje ritmove i prstom odrezujem šipke kao note na crtovlju, kad, i ne gledajući, odjednom osjetim da netko stoji preda mnom i u isti čas, a da još nisam ni digao pogled, upita me onaj isti glas, od neki dan, onaj od "Mislite?" onim istim šapatom: 
- No, pa koliko ih ima? 
Preda mnom je stajala opaljena fizionomija. 
Ja nikako ne znam što se u taj čas dogodilo sa mnom; da li se odjednom prenuo u mom sjećanju onaj slučaj kad mi se ispriječio nadzornik pruge dok sam četveronoške brojio pragove ili se ponovo oglasilo moje papagajstvo, samo ja sam sasvim neočekivano i za mene sama, kao pod utjecajem neke magije, poput najotrcanijeg medijuma što ih vode razni čarobnjaci po vašarima spremno odgovorio: 
- Hiljadu devetsto devet! 
I znoj me obli. S "mojim brojem" pojavilo se u mom sjećanju gotovo u isti čas, kao da je za uho dovučeno, i jedno davno i dobro poznato lice. Zato sam se i oznojio... 
- Da, pogodili ste, ja sam! - reče lice čitajući moje misli, lako kao plakat sa svojim imenom i prezimenom i s fotografijom. - A vi ste me već bili pokopali, kamerad? Ab, ne čudim se, bilo je burno. Jeste li vidjeli rusvaja? A pogledajte samo mene kakav sam: bez jedne jedine dlake na cijelom tijelu! - i skine šešir da bi mi pokazao glavu, koja je bila gola kao i lice. - Sve spaljeno. Vatra cijelog svijeta bila je upravljena na mene. Izgubio sam glas izdavajući zapovijedi usred eksplozija, zato šapćem. Vrijedno je, kamerad, izgubiti glas da se nadviču detonacije cijelog svijeta! Ali pogledajte malo i svijet kako izgleda: ni Cezar, ni D3/4ingiskan ni Tamerlan, ni Bonaparte nisu ga tako udesili. Ha, ha, ha... 
Smijao se ru3/4no, bez glasa, s nekim slinavim hripanjem u grlu i prsima te je to prije bilo nalik na kašalj nego na smijeh. 
- I nagluh sam, morate znati. Neke svinje generali, upravo oni što su protiv vas galamili da ste pacifist, kad su vidjeli da su izgubili rat, podmetnuli su mi eksploziv pod stol, pa su mi pukli bubnjići u ušima. Na koncu sam ostao sam u podrumu svoje palače, sa svih strana opkoljen od neprijatelja. Ispalio sam sebi u usta dva metka, ali sam ih progutao - i izvadi iz prsluka dva neoštećena revolverska metka - evo ih, tu su. Nu pogledajte ih, čisti su, oprao sam ih... Vrijedno je pogledati, to su historijski meci. S njima svršava jedna pripovijest. Ali dva su metka kao dvotočje: pripovijest se nastavlja na drugim kontinentima. Zato, do viđenja, kamerad, 3/4uri mi se. Ja sam samo na proputovanju. Ah, toliko posla da ne znam gdje mi je glava! lmam mali posalac u Trstu, a onda preko Egipta i Perzije u Aziju. Tamo treba zasukati rukave! Sve je već gusto zasijano, ja idem samo na 3/4etvu. 
On je trijumfirao. Oči su nu sjale kao u luđaka i kao da mu je curila neka naslada iz usta, u kojima sam, uostalom, primijetio mnogo crnih i pokvarenih zubi, kao da su mu i oni stradali od po3/4ara. 
- Uostalom, znate što? - nastavi on šaptati, pun oduševljenja. - Dođite sa mnom! Vidjet ćete kako ću sada skresati mikadu. Kapitulantu! "Takotuci"? Bogme i udarit ću! Ovaj put neće ni njega mimoići, ne bojte se! Dođite sa mnom, neće nas nitko prepoznati. 
- N-n-ne, ne mogu - zamucam, jer mi se jezik bio ukočio od straha. - Boli me zub - sjetim se odjednom tog naivnog đačkog izgovora i metnem ruku na lice. 
- Zub? - zahriplje on srdito i ošine me takvim pogledom, da su mi doista svi zubi protrnuli. - Zub! U ratu nema zubobolje, to valjda znate! Uostalom, ja mislim da vas ne trebam podsjećati na vašu obavezu! Vi ste posvećeni! Nosite moju tajnu u svojoj glavi i Historija vas nikada više ne mo3/4e ostaviti po strani. Vaša glava mora stupati sa mnom ili vam je moram skinuti i uzeti iz nje svoje stvari. Birajte! 
Ah, kako sam ja sve to bio predvidio! 
Nastupio je, dakle, onaj strašni, takozvani "historijski čas" - Floda je došao po moju glavu! 
Moja glava nije više bila moja: on ju je već dr3/4ao u svojim rukama i nad njom dr3/4ao mač, pitajući je da se odluči. A što je mogla odlučiti ta jadna šaka zastrašenog mozga, što se sva stisla i drhturila kao progonjena ptica u potkrovlju očekujući u stravi svoj posljednji čas? 
Pokušao sam okom svrnuti na prolaznike i zatra3/4iti pomoć, no on to primijeti, povuče me blago za lakat i okrene me prema ogradi. 
Na pruzi iza botaničkog vrta zvi3/4dale su lokomotive i prolazile kompozicije vlakova sa rasvijetljenim prozorima. Tamo u onom svjetlu, mislio sam, sjede ljudi, jedu svoje kobasice, pijuckaju rakiju, kartaju i razgovaraju; putuju sa svojim glavama tamo gdje kiša pada ili gdje sunce sja, a u glavi im rakija i miris kobasica, riječi i razgovori, karte, lukavštine i smijeh. Iza mojih leđa prolaze ljudi sa svojim neodvojivim, neotuđivim glavama, čvrsto nataknutim na uvjerenje o prirodnom pravu nošenja svoje glave na ramenima. A ja stojim ovdje, naslonjen na 3/4eljeznu ogradu, s tom svojom "posvećenom" i zalo3/4enom glavom, praznom i jadnom, nad kojom licitira strašan vjerovnik s mačem u ruci, te je osjećam samo kao ortaka u nečistu poslu, kao ulovljenog kradljivca s tuđom stvari u d3/4epu, kao nosioca ubijstvene tajne, kao zavjeru, kao bombu, kao rat i smrt. I sve mislim kako bih je odbacio i odrekao se nje, "posvećene", pa otišao hodati po gradu, olakšan i spašen, otišao gaziti po zemlji i osjećati svoja stopala i zemlju pod njima kao strastven dodir moga bića sa svemirom. 
"Dodir bića sa svemirom? A bez glave?" Vidim kako se čudite, ako se čak i ne rugate? Doista, luda misao! Ah, u glavi mi se sve smutilo; bila mi je tuđa i neprijateljska; bila je njegova, u nju je on pohranio svoje stvari i pripadala je njemu. 
- No, što ka3/4ete? - upita on s nestrpljenjem. - Ja nemam vremena... 
U meni je srce zadrhtalo. No ja sam prisluhnuo tom drhtanju kao malom, jadnom utočištu i učini mi se kao da mi ono uporno otkucava moju staru spasonosnu šifru. 
- Hiljadu devetsto devet! - izvalim odjednom i ukočim se u očekivanju. 
- A, to je druga stvar - reče on pomirljivim šapatom i potapša me prijateljski po ramenu. - Dobro, ostanite, dušo draga. Vodit ćete naše evropske stvari... 
Odjednom se trgne i pogleda na sat. 
- Vlak mi odlazi za koju minutu - reče u3/4urbano. - Zbogom i ne plačite. Svijet mora izgorjeti! Do viđenja, dušo moja. 
Tu sam osjetio dvije mekane i hladne guje na čelu: on me poljubio. 
- Dakle, ostaje - hiljadu devetsto devet? 
Ne znam da li sam na to odgovorio "ostaje", jer me već hvatala nesvjestica. 
- Dobro - šapne on, i to je posljednje što sam čuo. Svijest mi se sasvim ugasila i slo3/4io sam se na zemlju kao svijeća. 
Vama je sve to skupa snmiješno, to ja znanm, primijetio sam i u toku svog pričanja kako se snebivate i podsmjehujete. Mislite, pamet mu se pomutila od tog pustog brojenja pa bulazni koješta. 
Mnoge se ljudske stvari čine smiješnima dok ih čovjek gleda na drugima. A na mnoge se čak i privikne, ma kako čudne bile, i dopušta da se javljaju tu i tamo kao zanimljiv izuzetak zbog vlastite zabave. (c)taviše, mnoge čovjek i zavoli upravo zato što se ljudi njima izuzetno zanimaju. 
Vama se, dakako, čini smiješnim to moje brojenje, kao što biste se, očito, smijali čovjeku koji bi, recimo, uzeo sakupljati buhe. A ipak ima čudaka koji sakupljaju buhe i ljudi ih, doduše s podsmijehom, ipak podnose, dok se sakupljačima kukaca, poštanskih maraka, raznih kubura i nagorjelih lula čak ni ne smiju. 
A zar i vi sami ne brojite (i to s kakvim uzbuđenjem!) koliko je puta šuplja lopta od teleće ko3/4e udarcem noge, ili čak mudre ljudske glave u kojoj le3/4i misaoni mozak, bila ubačena u mre3/4u od špage? Ili, što je još čudnije (da ne ka3/4em luđe, te nije više ni smiješno), zar ne brojite sa strepnjom udarce po licu, što ih zadaju jedan drugome dva sljedbenika kulta snage šaka? Zar vi mo3/4da strepite za vilicu, za nos (ponos ljudskog lica), za oko (svjetlo razuma) onog nesretnika koji ni vama ni onom što ga tuče nije ništa skrivio? Naprotiv, vi 3/4alite za promašenim udarcima i brojite ih kao svoj vlastiti gubitak, dok udarce što drobe vilice, što lome nosove, što gase oči brojite s oduševljenjem, te brojeve sakupljate, čak ih i pamtite i pričinjaju vam zadovoljstvo. Pa zar vam se itko smije zbog toga? 
Ne smijte se, dakle, ni meni što sakupljam čiste, gole, miroljubive brojeve, koji ne drobe vilice, ne lome nosove, ne gase oči, koji nikome ništa ne oduzimaju, jer nisu ni lule, ni kubure, ni marke, ni kukci, nabodeni na iglu. Ne pričinjaju mi čak ni zadovoljstvo, jer kakva zadovoljstva mo3/4e biti u brojenju golih, isprosjačenih brojeva? 
Vi ćete me upitati: pa zašto onda brojite? Brojim zbog potrebe, zbog siromaštva, zbog strašne pustoši koju je Floda ostavio u meni. Uzeo mi je glavu i u nju potrpao svoje stvari pa otišao dalje uništavati svijet, "Svijet mora izgorjeti!" to mi je još dospio zabiti u glavu na odlasku. U mojoj je glavi svijet već uništen; ostali su samo brojevi kao sjene uništenih stvari, kao imena mrtvih, i meni se čini, kad brojim, kao da ih prozivam, kao da ih o3/4ivljavam, kao da ponovo uspostavljam svijet. I opet sve 3/4ivi, sve se miče, sve hoda i radi, mirno i razumno. Tako u meni svijetle brojevi kao zvijezde i ja stupam njima kao po mliječnom putu i sanjam o ljudskoj sreći. To je moj san. 
- Lijep san - reče netko od prisutnih. - Samo, taj vaš Floda je luđak kao i vi. Skupa ste bili u ludnici. 
"Znanac" se zbuni od tih riječi i nešto čodno zatitra u njegovim očima, nalik na neku bol ili nevidljive, idealne suze. 
- Imate pravo - progovori zatim tihim, umornim glasom, gotovo kao da sebi govori, te smo ga jedva i razumjeli. - Ja izbjegavam tu riječ, jer je ne volim, zato sam vam zahvalan što ste je vi spomenuli. Tako je, Floda je luđak. A zar bi normalan čovjek mogao biti to što je bio Floda? A ja, da nisam lud, bio bi hrabar kao vi, pa se ne bih bojao luđaka. 
- Osim toga, lijepo molim sve vas koji ste me slušali da mi oprostite što sam vam pokvario večer ovim svojim ludostima, koje, dakako, nikome ne mogu biti ni od kakve koristi. A kako sam nevješt i nimalo umjetnički nadaren, nisam vam pru3/4io ni zabave, pa me tim više i peče savjest. Oprostite! 
RUKE 
Gledao sam ih pred sobom prebačene na leđa, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naručaju desne, spretnije, sna3/4nije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i "starije" kad ne bih znao da su skupa rođene od iste majke (dakako, i od istog oca), štaviše, da su skupa i začete, da su nastale iz zajedničke 3/4elje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha. 
Nastale su iz 3/4elje, iz grča, iz čudnog trabunjanja u noći, u pomračenju svijesti, i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je pa3/4ljivo i bri3/4no, kao što kuja nosi štene u zubima. A lijeva se mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakuće palcem po vrhovima ostalih prstiju, pjevuši do-re-mi-fa... fa-mi-re-do..., zatim zabubnja po prstima marš, pjeva. 
- (c)ta to radiš? - pita je Desna. 
- (c)to bih radila? Pjevam - veli Lijeva. 
- Pjevaš? (c)to pjevaš? 
- Pjevam "do-re-mi-fa" i "Marširala, marširala..." 
- "Marširala, marširala"? Glupost! - veli joj Desna s poučnim podsmijehom. - Kao da si ti vojnik? 
- A kao da samo vojnici pjevaju "Marširala, marširala.." to pjevaju i djeca. 
- Kao da si ti dijete? 
- Nisam ni vojnik ni dijete, ali zašto bi bilo glupo pjevati? - veli Lijeva već srdito. - A baš ću pjevati! 
Ja sam mala, ali znam 
sitna slova da čitam, 
znam i pisat' slova sva, 
koji uči, onaj zna. 
- Pa ti ne znaš pisati? Smiješno je što se tako maziš - veli joj Desna ozbiljno. 
- A što da radim? Da šutim i računam na prste kao lihvar? 
- Hoćeš mo3/4da reći da sam ja lihvar? 
- Ti ne računaš na prste. 
- Nego što ja radim? 
- Ti radiš, činiš i djeluješ, kako je već rekla jedna nepismena luda prije mene. 
- Odakle ti znaš da je to rekla jedna luda? Pa ti ne znaš čitati? 
- Ne znaš ni ti čitati. 
- Ja znam pisati. 
- Ali čitati ne znaš! 
- Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo dr3/4ati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak - dr3/4iš. To je sve što ti znaš. Nikad nisi zavirila u knjigu. Knjige poznaješ samo po te3/4ini, a nemaš pojma što je u njima. 
- Znam i ja listati! A da je On ljevak, znala bih i pisati! 
- Pisati? Da, samo kako? 
- Kao i ti. A mo3/4da i bolje od tebe. Da je On ljevak, sve bih znala kao i ti, i bolje od tebe! 
- Ti bi znala prstima pokretati marionete? 
- Znala bih. 
- I slikati bi znala? 
- Znala bih i slikati. 
- I naslikati tri zeca na noktu mog malog prsta? 
- I tri zeca na noktu tvog malog prsta. I još k tome dva pileta! Uostalom, zašto na tvom noktu? Naslikala bih na svom noktu. 
- Na svom? Glupost! To ni ja ne mogu. To nitko ne mo3/4e. 
- A ja bih mogla! 
- Znači da bi ti sebi i nokte rezala? 
- Naravno. A zar ih tebi ne re3/4em? 
- Da, meni. Ali sebi to nitko ne mo3/4e. 
- Opet "nitko ne mo3/4e". Ja bih mogla! 
- Samo se hvališ, a ne bi znala ni buhu uloviti. 
- Ph, buhu? Kao da sam samo jednu ulovila! 
- A da li bi znala šivati? 
- Znala bih i šivati. 
- Jest, udjenuti konac u iglu? To bih ti morala ja učiniti. 
- Sama bih i konac udjenula. Sve bih sama radila. 
- I vezivala kravatu? 
- I kravatu vezivala. 
- I stavljala kapljice u oko? 
- I stavljala kapljice. 
- I brijala mu bradu? 
- I bradu brijala. 
- Ali On se ne bi dao tebi brijati. 
- Zašto ne? Ja bih ga obrijala bolje od tebe. 
- Ti bi mu prerezala grkljan. 
- Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti. 
Nastao je muk. Desna nije odgovorila; zadrhtala je na te riječi, kao da joj je 3/4ilama prostrujilo sjećanje. 
- Ja sam mislila da On to ozbiljno hoće - reče zatim ponizno i s osjećanjem krivnje. - Htjela sam ga samo poslušati... 
- Poslušati? On ti nije zapovjedio da ga ubiješ. 
- Njegova je 3/4elja meni zapovijed. Ja sam mislila da on to iskreno 3/4eli. 
- A-ha, htjela bi mo3/4da reći da je On neiskren? A, molim te, tko je tebi rekao da on to 3/4eli? 
- Ja sam mislila da 3/4eli.. Bilo mu je teško. Cijelu noć nije oka sklopio. Brisala sam mu oznojeno čelo, palila mu cigaretu za cigaretom i napisala oproštajno pismo. Stenjao je, uzdisao, grizao jastuk.. (c)aptao je: "Treba učiniti kraj! Ne mogu više!" Sam me odveo do britve. 
- A ti si to odmah shvatila kao Njegovu 3/4elju da meni prere3/4eš 3/4ile? 
- Nemoj me mučiti. (c)to sam ja mogla kad je sam govorio.. 
(c)to je govorio? Da ne mo3/4e više, da treba učiniti kraj.. Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz 3/4elje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet 3/4eli govoriti, ali svoje 3/4elje ne iskazuje riječima; štaviše, riječima ih sakriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne 3/4eli ono što govori. 
- A kako mo3/4emo znati što On 3/4eli ako ne po riječima? 
- Najmanje po riječima. On je govorio da "treba učiniti kraj", ali to nije 3/4elio. Ja sam to znala. 
- Odakle tebi to znanje? 
- Mo3/4da i otuda što sam nespretna, slaba i glupa. Da, i neozbiljna. (c)to mi je riječ tuđa kao svjetlo uhu i zvuk oku, što ne razlikujem riječ od riječi, kao ni slatko od slanog, sve su mi jednake, a nijednoj ne vjerujem... 
Ja ne znam ići za riječima. Ne znam se lukavo dovijati, ne znam se elegantno gibati po kru3/4nicama i elipsama, po parabolama i spiralama riječi, ne znam ubijati, zavijati, odvijati, "postavljati" i "razrješavati", zibati se na ljuljalci i klizati po ledenim razgovorima, izvoditi zavodljive figure, parade, bravure, kao majmun u cirkusu, tapšati prijateljski po ramenu, diplomatski stidkati Desnicu neprijateljskoj diplomaciji, a drugu opet galantno prinositi ustima na poljubac. Ja nisam precioza, nisam cicisbea, nisam dama, nisam grand-monde, ni Akademija, ni Bifon. Ja sam Moliere. 
- Moliere? I što još? 
- I figa u d3/4eou. Ili van d3/4epa, kako hoćeš. Jer ja sam drska kao Figaro. Ja sam tvoj lakaj. Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja dr3/4im tvoju rukavicu kao rimski rob. Ja treba da ti nosim skute, da klipsam za tobom, a ti vodiš konverzacije, ti nastupaš, ti širiš horizonte, ti gradiš svjetove; ti si neimar, genij. Demiurg. Ti si Njegov ponos, Njegova snaga, mudrost, umješnost, Njegov Smisao. Jednom riječi: ti si Ruka! 
- A ti što si? 
- Ja? Ja sam hvataljka. Ja sam još uvijek neko hodalo, prednja noga, ticalo, pseudopodij i slično. Ja ga vezujem za zemlju, kao i noga; ja još umijem hodati. Noću sanjam o trčanju, o veranju po stablima, o skokovima preko ponora, i tada osjećam otpornost tvari i snagu u noktima. Za mene su stvari sirove kao ilovača, tvrde, vruće, mokre kao kamen, vatra i voda, a za tebe su pečena zemlja, korintske vaze, Venere, rakete i H2O. Zato ja poznajem Njegovu 3/4elju za vodom kad je 3/4edan, 3/4elju za veseljem kad je tu3/4an, Njegovu če3/4nju za 3/4ivotom kad govori da treba učiniti kraj. 
- Da. Ali kad je 3/4edan, ja mu pru3/4am vodu. 
- Ti? Ne, ti samo otvaraš pipac i pokrećeš polugu na pumpi, a On iz moga dlana pije. Po meni se prosipa voda, ja osjećam njenu svje3/4inu, njenu mokrinu, njeno klokotanje u Njegovu grlu i zatim ono bla3/4enstvo u Njemu od gašenja 3/4eđi. 
Veliš da mu pru3/4aš vodu kad je 3/4edan? Ne, ti mu pru3/4aš čašu. Ti si i 3/4eđi dala formu, i za pijenje si pronašla stil. 
Ti si se postavila između Njega i Prirode kao samozvani arbiter i cenzor, kao Meštar ceremonijala, ili, jednostavno rečeno, kao filtar. Sve što k Njemu dolazi mora se između tvojih prstiju procijediti, sve ti moraš taknuti, ispitati, sve moraš obraditi i isfrizirati po svom ukusu, bez obzira da li se to Njemu sviđa ili ne. Na sve moraš utisnuti svoj pretenciozni palac i udariti zumbu svoje ograničenosti. 
- Ne 3/4eliš valjda da On brsti lišće i grize koru stabala? Priroda Njega ne mazi... 
- Da. Zato si je ti - "Pobijedila". "Izravnala si bregove" i "ukrotila vode". "Zarobila si munje" i sada dr3/4iš u svojoj šaci strahovite snage kojima bi, ka3/4u, mogla u jednom jedinom času uništiti svijet. Zemlja le3/4i na tvom dlanu kao lopta, koju mo3/4eš baciti u svemir. No, pa što oklijevaš, ti - o, Svemoguća? Zašto ne baciš loptu među zvijezde da se raspline u prah? Zašto ne dovršiš svoje Veliko Djelo? 
- Ja ne 3/4elim uništiti svijet. 
- Ne 3/4eliš? A ima li i jednog stoljeća koje nisi rasparala no3/4evima i izrešetala kuršumima. To nisu bile riječi, to je bilo tvojih pet prstiju na djelu. 
- Bile su najprije riječi. 
Da, po Ivanu Evanđelisti. I što bi učinile riječi bez tebe? Riječi bi se svađale, riječi bi lupale po riječima, padale bi pobijeđene riječi, i tko bi od toga stradao? 
- Čast. 
- Čast? Čija čast? Protumači mi tu vitešku riječ. Zar tvoja čast? Ti nazivaš čašću kad te zasvrbi dlan, kad ti zakuca bilo, kad ti zaigraju prsti i mahnito tra3/4e dr3/4ak no3/4a? Čast, kad na obaraču dr3/4iš spreman ka3/4iprst? Čast kad znakom kri3/4a pozivaš milost bo3/4ju da sjedne na topovsku cijev? Čast kad sa tri prsta dr3/4iš pero koje ubija? 
- Pero? Kakvo pero? 
- Naliv-pero suca prijekog suda. Zar si zaboravila? 
On je sjedio pred nama zbog nekih riječi. Ne zbog čina svojih ruku, već zbog riječi. Tebe nije zanimalo kako su mu te riječi sletjele s jezika, nego si naprosto zapisala činjenicu. Rekao i priznao, to je tebi bilo dosta. A bio ja nasmrt blijed i usne su mu drhtale kao da se smrzava. Brojio je svoje posljedne sekunde.. Gledao je u tebe sa stravom, pratio je svaki trzaj tvojih prstiju, kao da bi ga već samo to tvoje micanje moglo ubiti. 
Tebe su tada nazivali Gvozdenom i Krvavom. Iridij na vrhu tvoga zlatnog pera bio se već izlizao od ubijanja. Ta sitna tačkica plemenitog metala šetala je blazirano po papiru, kao da se dosađuje na nekoj neinteresantnoj i zamornoj sjednici, pa prikraćuje sebi vrijeme ispisujući tobo3/4nje kineske riječi pu-kao, cing-tao, pan-mukai i crtajući idiličnu kućicu s vrtićem i plotom, čak i s dimom što izlazi iz dimnjaka na krovu. Tvoja je tačkica iridija međutim - sve tako šećući pu-kao, cing-tao - ubijala idiličnu kućicu s vrtićem i plotom - plotunom, i od sve te idile ostajao je samo dim iz puščanih cijevi.. 
Već si bila uzela Parker s tri svoja famozna prsta i odlučno sjela na papir. Skočila sam na tebe, i ne znajući što bih, uzela sam ti čistiti mrlju od tinte na ka3/4iprstu. Trljajući palcem tvoj ka3/4iprst, govorila sam ti: "Ali što to je učinio? Pogledaj kako je blijed, sav se trese, zar ti to nije dosta? Sluša posljednje otkucaje srca i broji.. Ne prekidaj ga!" 
"Otkucaje srca? On gleda kako bi se izvukao, draga moja! Kakvo srce! Pokušava nas slomiti svojim bijednim izgledom, Ti si mu već nasjela, ali ja ne. Poznajem ja taj trik!".. 
Nazivala si trikom drhtanje čovjeka koji se kladio sam sa sobom da će još uspjeti nabrojati do trista... 
Ponovo si uzela pero i sjela na papir. 
"Sad barem zadršći! Zar ne mo3/4eš zadrhtati? Trebalo bi zadrhtati, a ti si tako mirna kao da upisuješ nedovoljno đaku na ispitu." 
"Nemam zašto drhtati. Ja vršim svoju du3/4nost". 
I počela si pisati, polako i pomnjivo, krasopisom, svoje poznato S, prvo slovo nasilne i zločinačke smrti. 
"Čuj! Ne piši! Gledaj ga kako broji. Kako se 3/4uri da nabroji svoje tri stotine. Ne prekidaj ga!" 
"Moram ga prekinuti." 
"Zašto ga moraš prekinuti? Prekinut će se sam. Nitko ne mo3/4e brojati beskonačno. To je samo razlika broja, čak i vrlo neznatna razlika u beskonačnosti." 
"Za nas je znatna. Mi ne 3/4ivimo u beskonačnosti. Mi 3/4ivimo na zemlji." 
Riječ beskonačnost izgovarala si s navodnim znakovima, ironično, a zemlju si spomenula s bahatim samopouzdanjem noge koja stupa vojničkim korakom. 
"Upravo zato što 3/4iviš na zemlji, što imaš samo pet prstiju, a koji put ni svih pet, ostavi mu ruke, one ti ništa nisu skrivile. Ruke nisu govorile; govorio je jezik." 
"Govorile su i ruke i jezik! Sav je on govorio!" 
"I ruke su govorile? Ne, to la3/4eš! Nisu govorile! Gledaj kako su uplašene i nevine, kako se stiskaju i grče u posljednjem zagrljaju. Opraštaju se. Sjećaju se djetinstva i plaču. Sjećaju se igara, razbijenih igračak, ptica, praćke i ozljede na staklu, prolite tinte, škara, zmaja i zemlje pod noktima. Još uvijek nisle, jadne, na vjeroučiteljevu kaznu za one sitne grijehe po skrovitim mjestima. Ostavi te ruke. Izbodi mu jezik iglom kao djetetu koje govori ru3/4ne riječi, ali ruke ne diraj. One su nevine". 
"Nevine? Ti si luda! One su najviše krive!" 
"Ruke najviše krive? Zar nije jezik govorio?" 
"Govorio je, a one su potvrdile..." 
"Potvrdile - kako?" 
"Kako? Kako? Trebalo je da ustanu na njega, zatjeraju ga u usta i dr3/4e stra3/4u. Jednom riječi, začepiti mu gubicu! Ali one su se lukavo zavukle u d3/4epove. Znači, slagale su se!" 
"Slagale, s čim?" 
"S čim? S uvredama!" 
"A koga je uvrijedio?" 
"Koga? Našu čast!" 
"Ah, čast! Ovu, na rukavu?" 
"Na rukavu? (c)to na rukavu?" 
"Čast na rukavu." 
"Kakvu čast na rukavu?" 
"A zar je to na tvom rukavu sramota? Tevatrene strelice, ta bomba, taj snop sa sjekirom, taj kukasti kri3/4, zar je to sramota?" 
"Ne, to je čast!" 
"No dakle, čast na rukavu! A on je uvrijedio to čast. Rekao je da mu je dosta tig strelica i bombi, tih sjekira i kri3/4eva; da mu je svega dosta!" 
"No a zar je to malo?" 
"Malo je." 
"Malo je popljuvati nečiju čast?" 
"Malo. Jer tvoja čast ima i strijele i bombu i sjekiru, pa čak i kri3/4, a njegova dvije fige u d3/4epu." 
"Njegova? Zar on ima časti?" 
"A zašto ne bi on imao časti? Zar ne mo3/4e imati?" 
"Ne mo3/4e!" 
"Da, tvoja je svakako vidljiva. Tvoja je izvezena zlatom i svilom na vidnom mjestu, tvoja bahato šeta po gradu, izaziva, a njagova šeta po sobi, zarobljena, juri po kući kao luda, penje se na tavan, izlazi na krov i htjela bi vrisnuti u svijet svoju uvredu..." 
"Uvredu?" 
"Uvredu, koju joj nanosi tvoja Svilena i Zlatna. Ali od svega toga eto, par promrmljanih riječi i dvije fige u d3/4epu." 
"Bogami, i ti si mi sumnjiva!" 
"Sumnjiva? Ja doduše dr3/4im jednu figu, ali samo od zavisti. Uostalom, čini se da ti ona donosi sreću, kao u3/4e obješenoga. Čuvaj, dakle, moju figu kao svoju čast. 
A sada naprijed! U ime pruća sa sjekirom i kukastog kri3/4a, piši! Ubij mu ruke! Da je imao čast ne bi od njih pravio fige. Imaš pravo! Neću te zaustavljati!" 
I dopisala si svome S istim krasopisom još tri slova, potrebna za Smrt. I nisi zadrhtala. 
Te iste večeri (nisi se bila ni umile) mrsila si Njenu svilenu kosu i milovala joj lice, i prsti su ti drhtali od ljubavi. Ti isti prsti koji ujutro nisu mogli zadrhtati od smrti uveče su drhtali od ljubavi. Pa tko ka3/4e da ljubav nije jača od smrti? Osobito naša ljubav od tuđe smrti! 
- (c)to ti govoriš o ljubavi! Ti ne znaš što je ljubav. Ah, prvi dodir, kad se prsti tra3/4e u mraku; i odjednom se dotaknu i stresu kao da su se dotkala dva električna pola nabijena strujom.. 
- Da, i vrcne iskra. Kratki spoj i mrak. I gotova je ljubav! A što onda? Čast? Du3/4nost? Sjekira? Bomba? Zlatno pero iz koga curi smrt? 
- Ti si kapriciozna i luda! 
- A ti si razborita i mudra! U tome je sva razlika. Pusti me! - i Lijeva se srdito trgne, nastojeći se osloboditi zagrljaja Desne. 
- (c)to ti je? (c)to luduješ odjedanput? Samo praviš skandale na ulici! 
- Neka! Pusti me! Neću više da budem s tobom! 
- Nego s kim ćeš? S nogama? 
- Makar i s nogama! One su poštene. One su čestite kao konji, a ti si lukava i otrovna kao zmija. 
- Da, i glupe su kao konji. Umiju samo hodati i vući teret. Ne mo3/4eš s njima. Ti si ipak ruka! 
- Nisam ruka, i neću da budem! Stidim se što sam ruka! 
- A što bi htjela biti? "Prednja noga"? 
- Bilo što, samo ne ruka! 
- A ipak si ruka, kao i ja. 
- Kao i ti? Nikada! Pusti me! 
I istrgne se. Zavuče se u d3/4ep, tamo srdito pročeprka kao da nešto tra3/4i, pa ne našavši ništa (jer ništa nije ni tra3/4ila, bila je naprosto bijesna), izađe, ovjesi se prkosno uz bok i nervozno zaigra prstima. 
Desna još jedan čas ostane na leđima, prazna i zamišljena. Onda se trgne, odmahne palcem, pa se i sama spusti uz bok i uzme pratiti ritam hoda. 
Gledam ih zavađene i ne vjerujem u tu svađu. One su kao dvije simbiotičke 3/4ivotinje ili biljke: jedna drugu mije.. Istinu je rekla Desna: jedna je što i druga; obje su ipak ruke. 
Prema njima ide dvoje djece. Dječak i djevojčica. Dr3/4e se za ruku i cvrkuću. No pred njima umuknu, kao cvrčci kad im se pribli3/4i čovjek, i puste ruke. Rastave se. Djevojčica prođe pored Desne, tiho kao da je nešto skrivila. Desna je odgojno pogladi po 3/4utoj glavi. Djevojčica je pogleda zahvalno. 
Dječak prođe pored Lijeve, smiono. Čak je i pogleda drsko, kao smetnju na putu. Lijeva ga nespretno kvrcne po nosu palcem i ka3/4iprstom. Dječak je pljune. Lijeva se instinktivno digne i zamahne šaljivo iznad dječakove glave, kao da tjera muhe. No Desna se digne i pljusne dječaka po licu. Dječak vrisne. 
- Zašto si udarila dječaka? - upita je Lijeva. 
- Zato što te pljunuo! 
- Pljunuo je mene, a ne tebe! 
- Tebe ili mene svejedno. Ja ne dam pljuvati po nama! 
- Ali ja sam ga izazvala; kvrcnula sam ga po nosu. 
- A on odmah mora pljuvati? 
- Valjda ga je zaboljelo. Bila sam nespretna.. 
- Mogu zamisliti.. Ali, svejedno, on ne treba zato pljuvati! To je nepristojno! 
- A lupati po nosu je pristojno? 
- Nisi ga lupila, nego kvrcnula; to nije isto. Uostalom, nije mu od toga nos otpao. 
- A što je meni otpalo od toga što me je pljunuo? 
- Pljunuti nekoga je najveća uvreda! 
- Časti? 
- Da, časti! - odgovori Desna, već na rubu strpljivosti. 
Dječak je, međutim, vrištao zbog zvučne uvrede po licu. 
- Ta-ta, a-a-a.. Ma-ma, a-a-a.. 
Začas mu iz nosa iscurila dva blistava mlaza i pala na bradu, gdje su se već izlila dva potočića suza i napravila poplavu. 
- Gle derana, što se razdrečio! - reče Desna kao da se čudi tolikom pretjerivanju. Zatim se obrati Lijevoj: - Daj da te obrišem. 
- Ne treba. Sama sam se obrisala. 
- Da, o hlače. 
- Ne, o kaput. - Uostalom, pazi, eto mu oca! 
Otac je dojurio iz kuće, u košulji, zasukanih rukava. Vidjele su se slabe, blijede, činovničke ruke s plavim, strašljivim venama. 
- Zašto ste udarili moje dijete? - upita Otac suzdr3/4ljivo, kao istra3/4itelj koji već misli na kaznu. 
- Zato što je neodgojeno i bezobrazno! - odgovori Desna izazovno. 
- (c)to je učinilo? - ponovo pita Otac-istra3/4itelj, već dvostruko uvrijeđen. 
- (c)to? Pljunulo me! - reče Desna s ogorčenjem, kao da i sama vjeruje da je nju pljunuo. 
- Nije tebe, nego mene - reče Lijeva i u3/4iva u svojoj pravičnosti. 
- Svejedno, pljunulo je - poviče Desna autoritativno, kao starješina obitelji. 
- Pljunulo, tako, iz čista mira- još uvijek pita Otac, a već zna da će se morati tući. 
- Nisam, tata! Ova me najprije udarila po nosu-u-u.. - govori Dječak plačući. 
- Malo ga kvrcnula za šalu - veli Desna - a on odmah pljuje! 
- Imao je pravo! Neka pljuje - drekne Otac jarosno, kao da je odjednom sav bijes provalio iz njega. - Plujem i ja! -i -plju! - doista pljune. I reče - Ubojice! 
Desna se digne i zamahne iz sve snage. Ali Otac odbije udarac. Zamahne i sam i zahvati Desnu veoma neugodno, po palcu. Desna zajaukne. 
Tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je, drugim riječima, bio mig Desnoj: udri! Desna smjesta shvati mig, skupi svoju šaku i uzme udarati Oca po licu. 
Njemu poteče krv iz nosa. Krv je kapala po Lijevoj na prsima. I Desna se, jednako udarajući po krvavoj Očevoj maski, sva umastila krvlju. 
Videći kako Očeva krv kaplje na zemlju, djevojčica uplašeno vrisne i poleti da hvata kaplje krvi svojim rukama. A dječak se zatrči, iz zaskoka dohvati Lijevu i čvrsto je zagrize u meso na podlaktici. 
Lijeva zaurla od boli i ispusti Očevu košulju. Otac se odmah snađe i potrči, pobijeđen. Noge su mu klecale od stida pred vlastitom djecom. 
Dječak ispusti Lijevu iz svojih zubi, a ona ga, od zahvalnosti, mazne po glavi. Dječak s ponosom primi udarac. 
Tada se Noge, kao poslušni konji, dadu u potjeru za Ocem. No dječak se u isti mah baci pred Noge, ne da moli milost za Oca, već da bi se konji poplašili i spotakli o njega. 
I doista, Lijeva i Desna nađoše se odjednom na zemlji u prašini. 
- Jaoj! - zajauče Desna. Palac ju je bolio od Očeva udarca. 
..Dvije okrvavljene ruke na asfaltu. Le3/4ale su osramoćene na cesti, jedna do druge, nemoćne, kao odbačene rukavice. 
- Prokleti deran! - procijedi Lijeva kroz prste, pridi3/4ući se. 
- Naravno, kad ga nisi znala zviznuti, da ga krv oblije! 
- Pa, zviznula sam ga! 
- Jest, diletantski! - Pomogni mi da ustanem. Ja mislim da mi je palac prebio. 
- Zar te boli? 
- U3/4asno! 
Lijeva je bila nje3/4na, sestrinski.. 
Ustanu. Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale; gladile su jedna drugu i drhtale od 3/4elje za osvetom. 
A Obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi. 










    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us