WORDTHEQUE - Word by word multilingual library
                       Logos' Croatian eBooks


              Project Gutenberg Consortia Center
                    http://www.Gutenberg.us

                           and the 

                World eBook Library Collection
                  http://www.WorldLibrary.net

        Bringing the world's eBook Collection Together


    Project Gutenberg Consortia Center is a member of the 
    World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net


    The mission of the Project Gutenberg Consortia Center
    is to provide a similar framework for the collection
    of eBook collections as does Project Gutenberg for
    single eBooks, operating under the practices,
    and general guidelines of Project Gutenberg.


    The major additional function of Project Gutenberg
    Consortia Center is to manage the addition of large
    collections of eBooks from other eBook creation and
    collection centers around the world.



    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us










Veliki dan
Petar Kragić bio je jedan od najneobičnijih ljudi naše planete. Mnogi su to dobro primjećivali, a i on se čak ponosio sobom, gdjekad i oholio. Odista neobičan čovjek, sasvim mimo druge, kako je kazivala svaka 3/4ilica pod njegovom nje3/4noru3/4ičastom ko3/4om, kazivala tu osebujnost njegovu. Gledajte, molim vas, počnemo li samo s obličjem, od vanjštine mu: koliko li se on razlikovao od svih ostalih tih i tih, osobito onih što su 3/4ivjeli oko njega, ogledalima da se vidi u njima. Od vanjštine, jest. Pazite: kosa, ne kao u drugih ljudi, već sasvim crna, a oči, tko bi ih mogao opisati, nitko ne bi. Čudna li, prečudna čuda, jedno mu oko zeleno-zeleno, a drugo na dlaku isto, s crnim sjedištem sjenice, rupice, naprosto divne oči Petra Kragića, nitko takvima ne gleda svijet. Brada malo isturena, zamislite, isturena drsko naprijed i strši u prostor, hrid od mesa. Usta, ah, vjerovali ili ne vjerovali, nesvakidašnja usta bila u njega, donja usnica debela i mesnata, kao prignječena od nasilne gornje, u Petra Kragića. On je sve ovo o sebi u tuđem ogledalu predobro znao i ponosio se svojim obličjem, čak se i uzoholio ponekad, ne bezrazlo3/4no. 
A baš danas bio je taj dan. 
Natprirodno plemenit čovjek bijaše Petar Kragić, pa njemu nije nikad bilo svejedno, muče li se drugi ti i ti ljudi ili provode lakolagodan 3/4ivot, nalik na njegov bla3/4eni; ćutio je uvijek samilost prema drugome i 3/4elio je pomoći gdje se god mo3/4e i kako god. I danas, ustajući iz vodoravne postelje, noge ispru3/4ene ticalom, premišljao je misli o svim onim suputnicima na kugli, koji tavore prazan 3/4ivot bez događaja, do3/4ivljaja i dometa, besmislen i nemaštovit. Malne mu je pomisao na tuge zlopaćenje zamutila sreću, ali se on spremno kleo da će za godinu ili dvije, čim postane moćnik, pomoći svima tima i tima da budu nalik na nj, ne samo ogledala, da odra3/4avajo blijesak i sjaj drugih, oholica nadmoćnih. Ticalo se nogom spustilo na tlo, na mekani sag dronjka, a Petar Kragić duboko uzdahnuo i izdahnuo, opijen svime. 
Samo taj pogled s prozora njegove sobe! Oduvijek je 3/4eljno 3/4elio - još kad nije o tome mogao ni snatriti - da kroz otvoren prozor jedne od svojih soba vidi more i palme na bre3/4ini, vjetar da ih češlja. I, poslije toliko malo vremena, sa razliku od njegovih susjeda, 3/4elje mu se tako brzo i divno ostvariše, koliko bi dlanom o dlan. Zagledao se daleko kroz okno bistro od prljavštine, i, pogledavši: šest sivih krovova, sedam crnih fabričkih dimnjaka, osam sivocrvenih telegrafskih stupova i isto toliko tko zna kakvih 3/4ica. Pri3/4murivši od zadovoljstva gledao je to more, plavo kao boja, gdje se igra, silovano vjetrom, uz šršrštanje palmi. Zaista je mogao biti zadovoljan, 3/4elja do 3/4elje ispunjene za redom, kao ti dimnjaci, jedan do drugoga uz sivilo krovova i geometriju 3/4ica: tri stotine i dvadeset kilometara do najbli3/4eg od svih plavih mora. 
A kako mu je i vrijeme napolju hvatalo ritam njegovih 3/4elja, vrijeme naše uvijek ćudljivo. Koliko je on stvarno volio nasmijani izra3/4aj dana, modru šarenicu neba, kad pri3/4ari narančasta sunčanica sunca, to proljeće svega i toplinu svima. U ovakvo danas sve se prilagodilo njegovu htijenju, kao leđa mačke dlanu, kao da baš priroda hoće da proslavi gozbom njegov dan, što je toliko različit od svih ostalih bezbrojnih, jer će se ono veliko dogoditi i velebno. Nitko ga nije iznevjerio, ni nebo, ni sunce, ni dan, jer kao da su znali kako on teško podnosi sivo i vla3/4no. Zaista, kiša je lila i bila o okna, okvire i oluke, grgoljila i smijuljila se ljigavim susmijehom, u sivo švenje tkala prizor kroz prozor. Plavo i narančasto, baš kao što je zauvijek 3/4elio mrzitelj drugačije prirode Petar Kragić Neobični. 
Uzbudljivi će se događaji ustopice redom redati, presti3/4ući jedni druge, znao je on, dok je navlačio hlače i ostalo lijenim kretnjama sigurnog. Glavno je, da je prozorje pred prozorom bilo vedro i lijepo, a s morem u oku. (r)ena, što ga je bila dopala, bijaše i ovako i onako, najdivnija od svih, i nije bilo potrebno ni da je sad vidi, pa da vjeruje u to, jer se ona takva lako pamtila i mogao joj se diviti, ne videći je stvarnu. Njegov veliki divni prostrani komforni ugodni raskošni zavidljivcima mrski stan zapinjao bi mu u srcu kad bi pogledao kroz prozor u susjedov sučelice, gdje se taj i taj, nevoljni nesretnik, skupio u tri ili pet soburina, krcatih krndijama stvari. I bratovo tu3/4no stanje dizalo bi se u njem kao podrig, kad bi se prisjetio kako kukavno 3/4ivuje u svojoj novoj kući, jedva sastavljajući kraj s krajem, radeći kao crv arhitekt, po dva, tri ili još nekoliko sati dnevno. Tko sretniji od njega, kada je taj njegov braco onomad na konkursu dobio prvu nagradu, jer mu je tih petsto toga i toga moglo ipak nešto pomoći, svoje bijedno 3/4ivotarenje tako da poboljša tračkom svjetla i osmisli, a mogao je napokon jednom i nekuda otputovati, da svijeta nešto upozna, ravan da svom bratu Petru bude, vlasniku toliko toga i znalcu toliko toga, da se ne nabraja. Zamišljajući brata, vidio ga gdje zacijelo tegoban dan pro3/4ivljava, vertikalno umiranje uz tehničku dasku i nacrte, građenje kuće drugome, poni3/4avanje da povraćaš. A on, Petar Kragić, toga dana, srijede li, ponedjeljka li, toliko ima da pro3/4ivi, i zna unaprijed, od lijeganja sinoćnjeg u postelju. 
Ta mu njegova marna, privr3/4ena 3/4enica, koja se toliko brine za nj, presretna što ju je na lutriji zapao baš takav on, eno već hrli u susret, hitajući da spremi doručak, i cjeluje ga u zametak trećeg podvoljka - jer, ljudi moji, u ovakvu se izobiljnu blagostanju brzo opretili - mazeći ga i drugo, što on toliko voli, po hiljaditi put sretan, 3/4to baš nju ima, ne bilo koju drugu, od idealnog različitu. Sretan je toliko, da postaje nevjerojatno obziran i pa3/4ljiv, hodajući tiho ukrućenim prstima, lebdeći tim njihovim jedinim sobičkom, da je, voljenu i jedinu slučajno ne probudi, jao. Ni majke ne bi htio probuditi, mile starice, koju je uzeo od brata, da primi dio bremena sa slabih pleća, da pritekne rođenom u nevolji, jer njemu, Petru, nije uopće na teret, a nema je, zapravo, u tolikom stanu, kao da je nevidljivi onaj a prisutni nekupljeni klavir, što će ga miloj svojoj nabaviti za godinu ili dvije. 
Eto, da ih ne razbudi od tvrda sna, drage, tiho srče hladno mlijeko, meljući 3/4vakove starog, sasu3/4enog kruha od jučer, koji je, svi mi umnici znamo, zdraviji od svje3/4eg i koji on toliko voli, kad stenje pod zubom, starački. Uopće, nema ništa na svijetu iz riznice jestiva, što bi volio više od šalice vrele bijele kave i ulomka toplog re3/4nja kruha, s podatljivom mekotom palcu, mirisavog kruha po pekari, i po jutru, i po svim obećanjima. I sada, kad sve ovo ima kao na dlanu, u rasvitak velikog dana, kako ne bi bio zna se šta. Ne kao drugi. 
Osmjehnuvši se jo3/4 jednom uglom lica posteljama dragih i sunčanom danu, uzeo je kišobran i svoju torbetinu, bremenitu od zadaćnica, jer Petar Kragić bijaše ništa manje nego profesor francuskog jezika, na jednoj od naših gimnazija, i izišao na mokru pozornicu od da3/4da. Vrata, škamutnuvši kao pašće kad skviči, spustila zastor na prvi čin drame, kad je izišao napolje, pred rampu, uz aplauz dlanova kiše. Kapavica se kikotala niz grlo 3/4lijeba u blizini. 
Jer Petar Kragić bijaše, naime, profesor francuskoga jezika, najprofesorskiji profesor najfrancuskijeg jezika što ga je ikad bilo. 
Jest, toliko je volio taj vra3/4ji, prštavi jezik, što kao brzac vode silazi niz jezik, i tako je divno istjerivao nazale na svoje drhtave nosnice, da su mu, pričalo se svagdje, zavidjeli i Francuzi, koji su ga samo čuli. Uvijek je, naime, i on pri3/4eljkivao da upozna nekog Francuza, da se razgovori s ravnim subesjednikom, a ne samo da druge poučava o konjugaciji, da svisneš. U školi je od predmeta do predmeta predavao geografiju i prirodopis, ali je prećutno vladalo uvjerenje, da bi, od predavača francuskog jezika, toga i tog Tope, zacijelo bio bolji, samo kad bi. Pa eto, i sam mu Topa ustupio dio svojih du3/4nosti, uz cigaretu, a Kragić ne puši; dobrom kolegi, zadaćnice da mu ispravi, kao stručnjaku od kojega se mo3/4e mnogo naučiti; i otišao je na izlet, jadni profesor, koji, srećom, poredo ima prijana i stručnjaka, koji na izlete nerado ide, zna se. I tako Kragić Petar poma3/4e Topi. 
Poskakujući cipele nose noge nogostupom i cupkaju, učetvoro, računajući odraze ispod, jer je mokro. I on, koji zna da sada, odmah iza ugla, počinje, nebesa, počinje. Kako je divno kad ćutiš u svakoj mišici, da ćeš, ionako već prepun 3/4ivota, do3/4ivjeti danas još nešto, pod divnim ovim plavetnilom i sunčanicima i sunčanicama, kao taj Kragić. 
Već na dokoračaj do ugla spremio se, zbjegnuvši se kao pu3/4, napeo i odva3/4no uputio u susret. Počinje, grohoće se 3/4lijeb. Tu je iza ugla prodavač novina. Tusto lice uokvireno masnim naslovima koječega. Glas. Opet glas. Petar Kragić ustreptalom rukom opipava olinjali porub na d3/4epu od hlača, ruka klizi uza zid hrapave d3/4epovine. Ne, u tom d3/4epu naravno nisu novci, u lijevome su, jasno, a bio ih je pripravio nadohvat, zakleo bi se. Oh, oprez, kako je to danas uzbudljivo, jer u ljevici, koja bi mogla, tamo ju je kišobran uhvatio i dr3/4i je. Mora se isviti lukom, da dohvati rukom, kao kukom. Velikom mukom napipava šušanj papira: deset. Uspjelo mu konačno, ali odista u posljednji tron, kad je već malne promaknuo mimo. Zgrabio je zacijelo taj posljednji primjerak, strpao ih pod nestrpljivu mišku i krenuo dalje, u susret plavome na točkovima, zveketu i psovkama tjelesa. Čekajući tramvaj još se jednom obazreo prema kućici s novinama, kućici od novina, gdje je cvalo lice prodavačevo, s obrvama umjesto naslova. Kako je strašno uzbudljivo bilo! Sve je visilo o niti njegove snala3/4ljivosti, i, srećom, uspio je. Razumije se, najbli3/4a budućnost na svim raspolo3/4ivim vozilima dozvolila mu je u susret ono još uzbudljivije, ali je već i početak mnogo značio. Po jutru se dan. 
Utramvajeni ljuđi, kao i vazda, grizu se i bodu, pro3/4diru i svašta, i svako jutro, reklo bi se, uzbuja ih sve više, baš kao da je istina ono o čovječanstvu koje milijunski raste, pa iz dana u dan mo3/4eš golim okom pratiti razliku. I besobzirni su. Vuk je vuku čovjek, kako ka3/4e jedna basna. Jedino prema njemu, baš kao da ga svi poznaju, a mo3/4da ga i posnaju, nije tako. Primjerice, taj ljudski uteg na 3/4ulju nije ni tako tegoban, jer debeljak zna kome je na nogu nagazio. Dapače i novine mo3/4eš priotvoriti, ukliješten, u kosa slova zaviriti, kao u kinematografu iz prvog reda, ukoso na platno. Kako je neobično, čudesno, bez daha čitaočeva čitanje novina, mirisavih od vijesti, u vedro jutarce. Usmimo samo dnevnu rubriku: nevjerojatno, ali ipak istinito i povjerljivo, sva tri kazališta daju danas predstave, i sedamnaest kinematografa, i svi su muzeji otvoreni, četiri izlo3/4be, a na zvjezdarnici predavanje o orbitu Jupiterovih mjeseci, pamet da ti stane. Lijepa riječ: orbit, uvozna. Drhtavih kapaka, treptavih trepavica, rascvalih zjena, profesor Kragić otkriva rubriku de3/4urnih apoteka i bolnica. To je fantastično. Sve predviđeno: pet apoteka čeka cijelu noć, i tri bolnice s toliko i toliko kola za hitnu pomoć. Ništa ne mo3/4e da se dogodi, odmah bi bio spašen, kad bi, recimo, neoprezno preko ulice. Ili kora od naranče. Pet apoteka i tri bolnice. Bdiju, bdiju oni nad njim takvim. Duboko je predahnuo, zadovoljnik, ne osjećajući utega na 3/4ulju. Zijevnula vrata i kao izbljuvak bljunula ljudski trpanac na vla3/4an asfalt. Daleko, na drugome kraju grada, poslije hiljadu i osam stotina sekundi. Odatle do škole bilo je svega petnaest minuta pješice, ne prijeđe li na pretrpani autobus. Oduvijek je bio sretan, što tako blizu stanuje, gotovo da pru3/4iš ruku do škole, svega nekoliko koračaja. 
Susret s podvornikom za profesora Kragića mnogo je značio, jer on, Kragić, prosto nije mogao biti drugačiji, nego toliko suosjećajan i susretljiv. Valjda i zbog te ulupljene lubanje jadnikove, kada ga je u djetinjstvu kobila kopitnula, što mu je davalo izraz patnje i poni3/4enja, pa je jako obazrivo valjalo s njim. Stoga je toliko i volio profesora francuskog jesika, koji mu se obraćao kao sebi ravnom, nudio ga jednako cigaretama i smiješcima, pravi čovjek. Stoga bi, kao i ovaj put, izgledao kada će naići, priskočio mu, da otvori vrata, pridr3/4i kišobran, torbu, zahvali kretnjom cijelog tijela čovjeku, koji sve to odbija. Ti su susreti toliko značili za njih obojicu, a u ovakve dane, kad se nešto sprema, takvi su susreti, osobito, toliko značili za njih dvojicu. 
Već izdaleka je oćutio dobru, dočekljivu zgradu škole i pohitao preko bobuka na mlakama, gdje se njemu ogledalo sunce. Dječaci radosno prestizali, nadmećući se tko će ga prvi pozdraviti, njega omiljenoga i cijenjenoga, dok su se toliko rugali Topi, nesposobnjaku. I sad se i uvijek sjeća, kako je jednom, zastavši sasvim, sasvim, sasvim slučajno, reklo bi se, ne poznajući ga, kao da prisluškuje, pa ovo dočuo, baš kao da mu se pričulo 
što je blesav taj Kragić pa on nema pojma o predavanju ni o čemu i još ka3/4u da bi htio francuski i gdje je on od tope topa bi mogao iz svega biti profa i iz matematike sve tako fino rastumači a kragić se samo pravi va3/4an a ništica je nula je sjećaš li se samo uh što bih volio da nam je topa iz i razrednik topa topa pa 
Jadni profesor Topa, mislio je onomad Kragić, zastiđen zbog prisluškivanja, i da zna jadnik Topa, kako li ga obescjenjuju i preziru. Odlučio je zauvijek postati obazriviji prema nesretnome, nespretnom kolegi, koji nije znao steći naklonost te đavolčadi, što ju je on, Kragić, toliko volio, i bio voljen kao nitko. I od podvornika, koji, eto, pohitao da otvori onom uskočelom nastavniku, koji jedino ima bolje cigarete, i ništa drugo. Bio je presretan zbog toga što se, onako obilje3/4en kopitom, ipak, eto, uljudio, zahvaljujući njemu, i otresao te gadne udvornosti. Beskrajno mu bilo drago što je uspravio tu ljudsku okomicu tog spiralnog čovječića ulupljena čela, sušičavu tu sušicu. Uistinu bijaše značajan njihov današnji nesusret, sudbonosan. Velik dan Petra Kragića, jednog od najzanimljivijih neobičnika naše planete. 
Preuzbudljivi događaji nizali se jedan za drugim, vrtoglava brzina zbivanja u svima punim 3/4ivotima. Najprije iznenada jeknulo zvonce ubodom kroz hodnik, čudna li čuda, tačno u osam sati. Iščekivao je taj zov stegnutih vilica i srca, bojeći se neće li ga metak ili struja isnevjeriti. Ti su trenuci razapinjali i mozak i sve, jer nikada nisi siguran u mehanizme, što nisu od krvi i mesa, koji jedini ne smiju da zataje. Ali poslije titraja uzduha zna se da je u redu i mo3/4e se krenuti, s knjigama u vla3/4noj šaci, ukrućen u svojoj veličini, profesorskim hodom, od svih ljudskih hodova posebnim. 
U razredu nema zvi3/4duka, ni rogobora, ni čavkanja, ne lete kuglice od papira, ne plamte po tim glavicama smiješci prezira i nadmoći, ne čuje se štono riječ, ni muha da zvrkne. Nije on Topa, da mu se to, Kragiću, dogodi. DJaci se trse pred njim, presamićuju pred njim i njegovim znanjem, te poslušne glave i 3/4elje. Stojeći ovako vrh njih, kipom i svjetionikom na hridi masnoga podijuma, ispru3/4ene svetačke ruke, mislio je kako bi bilo strašno da su drugačiji, da ih mora zaklinjati, ismicati papirima i podsmijesima, ali se onda smiri, znajući da to ovisi o njem, ne o djeci, i da je srećom baš takav, ne neki nesposobnjak. I usred gromota i šušljetavih mrmljaja, sred škripe klupa i bijelih hitaca, nedostupan on stoji, sretan sobom i zagonetno se smijulji njima i sunčanome danu kiše. 
Sat za satom, uzbuđenje za uzbuđenjem, zamjena bolesnih i odsutnih nastavnika, Afrika i mekušci, 3/4aleći jadnike, koji predaju takve nezanimljivosti, umjesto lijepih francuskih nazala i vokala, što zvone kao srebrnjaci. Kr-kr-krkljanje posljednjeg zvona ispunilo ga mirom i sjetom istodobno, 3/4alošću što svi ti uzbudljivi i lijepi događaji već prohujaše, gotovo. A posljednji finale, najposljednjiji klimaks spremio je duboko u sebi, da bi Kragića čak iznenadio, kad se opet obrete napolju. I dok je škola, kao utopnica, nestajala mu za leđima, usitnjavala se sa svim radostima i brigama, koje je ostavljao u njoj, stišćući tih toliko i toliko tih dinara u d3/4epu, ali tako zaokupljen da je nije isprva ni primijetio. Bila je istina visoka, ali je ta osobina jedino upadala u oči od nje, osobito kad bi je uporedio sa svojom milom 3/4enicom. Brata je valjda zavelo što je glumica, jadnika, koji je gajio nekakve iluzije još iz djetinjstva o tom pozivu gdje igraš druge, nikad sebe, pa se zanio. Osjećajući ipak njegovu nadmoć bila bi uvijek ljubazna s njim, ali joj se sad 3/4urilo, a slu3/4avka trčkarala za njom koračićem tjerane kokoši, kišobrana naprijed nad gazdaricom, s košarom iz koje je izviralo: rep fazana, leđa naranče, naje3/4eni ananas, masna zadnjica sira, dvije-tri-pet boca srebrno umotanih grla kao u filmu. (c)mugnuo preko puta, da ne zastanu zbog njega, a s mislima: jadan brat, braco nesretni, mora jesti što mu god. Zgadilo mu se, fuj. Treba da ga zovnu, mučenika, jednom na ručak. 
Onda ga sjetio dodir novčanica. Usplamtjelih obraza, dok je ulazio u trgovinu, baš kao i u njih, poređanih u izlogu, u crljenki. Odlučio se, veseo od vlastite smionosti, da uzme čak cio kilogram, kao grom iznenađenje što donosi kući. Samo mu svejednako 3/4ao brata, koji ne mo3/4e nalik na ovo. Pita od jabuka, sjećao se kako su još kao mališani silno voljeli i, on, vidi ga, Petar, sada poslije toliko godina, kad god mu padne na um, prosto uđe i kupi, da ih obje odjednom obraduje. Opipavao ih u kesici, stisnute pod miškom, poredo s novinama, dvije sjajne zgode današnjeg dana. Koraci mu se protegli, natječu se, a on leti, leti. Prizor se ulice odmotava pod nogama prostirkom, kulisama sa strane, mokrom krpom odozgo, on ih gasi grozno gadno brzo, br3/4e. Ne da bi uštedio paru, već da se nau3/4ije svoje vladavine, pješači radije nego tramvajem zgu3/4van. 
I još jedna mala pustolovina, lirska, kao tuđi stih, a ipak kad te veseli. Uvijek kad on hita mimo, očima izviruje kroz izlog, tim mekanim, ovla3/4enim pogledom radoznale djevice, koji ga miluje. Ne mo3/4e da prevari 3/4ene, jer je tako građen, bilo bi mu te3/4e nego njoj, i stoga odolijeva, kad izdu3/4ena vatra prolijeće mimo, gradeći se poluslijep, a ona ga miluje. Ti pogledi malih prodavačica, koje ni staklo izloga ne mo3/4e ohladiti, pogledi izlo3/4eni kraj cvijeća kao ukras više, nekupljiv, već nuđen. Hodao je tuda, jer je volio sam sebi dokazivati kako je jak, a i njoj kod kuće: vidiš li, mila, ne mogu mi ništa. Evo je, trgovine. Izlog zjapi prazninom, jer nje iznimno nema, osim što joj je neki neznanac iznimno, u praznoj trgovini, u sumraku, iza tezge, stavio ruku na. Umiven njenim pogledom, odbrzao dalje, preskočio nekoliko krovova, prošao kroz nekoliko zidova, preplivao rijeku i izronio pred svojom kućom. 
Bla3/4en u licu, gladan u 3/4elucu, nje3/4an u srcu, Petar Kragić. Neobični sjeo uza stol, ve3/4ući ubrusac oko vrata, očekujući. Majka donosi ručak usplahireno ogledajući stol i 3/4enu mu, bojeći se nečega, krivac, a nikada nimalo kriva. A mila i jedina njegova, radost njegovih dana, odi3/4ući glavu vrh zgu3/4vanih novina, kroz zube dobacuje, umilno umilno škrguta i zadovoljna 
prvo te treba toliko čekati a i kada dođeš što nam donosiš kilu jabuka eto što za tvoju nesposobnost i to je mnogo kila jabuka sedmično i ta tvoja plaća uvijek se daš nasamariti i podvornik ima veću od tebe i svi samo ja patim zbog toga pogledaj druge pogledaj samo svog brata. 
Ne bi smjela, ali neće da pokvari ručak, napadati brata, koji je jadan ionako, koji nije imao sreće u 3/4ivotu, ali neće da pokvari ručak i već srče 
i kakvu sreću ima ona njegova kurvetina a ne ja jer sam poštena ja crkavam uz tebe baš je tebe briga kako ti je 3/4ena obučena pogledaj onu drolju a on je opet dobio nagradu i idu u Pariz i kakve haljine ima a jedu ananas i naranče pad kad mi ti onda ovu kilu jabuka 
Ni prekisela ni preslana, najbolja juha na svijetu us miris kruha i svje3/4e štampe. Lelujava pogleda prati drhtaje usana drage 3/4ene i majčin potiljak, što igra od mira i sreće. Ma koliko da se ponosio time, ma koliko mu bilo drago što ga 3/4ena uvijek toliko hvali, teško bi mu bilo ipak, kad je tako nesmiljeno kudila brata, koji nije bio kriv svojoj nevolji i, usudit će se reći, svojoj nesposobnosti. Ne mo3/4e svatko biti njemu podoban, Petru, koji kupuje svašta, kad mu se ushtjedne čak i jabuke. Jadnoga bracu treba u nedjelju pozvati na takvu juhu i pitu. 
Uistinu, sad kad je već prominulo čudesno jutro, kad će sam pored sebe leći da predahne od bremenitog prijepodneva, bi li joj pred prvi drijem doviknuo još i tu posljednju novost, veličanstvenu i njega dostojnu, koju skriva čak i pred sobom, kao iznenađenje da praskom prasne i uznese ga nad sve ostale, Petra Kragića svemoćnog. Bi li joj rekao, bi li sebi rekao, što je divno naumio, što je smislio da okruni ovaj sretni 3/4ivot udvoje, a i utroje, kad drugom prilikom, za godinu-dvije povede i majku. 
Prekrivši se pokrivačem i u3/4itkom, zamirući od pomišljaja. Da sagrli cio svijet, da svima dovikne. Onda, da ne muči više sebe sama, tiho šapće u ušku zida, kao da uvje3/4bava za sutra 
danas mila moja danas ću te odvesti u operu to i to a prije srce Perino prije ćemo svratiti u kavanu tako mi svega 
U grču u3/4itka drijeme3/4 zatekao zajapureno lice Petra Kragića, prsti mu se no3/4ni pri tom privili uz tabane od pritajene prijatnosti, dah mu zamirisao po daljinama. Čovjek, koji je u 3/4ivotu imao sve, pre3/4ivio još jedan veliki dan i spokojno usnuo, a i onda nije ništa ru3/4no snovidio, već more i šršršur palmi, očešljanih vjetrom. A kada se izjutra ili još navečer, probudi, onda će on. Onda će. 










    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us